Preskoči na glavni sadržaj

Mad about Bridget

Posao - 1, mladoženja - 1, dana do vjenčanja - 61, dana bez pudera - 27, čvimbi - 3, vaginaleta - 3, kupljenih nepotrebnih stvari - 5, dana bez čokolade - 7, dana bez čipsa - 29, kuglica sladoleda - 1, pojedenih fritula - 2, popijene vode - 50 litara, misli o čokoladnoj torti - 73


Zaista ne znam što se nalazi u glavama drugih žena dok smireno koračaju ulicama u skladno odabranim outfitima iz Zare, dok hladne glave guraju kartice u ruke Konzumovih prodavačica, dok se opušteno sunčaju na gradskim plažama, ali u glavi ove žene je trenutno predsvatovski kaos.

Oduvijek sam voljela popise - to-read, to-do, to-write, to-watch, to-buy, to-make, to-clean - slagala sam ih podsjećajući se da dobra organizacija predstavlja pola uspjeha. No, kad tad i kod najorganiziranije žene dolazi do opterećenja popisima opsjednutih sivih stanica i ona počinje crushirati, poput starog računala koji se ne može nositi s upadatnim softverom (wow, pokušaj informatičke reference - proud!). Kraj obavljanja radnih zadataka, usrećivanja zaručnika, održavanja kućanstva, organiziranja vjenčanja i realizacije beauty odluka, sjetim se često stare prijateljice - Bridget Jones - one koja uvijek iznova dokazuje da nisu svi koji lutaju potpuno izgubljeni.


Bridget je nezgrapna, smotana, loša u mnogočemu, konci nikad nisu u njenim rukama, ali nikada nije lažna - ne srami se svojih padova, nikada ne glumi Miss Perfect, nikada ne bježi od neuspjeha, i nikada, ali baš nikada se ne predaje. Upravo zato sam joj se obradovala u trećem dijelu serijala Helen Fielding, podnaslova Luda za njim (Mad about the boy), u kojem je udovica i samohrana majka koja nastoji upravljati s dvoje djece, oplakivati muža i upecati mlađeg frajera, i to putem hi-tech uređaja i društvenih mreža o kojima nema pojma. Iako su treću knjigu o Bridget Jones kritičari popljuvali, ja se Jonesici rado vraćam i još uvijek u njoj pronalazim utjehu da nisam jedina žena koja po mjesec dana ne čupa obrve, koja nosi jedan svečani outfit over and over, koja mahnito broji kalorije a ipak pojede cijelu vrećicu čipsa, koja nije zadovoljna sama sobom i vječito nosi gaće u kojima ne bi htjela biti zatečena za vrijeme prometne nesreće. Ako ste je voljeli u Dnevnik Bridget Jones i Na rubu pameti, voljet ćete je i ovom posljednjem izdanju!

Organizirati se, poput Bridget, svako malo, smrtno ozbiljna, nastojim donoseći odluke u čijem provođenju mi nedostaje discipline. Tako često odlučim da ću štedjeti, hranu kupovati samo po akcijskoj cijeni, pratiti kataloge i sniženja i da neću jesti izvan kuće. Da ću piti 2 litre vode na dan i da ću se presvući u suhi kupaći čim izađem iz mora. Jednom mjesečno (čudne li podudarnosti) odlučim da ću ovaj put zaista izgubiti tih pet kila koje mi brane da budem zadovoljnija od ikoje druge žene u svojoj koži, da neću pojesti svaki sladoled koji mi se nađe na putu i da neću gledati filmove u društvu grickalica. Odlučim da ću biti prirodna, da se neću šminkati i da ću uživati u prirodnoj boji svoje kose, te se kunem da neću tiskati prištiće i stvarati nove kratere na svojoj koži.


I evo me, s izrastom od 5 centimentara, s podočnjacima do koljena, s velikom potkožnom čvimbom nasred brade. Evo me sa za 57,14 kuna lakšim novčanikom (kupljene vaginalete), i s utješnom novom crnom torbicom (ali u moju obranu - kupila sam je u Accessorizeu za 149 kn, a ranije je bila 299 kn!) i novim lakom za nokte (ali ja obožavam Zameo ih vjetar i Lady Scarlet nijansu MaxFactora!) - pijuckajući light smoothie prelistavam stranice Coolinarike i tražim recept za zanimljivu čokoladnu tortu dok moj želudac proživljava fazu znanu kao stalno-sam-gladna-miči-mi-se-s-očiju-ili-ću-te-pojesti. Ali, ne predajem se, cilj je zacrtan, a svaki dan je prilika za novi početak - tako me naučila Bridget! 

Uostalom, moj je Mr. Darcy još uvijek uz mene, sretni smo i nemamo napasti koje se penju po drveću i koje će iz škole na kosi donijeti uši, i nema razloga da ne uživam u jednom od najsretnijih razdoblja svog života - ne brinući o popisima i odlukama koje ostaju samo mrtvo slovo na papiru, s pet kila više ili manje.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...