Preskoči na glavni sadržaj

Grad u kojem momci postaju mladoženje

Iako živim samo 65 km dalje, nikada ranije nisam bila u tom famoznom Zadru. Možda i jesam u djetinjstvu, jer sam prva ljeta provodila u Svetom Petru kraj Sukošana, ali se ne sjećam. Od tih dana Zadar je rastao u svakom pogledu, a danas je svakako jedan od gradova na našoj obali koji se mora posjetiti, barem jednom u životu.

Nakon kiše koja nam je uništila postole, zaputili smo se u grad kojem je vjerojatno osnovao sam car Julije Cezar, grad u kojem su se Mlećani odrekli Dalmacije, grad prvog hrvatskog sveučilišta, grad u kojem je rođen Juraj Dalmatinac, grad prvih hrvatskih novina i prvog hrvatskog romana, grad koji je stvorio košarku i koji se diči mnogim svecima, sakralnim objektima i zanimljivim konstrukcijama Nikole Bašića koje se igraju s valovima i svjetlošću.


Ako ga niste posjetili, valja znati da ćete parking u blizini svih znamenitosti platiti od 10 do 12 kn na sat, a da vam je za njihov obilazak dovoljno otprilike dva sata. Parkirali smo se kraj najvećeg zadarskog perivoja, onog Vladimira Nazora na utvrdi Forte, pa krenuli preko perivoja kraljice Jelene, Kopnenih vrata Michelea Sanmichelija do Kalelarge - još jedne široke ulice koja to i nije. Eh, Dalmatinci moji, da vi vidite koliko širok šor može biti! Ta legendarna Kalelarga ulica je novijih građevina, budući da je većina stare arhitekture uništena u Drugom svjetskom ratu, pa me se i nije posebno dojmila (valjda sam predugo u srednjovjekovnom Šibeniku). O čemu je to Tomislav Ivčić govorio znaju valjda samo fetivi Zadrani koji su na njenom kamenu doživjeli svoje prve poljupce i prve radosti.

Nakon svetog Donata, preko Foruma iz 1. stoljeća prije Krista, kraj crkve svete Marije koja pripada benediktinkama koje je osnovala sestra kralja Petra Krešimira IV, prošetali smo do Morskih orgulja i slušali njihove zvuke - zajedno sa stotinama ljudi. Intiman i romantičan trenutak, nema što! Zalasku sunca kojem se divio Orson Welles nismo svjedočili, ali srce mi je ipak zaigralo - kad sam na Krševanovom kalendaru, koji okružuje Pozdrav suncu, vidjela ime svetog Franje Asiškog!


Ulica koja mi se najviše svidjela jest ona koja od zadarskog mosta, preko Morskih vrata vodi do Kalelarge, a koja je puna uličnih zabavljača, slikara, glazbenika, zgodnih trgovinica i antikvara.

Ipak, najljepša toga dana bila je crkva svete Stošije (Anastazije), najmanja katedrala na svijetu, kraj koje smo liznuli sladoled (jer poslije 19 sati gase aparat za kavu!?) u slastičarnici za koju kažu da je najbolja u Zadru - u svetom Donatu, po cijeni od 7 kn po kuglici. Sladoled smo čekali neko vrijeme, ali recimo da je vrijedan čekanja (Šoipov je bolji).


Nismo tog dana pili maraskino u kojem su uživali Napoleon Bonaparte i Honore de Balzac (ta mama je napravila tonu domaćeg višnjevca od kojeg nema slađeg), ali smo uspjeli sresti drage prijatelje (aaaaaaaaaaaaaaaa!!) i opremiti mladoženju u Galileu, koji preporučujemo svim mladencima. Crno svečano odijelo s popustom od 40%, dvije košulje za cijenu jedne, dvije kravate za cijenu jedne, čarape i manžete s popustom od 30% - nigdje nećete naći taj omjer kvalitete i cijene!

I tako je Zadar postao grad u kojem momci postaju mladoženje! Do skorog viđenja, grade!

Primjedbe

  1. U ponedjeljak sam posjetila Zadar. Toliko nam se svidio i nismo uspjeli sve razgledati, da smo se vratili i u utorak :) Stvarno mi se svidjelo što su stavili zelenilo gdje god su imali prostora. I parkovi su im predivni!

    OdgovoriIzbriši
  2. I ja sam morala zaći u svaki perivoj - zbog Šibenika mi kronično nedostataje zelenila! Zadar ima sve - i drveće i more! :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Nedostaje mi Zadar i fakultetski dani... Ovaj post sa slikama me vratio, pa i ne baš toliko daleko unatrag.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta