Preskoči na glavni sadržaj

Nedjelja četvrta: A biti majka znači konstantno moliti

Ovog adventa u gostima mi je nekoliko dana bila mama. Trebalo je obaviti zdravstvene pretrage s Jurjem, presložiti ormare, odrznuti hladnjak i napraviti sve one sitnice po stanu koje odgađam cijele godine, a uz bakinu pomoć sve se napravi brže, bolje, i to uz čašicu live razgovora. OK, lažem, nije mama došla radi babysittanja, došla je da meni smiri živce, da mi razbije rutinu koja je na mene navukla neke tamne oblake stresa, i to ne onog čistog blagdanskog, nego ovog svakodnevnog od kojeg pate usamljene majke s malom djecom koja se natječu u borbi za njihovu pažnju. Sve me počelo živcirati, umor me svladavao, a vijesti tipa "Nevena Rendeli dva tjedna nakon poroda zablistala na eventu u minici" počele su me dovoditi do suza. Ne zato što bih ja htjela hoditi svijetom u minici, koju nisam obukla od 2001. godine, valjda s razlogom, nego zato što zavidim Neveni Rendeli jer ju netko uopće zove na evente, ako pretpostavimo da se nije sama pozvala, jer se meni čini da nakon službenih obilazaka-babinja, mame brzo svi zaborave, tj. zaborave da bi i mame voljele izaći iz stana, zaborave da bi i one voljele da ih netko dočeka s vrućom kavom (hvala, Ivana, to ti neću zaboraviti!). I zato je došla baka, da kuha kavu i da liječi moje psihoze, pa sam si pomislila - mame zaista nose mir. U teškoćama pomislim na Mariju, na sve što je ona morala ponijeti na svojim plećima, na sva zatvorena vrata koja je pobjedila, na sve što je njeno srce moralo izdržati - dok se ja žalim jer mi je dijete neposlušno, ili jer ne spava. Pomislim i na svoju mamu, koja je imala nas tri, i koja nije ni upola toliko kukala koliko ja kukam. Mame izdrže, i onda cijelog života u sebi nose spoznaju - jaka sam, moja me djeca trebaju, i mogu sve.

A onda mi sine - pa i ja sam mama! Smirujem li ja svoju djecu, jesam li ja čuvar mira u svojoj obitelji? Hm. Nope. Debelo nope. Ja sam često najživčaniji član našeg kućanstva.





 

Svakog dana odlučim - danas ću biti drugačija, za sve ću imati rješenje, bit ću svima na raspolaganju, pola dana ću crtati s Frankom, a pola ću se igrati s Jurom, bit ćemo nasmijani i neću niti pogledati na sat u iščekivanju vremena za spavanje. A onda Franka kmeči pola dana jer neće taj flomaster nego baš onaj koji se otkotrljao ispod kauča, jer za ručak hoće jesti lizalo, a ne meso i povrće, jer hoće ići kod Mateja igrati se svaki dan, jer zašto ne, jer neće spavati ako ja ne spavam kraj nje, uglavnom - sve prohtjeve i proteste izražava kmečanjem, kojeg je valjda preuzela od najmlađeg člana naše obitelji koji je odlučio ne spavati tijekom dana, jer previše zanimljivih događaja bi mogao propustiti. Njemu je upalilo, pa zašto ne bi i ona probala. I onda prolijem kavu, ručak zagori, rublje stoji oprano u perilici satima, a ja bih samo vikala - na djecu, na poštara, na Boga, na bilo koga tko mi se nađe na putu.


Žalila sam se tako i svećeniku na ispovijedi (jer ne smije pobjeći iz ispovijedaonice, valjda), da sam umorna i da ne pronalazim ni sekundu vremena za sebe, pa niti za molitvu, a i kad pronađem, preljuta sam da bih molila. Kimao je glavom i strpljivo slušao iako znam da se nikad nije našao u toj situaciji, pa mi rekao: "Tako stvari trenutno stoje, i normalno je da djeca imaju svu vašu pažnju, ali ni ne trebate moliti duge molitve - probajte svaku minutu sa svojom djecom gledati kao priliku za kratku molitvu." Ma čula sam ja već takve stvari, nije on otkrio ništa novoga, ali lijepo je kad te netko podsjeti na te male istine koje imaju toliku moć - promijeniti nečiji dan, nečiji tjedan, nečiji Božić, kad te netko podsjeti na ono što si znao odavno - da mir nosi malo dijete. Zato ja, kad god Franka razbije snježnu kuglu, kad god kmeči jer neće Zvončiće u izvedbi tamburaša, nego Zagrepčanki i dečkiju, kad pojede sve bombone za kućicu od medenjaka, kad god stane na kuglicu, kad god parkira nonu kraj mene na WC školjci, kad god namrvi nešto trenutak nakon što sam usisala, kad god vrišti jer ne želi mjehuriće na sebi dok se tušira, kad god u crkvi usred mise pjeva pjesmu o svjetlu (koja ide "Svjeklo, svjeklooooo, svjeklooo"), kad god kava ostane nepopijena, kad god ručak bude presoljen, kad god se royal icing prerano osuši, kad god braco Jura zakmeči jer je umoran pa ne može sisati, kad god mlijeko ne teče dovoljno brzo, kad god mu ne stane cijela šaka u usta (ultimativnu razlog za tragediju), kad god ga stavim u krevetić, a on se ne želi odvojiti od mene - ja kažem "Bože, pomozi", "Bože, hvala ti, još se nisam propila" i "Hvala ti na ovim zločestim čudima koja me toliko vole da ne mogu beze mene ni sekunde", zatvorim oči, uzdahnem, i ponadam se da će jednog dana moja djeca pronaći u meni mir koji ja danas očajnički tražim u njima.



 Sretan vam i blagoslovljen Božić!

Primjedbe

  1. Bože, hvala ti što sam otkrila ovaj blog.
    Bože, hvala ti što si nam spojio puteve.
    Bože, hvala ti što mi je ova divna žena prijateljica :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Znam tu molitvu, izgovorim ju kad god pomislim na tebe :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...