Preskoči na glavni sadržaj

Moja dva vitalna organa

Kad mi netko priopći da je jedinac od oca i majke, najčešće složim facu kao da mi je rekao da život živi bez nekih od vitalnih organa. „Čovječe, pa tvoj život mora da je strašno težak, prazan i dosadan“, rekla bih mu najradije, ali šutim, jer bol jedinca je i više nego ljudsko srce može podnijeti, i ne trebam dodavati sol na ranu.

Odrastemo, prijatelji nas zaborave, a i mi njih, stvorimo vlastitu obitelj, izoliramo se, tako to mora biti, čujem. Zaposlenjem, ženidbom i selidbom pozdravimo se zauvijek s bezbrižnim načinom života, ali od nekih stvari preteško se oprostiti – toliko da i sama pomisao grči lice u ugly cry.

Za nekih stotinjak dana svome prezimenu dodat ću još jedno (ili neću, još sam neodlučna), i ono što mi glede vjenčanja slama srce nije ni napuštanje moje djevojačke sobe, nisu ni sve moje udavače koje će se veseliti sa mnom, ni roditelji obliveni suzama (radosnicama – jer tada ću im se valjda i službeno skinuti s grbače), nego su to moje sestre, njih zapravo napuštam.


Potekle smo iz iste obitelji, ali svaka je oduvijek bila otok za sebe, što god John Donne imao na tu temu reći. Rasle smo oponašajući jedna drugu, izazivajući jedna drugu, učeći jedna od druge, rastužujući jedna drugu, uveseljavajući jedna drugu. Rituali koje smo stvorile i obrasci ponašanja kojem smo, htjele-ne htjele, bile vjerne, ono su što će mi najviše nedostajati kad napustim obiteljsku kuću. Svako malo upitam budućeg muža hoću li moći, kad posjetimo domaju, ostati spavati u svom krevetu i gledati sa sestrama filmove do 2 sata ujutro. „Moći ćeš“, kaže on, a ja se ipak bojim – što ako odrastu u ljude koje neću prepoznati? Što ako ne budemo imale ništa zajedničko? Što ako više ne budu htjele gledati filmove sa mnom? Što ako me ne budu nikad više trebale?

Što ako me zaborave?

Nisam uvijek bila najbolja starija sestra, naučila sam ih mnogim lošim navikama, prigovarala im zbog gluposti i više nego rođena mater, pametovala im kad im je trebao samo netko tko će ih saslušati, izgubila njihovo povjerenje puno puta. I ne, nisam uvijek sve činila iz ljubavi – ponekad sam bila zavidna, ljubomorna, ljuta, ogorčena, tužna i bijesna. Znate, sestrinska ljubav je i najgora i najbolja vrsta ljubavi. 


Nadam se da će mi, prije nego odem, oprostiti.

Moje su sestre čudne biljke - najsvojeglavije, najtvrdoglavije, najteže i najkompliciranije osobe koje poznajem. Nemamo naviku čuti se telefonom, ta nema potrebe jer mama je gora od obavještajne službe! Ipak, koliko god to ludo bilo reći, srce mi je na mjestu dokle god se, svaka na svojoj strani svijeta, i virtualno posvađamo onako kako se posvađamo nakon što smo dva dana uzastopce u istoj kući. S puno drame, psihoanalize i buke.

Iako ih poznajem prije nego su došle na ovaj svijet, još ima u njima toliko toga nepoznatog za voljeti, još ima u njima milijun komadića koje nisam uspjela složiti.

Zašto osjećam kao da je moje vrijeme isteklo, da slika za mene nikada neće biti potpuna? 


Primjedbe

  1. Iako najmlađu baš i ne poznajem, meni se čini da ste vi slagalice od tri puzle i kako god da okreneš - slika nije potpuna ako nama sve tri :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...