U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli...
Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca.
"...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prožeto ugodnom atmosferom kućne sloge."
Obožavatelji klasika kunu se u čitanje "Malih žena" tijekom božićnog vremena, i jasno je zašto - na samom početku romana, četiri sestre March pripremaju se za Božić, razgovaraju o poklonima, jedna drugu kore zbog površnosti i sebičnosti, a sve dok čitaju očevo pismo s ratišta Američkog građanskog rata koje ih nadahnjuje da streme biti velikodušne i marljive "male žene", kakvima ih otac naziva. Potaknute očevim pismom i majčinom dobrotom, one daruju svoj božićni doručak obitelji sa šestero djece, koja nema ni hrane i ogrijeva, i nastavljaju se igrati hodočasnica, po uzoru na religiozni klasik Johna Bunyana, "Hodočasničko postajanje: od ovog svijeta u onaj što dolazi", inače omiljenu knjigu oca Louise May Alcott, Bronsona Alcotta, koji je uvelike utjecao na nju i njezino pisanje.
" - Nikad nećemo biti prestare za takve stvari, dušo, jer to je igra koju na ovaj ili onaj način stalno igramo. Svi imamo svoje breme, i svoj put, a čežnja za dobrotom i srećom vodi nas kroz mnoge nevolje, iskušenja i pogreške do mira i spokoja, istinskog Grada Nebeskog. A sada, hodočasnice moje, možda bi se trebale potruditi i u zbilji, ne samo u igri, i vidjeti kako vam ide, prije nego vam se otac vrati kući."
Pored obiteljske sloge i velikodušnosti, malih kućnih svečanosti i predstava koje sestre upriličuju, ono što ovu knjigu čini omiljenim klasikom osobine su sestara (volim taj koncept, da je svaka djevojčica posebna na svoj način - ta omiljena grupa u djetinjstvu bila mi je Spice Girls!). Meg je najstarija od njih, odgovorna i nježna, ali tašta na momente, a Jo je najsrditija od njih i uvijek čita na sofi pored prozora. Beth je tiha i nenametljiva, a Amy, najmlađa, društveno najambicioznija. Njihove mane i vrline čine ih živima, uvjerljivima, vrijednima pažnje - u njihovim se radostima, kao i u brigama i slabostima, prepoznaju čitatelji diljem svijeta. Pogađate, kad sam ovaj roman čitala kao srednjoškolka (samo zato jer je to bila omiljena knjiga Joey iz "Dawson's Creeka"), najdraži lik bila mi je Jo March, djevojka strašne naravi koja sanja o tome da postane pisac. Međutim, sad sam malo starija - sada prepoznajem ljepotu u odgoju ovih djevojaka pa je njihova mudra majka postala lik prema kojem osjećam neobičnu privrženost. Najljepše poglavlje u knjizi upravo mi je ono u kojem Jo razgovara s Marmee o toj svojoj strašnoj naravi, a majka ju veikodušno savjetuje, uzimajući u obzir i njezine greške i njezin potencijal (čini se tako jednostavno, ovako na papiru!).
" - Pazi i moli, dušo; neka ti nikad ne bude teško truditi se, i nikad ne pomišljaj da je nemoguće pobijediti svoje mane - reče gospođa March, privlačeći raskuštranu glavu na svoje rame, i ljubeći uplakani obraz tako nježno da je Jo još jače zaplakala."
" - Draga moja, ne dopusti da ti ljutnja pomuti raspoloženje; oprostite jedna drugoj, pomažite si, i sutra počnite ispočetka."
Prije stopedesetisedam godina, kad je objavljena, ova knjiga dala je vjetar u leđa djevojkama koje su se u protagonisticama, talentiranim djevojkama koje nisu financijski sposobne njegovati svoje talente, mogle prepoznati. Louisa May Alcott ispisala ih je po uzoru na svoje sestre, May, Lizzie i Annu, i njihovo odrastanje u Orchard Houseu. Sama autorica uvelike je bila nalik Jo, koja želi biti muškarac samo zato da bi napredovala - penjala se po drveću, pisala trilere i gotičke priče pod pseudonimom, bila bolničarka u Građanskom ratu i uzdržavala obitelj pisanjem od rane dobi. Većinu života obitelj Alcott bila je iznimno siromašna, pa i zadužena. Louisini roditelji bili su transcendentalisti, borci za ženska prava i socijalnu pravdu i jednakost. Njezino otac bio je filozof, pisac, učitelj kontroverznih učenja za to vrijeme, a da je živio sto godina kasnije, bio bi i vođa kulta (obitelj je jedno vrijeme živjela u čudnovatoj komuni zvanoj Fruitlands). Iako je obitelj živjela u čarobnom Concordu - prijateljevali su s Ralphom Waldom Emersonom i Henryjem Davidom Thoreauom - tek po objavi "Malih žena" mogla je disati punim plućima, jer je Louisa zadržala autorska prava nad knjigom i do svoje smrti od tantijema zaradila 200 000 dolara (do 1888. prodano je preko milijun primjeraka knjige, jer knjiga je odmah po objavi bila hit), što je u to vrijeme bila značajna suma novca, u vrijednosti današnjih 5 do 7 milijuna dolara.
Zanimljivo, "Male žene", objavljene u dva sveska, napisala je na nagovor izdavača, koji je tražio "priču o djevojkama", a potaknuta financijskim nedaćama svoje obitelji. Uslijed velikih očekivanja svojih čitatelja, koji su čeznuli za uobičajenim happy endom - udajom junakinja, kraj drugog sveska "Malih žena" bio je i ostao pomalo kontroverzan. Ispisala ga je u inat, rastavivši na vrijeme Jo i njihova mlađahnog susjeda Laurieja, kad već Jo ne smije podariti neovisnost, i udavši je za starijeg i nekonvencionalnog Bhaera, koji poštuje Joinu strast za pisanjem. Ipak, draži mi je taj njezin prkosni kraj, nego onaj Grete Gerwig u ekranizaciji iz 2019., koji je snimljen kao hommage samoj Alctott - ipak govori o vremenu u kojem je živjela, ali i o karakteru spisateljice koja je kadra i naljutiti svoje čitateljice, s namjerom da im mijenja živote.
"Kod Kingovih je svaki dan gledala ono što je i sama priželjkivala, jer su mlađa djeca imala sestre njezine dobi, pa je Meg često viđala fine balske haljine i bukete, slušala živahne priče o kazalištu, koncertima, klizanju, i veseljima svake vrste, promatrala kako se novac rasipa na sitnice koje njoj toliko znače. Jadna Meg, rijetko se žalila, no zbog osjećaja nepravde ponekad bi bila ogorčena nas sve oko sebe, jer još nije bila shvatila koliko je bogata blagoslovima koji jedini jamče sretan život."
Fascinantna žena je bila Louisa May Alcott. Bila je buntovno dijete koje se nije željelo pokoravati tradicionalnim ulogama koje su bile namjenjene ženama, voljela je pisati i trčati, ali bila je zaštitnički nastrojena prema svojoj obitelji. Djetinjstvo joj je bilo lijepo, ali obilježeno frustracijama i pokušajima da bude "dobra", u skladu s očevim očekivanjima. Njezin otac i ona dijelili su rođendan, ali nisu se uvijek razumjeli. Ipak, očeva učenja, kao i majčina nakana da kćeri odgaja da budu školovane i samostalne, usađena su u nju od rane dobi, a fragmente tog stasanja vidimo i u "Malim ženama". U svoj je dnevnik Louisa zapisala: "I am more glad to be useful than to be happy." Vjerovala je da snaga leži u trudu, samopoštovanju i moralnoj hrabrosti, a ne u udobnosti, ugađanju sebi. Čitajući "Male žene", moćnu knjigu o humanističkim vrijednostima koje stvaraju bolji svijet, razmišljala sam što bi Louisa May Alcott rekla o današnjim ženama. Naravno, bila bi oduševljena što smo financijske neovisne, obrazovane, što imamo priliku birati svoju sudbinu. Ipak, bojim se da bi bila razočarana zato što svoje talente rasipamo na površnosti, vulgarnosti, trivijalnosti i komercijalizaciju i što omalovažavamo trud naših prethodnica uvjeravajući se da je pravodoban termin kod "noktarice" nužan dio brige o sebi. Teška srca moram reći - nemamo moralnu stamenost o kojoj je sanjala Alcott.
" - Danas, dok sam u našim prostorijama krojila vojniček bluze od plavog flanela, zabrinula sam se za oca, i užasnula me pomisao kako bismo osamljena i bespomoćne bile kad bi mu se što dogodilo. To nije bilo mudro, no ja sam se nastavila gristi, sve dok mi nije prišao jedan starac s narudžbenicom za neke stvari. Sjeo je pored mene, a ja sam zapodjenula razgovor, jer mi se učinio ubogim, umornim i nesretnim."
Žudeći za inspiracijom (čitaj: pripremajući se za ispovijed), posudila sam u knjižnici i "Bajke o cvijeću", prvu knjigu Louise May Acott, koju je napisala kao šesnaestogodišnjakinja, i to za Ellenu Emerson, Emersonovu kćer koja je u to vrijeme bila bolesna i koju je trebalo razveseliti (Emerson je snabdijevao Louisu knjigama i ohrabrivao njezino pisanje). Ljupka je to zbirka pričica o vilama koje žive među cvijećem, doručkuju peludne kolače i piju rosu s blistava cvjetnog lišća i pripovijedaju o svojim pustolovinama. Priče su to koje griju srce (čak i kralja inja), jer vile vjeruju da se i u najhladnijem srcu krije ljubav. Divna je ovo knjiga za djevojčice bujne mašte koje njeguju čisto srce, djevojčice koja bih željela biti (šteta što u mojoj knjižnici nije posuđena nijednom od 2011., kada je u hrvatskom izdanju objavljena, do sada).
" - Osobno ne bih izabrala takav način da se ispravi pogreška - odvrati joj majka - ali će se možda pokazati korisnijim od kakve blaže metode. Ionako ostaješ sve samodopadnija, draga moja, i stvarno je vrijeme da se to ispravi. Obdarena si mnogim talentima i vrlinama, ali ne moraš ih stalno isticati, jer samoljublje kvari i najveće genije. Nema opasnosti da će istinski talent i istinska dobrota ostati nezamijećeni; pa čak i da jesu, svijest da ih imaš i rabiš u prave svrhe trebala bi ti pružiti dovoljno zadovoljstva, jer skromnost je prava tajna svake moći."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)