Preskoči na glavni sadržaj

Malo mjesto na Haitiju

Nakon suncem okupanog vikenda, opet su se nad nas nadvili oblaci, a kiša nam pomrsila planove za odlazak na more. Ipak, nije loše ni ostati koji dan doma u krevetu, gledati filmove ili čitati zgodnu knjigu. Baš kao što je ova koju vam danas preporučujem. 


Malo mjesto na Haitiju (La belle amour humaine) napisao je renesansni čovjek - Lyonel Trouillot. Novinar i profesor s dušom pjesnika zaintrigirao me već svojim prvim rečenicama. Njegove riječi nisu pompozne niti pretenciozne, on vas uopće ne nastoji uvući u priču svojom učenošću, niti dubokoumnim filozofiranjem. Njegove riječi su proste note - nižu se jedna na drugu u takvom skladu da jednostavno klize po vašim mislima poput nježne melodije.


Pričom o lijepoj ljudskoj ljubavi Trouillot sklada pjesmu o malom ribarskom selu u karipskom otočju - Anse-à-Fôleur. Njegov centar je djevojka Anaïse koja u mjesto dolazi otkriti tajnu prijateljstva dva gospodina, kao i tajne svoga oca i njegovih prvih ljubavi. Njenu potragu promatramo iz perspektive njenog vodiča Thomasa koji, dok ju vozi u mjesto njenih predaka, komentira turiste, svoj život, povijest mjesta i narav lokalnih stanovnika. Njegov šarm i pitak govor ono su što u ovoj knjizi oduševljava. 


Svojom lirikom Trouillot nastoji odgovoriti na pitanja koja si treba postaviti svaki čovjek – zašto živim i kako se moja prisutnost ogleda u svijetu? Slatke niti naših sudbina isprepletene sa sudbinama drugih ljudi tema su ove nagrađivane knjižice koja će vas ponukati na bar jedan dan da i svoj život promotrite iz šire perspektive i izromantizirate ga do krajnjih granica.

"Smiješiš se? Moja ti je priča izmamila osmijeh na lice? Imam puno takvih otkad se bavim ovim poslom. Navozio sam se posjetitelja na sve strane ove zemlje. Od svih koje sam susreo ti si jedina koja je došla ovamo tražiti nešto drugo osim moći i razbibrige. Tvoj se djed stalno smiješio. Ali to nije bio iskren osmijeh. Samo fasada. Bilo je nešto ispod toga što nije pozivalo na razmjenu. Njegov prijatelj pukovnik bio je posvemašnja suprotnost. On se nikad nije smiješio. Nikad nije podizao obrve, nije dizao glas, nikad nije iskazivao ni najmanji osjećaj. Međutim, provodio je uhićenja desetaka mladih ljudi, zapovijedao vodu. Što se tiče njegova civilnog života u glavnom gradu, kad se spominju iznude i mučenja u modi tijekom crnih godina, često iskače njegovo ime. Zapravo su nalikovali: nepomičan osmijeh i smrznuto lice, ravnodušno na osjećaje. Ja ipak volim sudioništvo i osjećaj koji se unosi u osmijeh. I ceste kad dan umire, a putovanje u noć počinje. Na cesti, u sumrak, idemo prema sjeni i svaka je minuta poput još jednog koraka u prostrano podučje kojim nikad nećemo prestati kročiti. Noć je najprostraniji teritorij. Svakog jutra ostavljamo ga da bismo nastavili neki drugi koji ne nudi ista obilja. Svake večeri, u zalazak sunca, ponovno mu se vraćamo. Većina se ljudi prilagodi skučenim krajobrazima i zadovoljava se time da provodi život u hodanju i spavanju u posve malom dijelu noći. Neki se trude otići prema krajevima ili širokim prostranstvima koja nikad ranije nisu posjetili..."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta