Preskoči na glavni sadržaj

Malo mjesto na Haitiju

Nakon suncem okupanog vikenda, opet su se nad nas nadvili oblaci, a kiša nam pomrsila planove za odlazak na more. Ipak, nije loše ni ostati koji dan doma u krevetu, gledati filmove ili čitati zgodnu knjigu. Baš kao što je ova koju vam danas preporučujem. 


Malo mjesto na Haitiju (La belle amour humaine) napisao je renesansni čovjek - Lyonel Trouillot. Novinar i profesor s dušom pjesnika zaintrigirao me već svojim prvim rečenicama. Njegove riječi nisu pompozne niti pretenciozne, on vas uopće ne nastoji uvući u priču svojom učenošću, niti dubokoumnim filozofiranjem. Njegove riječi su proste note - nižu se jedna na drugu u takvom skladu da jednostavno klize po vašim mislima poput nježne melodije.


Pričom o lijepoj ljudskoj ljubavi Trouillot sklada pjesmu o malom ribarskom selu u karipskom otočju - Anse-à-Fôleur. Njegov centar je djevojka Anaïse koja u mjesto dolazi otkriti tajnu prijateljstva dva gospodina, kao i tajne svoga oca i njegovih prvih ljubavi. Njenu potragu promatramo iz perspektive njenog vodiča Thomasa koji, dok ju vozi u mjesto njenih predaka, komentira turiste, svoj život, povijest mjesta i narav lokalnih stanovnika. Njegov šarm i pitak govor ono su što u ovoj knjizi oduševljava. 


Svojom lirikom Trouillot nastoji odgovoriti na pitanja koja si treba postaviti svaki čovjek – zašto živim i kako se moja prisutnost ogleda u svijetu? Slatke niti naših sudbina isprepletene sa sudbinama drugih ljudi tema su ove nagrađivane knjižice koja će vas ponukati na bar jedan dan da i svoj život promotrite iz šire perspektive i izromantizirate ga do krajnjih granica.

"Smiješiš se? Moja ti je priča izmamila osmijeh na lice? Imam puno takvih otkad se bavim ovim poslom. Navozio sam se posjetitelja na sve strane ove zemlje. Od svih koje sam susreo ti si jedina koja je došla ovamo tražiti nešto drugo osim moći i razbibrige. Tvoj se djed stalno smiješio. Ali to nije bio iskren osmijeh. Samo fasada. Bilo je nešto ispod toga što nije pozivalo na razmjenu. Njegov prijatelj pukovnik bio je posvemašnja suprotnost. On se nikad nije smiješio. Nikad nije podizao obrve, nije dizao glas, nikad nije iskazivao ni najmanji osjećaj. Međutim, provodio je uhićenja desetaka mladih ljudi, zapovijedao vodu. Što se tiče njegova civilnog života u glavnom gradu, kad se spominju iznude i mučenja u modi tijekom crnih godina, često iskače njegovo ime. Zapravo su nalikovali: nepomičan osmijeh i smrznuto lice, ravnodušno na osjećaje. Ja ipak volim sudioništvo i osjećaj koji se unosi u osmijeh. I ceste kad dan umire, a putovanje u noć počinje. Na cesti, u sumrak, idemo prema sjeni i svaka je minuta poput još jednog koraka u prostrano podučje kojim nikad nećemo prestati kročiti. Noć je najprostraniji teritorij. Svakog jutra ostavljamo ga da bismo nastavili neki drugi koji ne nudi ista obilja. Svake večeri, u zalazak sunca, ponovno mu se vraćamo. Većina se ljudi prilagodi skučenim krajobrazima i zadovoljava se time da provodi život u hodanju i spavanju u posve malom dijelu noći. Neki se trude otići prema krajevima ili širokim prostranstvima koja nikad ranije nisu posjetili..."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...