Preskoči na glavni sadržaj

Malo mjesto na Haitiju

Nakon suncem okupanog vikenda, opet su se nad nas nadvili oblaci, a kiša nam pomrsila planove za odlazak na more. Ipak, nije loše ni ostati koji dan doma u krevetu, gledati filmove ili čitati zgodnu knjigu. Baš kao što je ova koju vam danas preporučujem. 


Malo mjesto na Haitiju (La belle amour humaine) napisao je renesansni čovjek - Lyonel Trouillot. Novinar i profesor s dušom pjesnika zaintrigirao me već svojim prvim rečenicama. Njegove riječi nisu pompozne niti pretenciozne, on vas uopće ne nastoji uvući u priču svojom učenošću, niti dubokoumnim filozofiranjem. Njegove riječi su proste note - nižu se jedna na drugu u takvom skladu da jednostavno klize po vašim mislima poput nježne melodije.


Pričom o lijepoj ljudskoj ljubavi Trouillot sklada pjesmu o malom ribarskom selu u karipskom otočju - Anse-à-Fôleur. Njegov centar je djevojka Anaïse koja u mjesto dolazi otkriti tajnu prijateljstva dva gospodina, kao i tajne svoga oca i njegovih prvih ljubavi. Njenu potragu promatramo iz perspektive njenog vodiča Thomasa koji, dok ju vozi u mjesto njenih predaka, komentira turiste, svoj život, povijest mjesta i narav lokalnih stanovnika. Njegov šarm i pitak govor ono su što u ovoj knjizi oduševljava. 


Svojom lirikom Trouillot nastoji odgovoriti na pitanja koja si treba postaviti svaki čovjek – zašto živim i kako se moja prisutnost ogleda u svijetu? Slatke niti naših sudbina isprepletene sa sudbinama drugih ljudi tema su ove nagrađivane knjižice koja će vas ponukati na bar jedan dan da i svoj život promotrite iz šire perspektive i izromantizirate ga do krajnjih granica.

"Smiješiš se? Moja ti je priča izmamila osmijeh na lice? Imam puno takvih otkad se bavim ovim poslom. Navozio sam se posjetitelja na sve strane ove zemlje. Od svih koje sam susreo ti si jedina koja je došla ovamo tražiti nešto drugo osim moći i razbibrige. Tvoj se djed stalno smiješio. Ali to nije bio iskren osmijeh. Samo fasada. Bilo je nešto ispod toga što nije pozivalo na razmjenu. Njegov prijatelj pukovnik bio je posvemašnja suprotnost. On se nikad nije smiješio. Nikad nije podizao obrve, nije dizao glas, nikad nije iskazivao ni najmanji osjećaj. Međutim, provodio je uhićenja desetaka mladih ljudi, zapovijedao vodu. Što se tiče njegova civilnog života u glavnom gradu, kad se spominju iznude i mučenja u modi tijekom crnih godina, često iskače njegovo ime. Zapravo su nalikovali: nepomičan osmijeh i smrznuto lice, ravnodušno na osjećaje. Ja ipak volim sudioništvo i osjećaj koji se unosi u osmijeh. I ceste kad dan umire, a putovanje u noć počinje. Na cesti, u sumrak, idemo prema sjeni i svaka je minuta poput još jednog koraka u prostrano podučje kojim nikad nećemo prestati kročiti. Noć je najprostraniji teritorij. Svakog jutra ostavljamo ga da bismo nastavili neki drugi koji ne nudi ista obilja. Svake večeri, u zalazak sunca, ponovno mu se vraćamo. Većina se ljudi prilagodi skučenim krajobrazima i zadovoljava se time da provodi život u hodanju i spavanju u posve malom dijelu noći. Neki se trude otići prema krajevima ili širokim prostranstvima koja nikad ranije nisu posjetili..."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca