Preskoči na glavni sadržaj

Grad u kojem momci postaju mladoženje

Iako živim samo 65 km dalje, nikada ranije nisam bila u tom famoznom Zadru. Možda i jesam u djetinjstvu, jer sam prva ljeta provodila u Svetom Petru kraj Sukošana, ali se ne sjećam. Od tih dana Zadar je rastao u svakom pogledu, a danas je svakako jedan od gradova na našoj obali koji se mora posjetiti, barem jednom u životu.

Nakon kiše koja nam je uništila postole, zaputili smo se u grad kojem je vjerojatno osnovao sam car Julije Cezar, grad u kojem su se Mlećani odrekli Dalmacije, grad prvog hrvatskog sveučilišta, grad u kojem je rođen Juraj Dalmatinac, grad prvih hrvatskih novina i prvog hrvatskog romana, grad koji je stvorio košarku i koji se diči mnogim svecima, sakralnim objektima i zanimljivim konstrukcijama Nikole Bašića koje se igraju s valovima i svjetlošću.


Ako ga niste posjetili, valja znati da ćete parking u blizini svih znamenitosti platiti od 10 do 12 kn na sat, a da vam je za njihov obilazak dovoljno otprilike dva sata. Parkirali smo se kraj najvećeg zadarskog perivoja, onog Vladimira Nazora na utvrdi Forte, pa krenuli preko perivoja kraljice Jelene, Kopnenih vrata Michelea Sanmichelija do Kalelarge - još jedne široke ulice koja to i nije. Eh, Dalmatinci moji, da vi vidite koliko širok šor može biti! Ta legendarna Kalelarga ulica je novijih građevina, budući da je većina stare arhitekture uništena u Drugom svjetskom ratu, pa me se i nije posebno dojmila (valjda sam predugo u srednjovjekovnom Šibeniku). O čemu je to Tomislav Ivčić govorio znaju valjda samo fetivi Zadrani koji su na njenom kamenu doživjeli svoje prve poljupce i prve radosti.

Nakon svetog Donata, preko Foruma iz 1. stoljeća prije Krista, kraj crkve svete Marije koja pripada benediktinkama koje je osnovala sestra kralja Petra Krešimira IV, prošetali smo do Morskih orgulja i slušali njihove zvuke - zajedno sa stotinama ljudi. Intiman i romantičan trenutak, nema što! Zalasku sunca kojem se divio Orson Welles nismo svjedočili, ali srce mi je ipak zaigralo - kad sam na Krševanovom kalendaru, koji okružuje Pozdrav suncu, vidjela ime svetog Franje Asiškog!


Ulica koja mi se najviše svidjela jest ona koja od zadarskog mosta, preko Morskih vrata vodi do Kalelarge, a koja je puna uličnih zabavljača, slikara, glazbenika, zgodnih trgovinica i antikvara.

Ipak, najljepša toga dana bila je crkva svete Stošije (Anastazije), najmanja katedrala na svijetu, kraj koje smo liznuli sladoled (jer poslije 19 sati gase aparat za kavu!?) u slastičarnici za koju kažu da je najbolja u Zadru - u svetom Donatu, po cijeni od 7 kn po kuglici. Sladoled smo čekali neko vrijeme, ali recimo da je vrijedan čekanja (Šoipov je bolji).


Nismo tog dana pili maraskino u kojem su uživali Napoleon Bonaparte i Honore de Balzac (ta mama je napravila tonu domaćeg višnjevca od kojeg nema slađeg), ali smo uspjeli sresti drage prijatelje (aaaaaaaaaaaaaaaa!!) i opremiti mladoženju u Galileu, koji preporučujemo svim mladencima. Crno svečano odijelo s popustom od 40%, dvije košulje za cijenu jedne, dvije kravate za cijenu jedne, čarape i manžete s popustom od 30% - nigdje nećete naći taj omjer kvalitete i cijene!

I tako je Zadar postao grad u kojem momci postaju mladoženje! Do skorog viđenja, grade!

Primjedbe

  1. U ponedjeljak sam posjetila Zadar. Toliko nam se svidio i nismo uspjeli sve razgledati, da smo se vratili i u utorak :) Stvarno mi se svidjelo što su stavili zelenilo gdje god su imali prostora. I parkovi su im predivni!

    OdgovoriIzbriši
  2. I ja sam morala zaći u svaki perivoj - zbog Šibenika mi kronično nedostataje zelenila! Zadar ima sve - i drveće i more! :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Nedostaje mi Zadar i fakultetski dani... Ovaj post sa slikama me vratio, pa i ne baš toliko daleko unatrag.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo