Preskoči na glavni sadržaj

Tajna iz Plave lagune

Dijete nikada ne zaboravlja svoj prvi misterij. Na krimiće Agathe Christie jednoga me ljeta navukla moja starija sestrična koju sam, u nedostatku velike sestre, kopirala. Sjećam se kao da je bilo jučer – moja prva Agatha Christie bila je Tragedija u tri čina, pohabana knjiga zelenih korica. Trinaest ljudi pozvano je na večeru na kojoj je ubijen lokalni svećenik. Hvala Bogu, za stolom je brčiće mastio i slavni Hercule Poirot koji je otkrio ubojicu! Kojeg li uzbuđenja!

Te sive stanice, ti brčići, to fancy odijelo – uvijek me nervirao, baš onako kako vas živicraju ljudi kojima zavidite na talentu koji vama nije urođen. Misterija na suptilan način – to stil po kojem je Agatha poznata, u kojoj glavnu riječ ne vodi moderna forenzika, nego tek čovjek koji vidi očima skriveno i čuje ono prešućeno. Zato sam voljela Agathu, zato sam voljela Veronicu, zato volim knjige Carlosa Ruiza Zafona, koji je uobičajenoj ljudskoj drami i zločinima dodao i nadnaravnu notu.


Tko god je čitao njegovu Sjenu vjetra upoznao je njegovu sposobnost da od obične kuće na kraju ulice stvori tajanstvenu priču koja uključuje sjene, duhove, paučinu koja se ljepi za tijelo, mnoge zagonetke i tragedije koje čuče u svakom ljudskom biću. Obožavam takve stvari! Obožavam napuštena imanja, rabljene knjige i predmete koji vonjaju po vlazi! Davno prije Sjene vjetra Zafon je napisao svoju trilogiju magle – Princa magle, Ponoćnu palaču i Rujanska svjetla u kojima sam uživala ovaj tjedan.

Romantični svjetionik kojeg progoni duh nesretne Alme Maltisse, napuštena tvornica igračaka i njezin tajanstveni vlasnik, stara vila Cravenmoore u kojoj vladaju sjene i dvoje mladih, Irene i Ismael, koji kroz prvu ljubav pokušavaju otkriti tajne Plave lagune, idiličnog mjesta na obali Normandije, ono su što će vas privući knjizi koja je kao stvorena za poklon onome tko tek iščekuje svoju prvu misteriju i radost njezina otkrivanja!


"Strop, okrunjen kasetiranim labirintom, dočaravao je barokni vrtlog oko sredine prostorije. Na jednome kraju raskošan baldahin s kojega su visjeli dugi zlatni velovi skrivao je postelju. U sredini sobe, na mramornome stolu, stajala je velika šahovska ploča čije su figure bile izrezbarene u kristalu. na drugom kraju Irene je otkrila još jedan izvor svjetla koji je pridonosio toj atmosferi prelijevanja duge: izdubljeno ždrijelo ognjišta u kojemu su gorjele debele cjepanice čiste žerave. Izand njega se dizao golem portret. Bijelo lice s najnježnijim crtama lica koje se mogu zamisliti na nekome ljudskom biću okruživalo je duboke i tužne oči žene ganutljive ljepote. Gospa s portreta bila je odjevena u dugu bijelu opravu i iza nje se mogao razabrati otočić sa svjetionikom u zaljevu."

Primjedbe

  1. Moja prva Agatha je bila Treća djevojka, u ljeto '98 (man, I'm old) :)

    Od Zafona sam pročitala sve prevedeno na hrv.j., od ove trilogije upravo ova mi je najdraža... Fina knjižica za ljeto!

    OdgovoriIzbriši
  2. Pa i ja sam tad negdje pocela - ljeto iza 4.razreda, taman oko '98. :D
    Slazem se, Rujanska svjetla su najbolja!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...