Preskoči na glavni sadržaj

Nedjelja četvrta: A biti majka znači konstantno moliti

Ovog adventa u gostima mi je nekoliko dana bila mama. Trebalo je obaviti zdravstvene pretrage s Jurjem, presložiti ormare, odrznuti hladnjak i napraviti sve one sitnice po stanu koje odgađam cijele godine, a uz bakinu pomoć sve se napravi brže, bolje, i to uz čašicu live razgovora. OK, lažem, nije mama došla radi babysittanja, došla je da meni smiri živce, da mi razbije rutinu koja je na mene navukla neke tamne oblake stresa, i to ne onog čistog blagdanskog, nego ovog svakodnevnog od kojeg pate usamljene majke s malom djecom koja se natječu u borbi za njihovu pažnju. Sve me počelo živcirati, umor me svladavao, a vijesti tipa "Nevena Rendeli dva tjedna nakon poroda zablistala na eventu u minici" počele su me dovoditi do suza. Ne zato što bih ja htjela hoditi svijetom u minici, koju nisam obukla od 2001. godine, valjda s razlogom, nego zato što zavidim Neveni Rendeli jer ju netko uopće zove na evente, ako pretpostavimo da se nije sama pozvala, jer se meni čini da nakon službenih obilazaka-babinja, mame brzo svi zaborave, tj. zaborave da bi i mame voljele izaći iz stana, zaborave da bi i one voljele da ih netko dočeka s vrućom kavom (hvala, Ivana, to ti neću zaboraviti!). I zato je došla baka, da kuha kavu i da liječi moje psihoze, pa sam si pomislila - mame zaista nose mir. U teškoćama pomislim na Mariju, na sve što je ona morala ponijeti na svojim plećima, na sva zatvorena vrata koja je pobjedila, na sve što je njeno srce moralo izdržati - dok se ja žalim jer mi je dijete neposlušno, ili jer ne spava. Pomislim i na svoju mamu, koja je imala nas tri, i koja nije ni upola toliko kukala koliko ja kukam. Mame izdrže, i onda cijelog života u sebi nose spoznaju - jaka sam, moja me djeca trebaju, i mogu sve.

A onda mi sine - pa i ja sam mama! Smirujem li ja svoju djecu, jesam li ja čuvar mira u svojoj obitelji? Hm. Nope. Debelo nope. Ja sam često najživčaniji član našeg kućanstva.





 

Svakog dana odlučim - danas ću biti drugačija, za sve ću imati rješenje, bit ću svima na raspolaganju, pola dana ću crtati s Frankom, a pola ću se igrati s Jurom, bit ćemo nasmijani i neću niti pogledati na sat u iščekivanju vremena za spavanje. A onda Franka kmeči pola dana jer neće taj flomaster nego baš onaj koji se otkotrljao ispod kauča, jer za ručak hoće jesti lizalo, a ne meso i povrće, jer hoće ići kod Mateja igrati se svaki dan, jer zašto ne, jer neće spavati ako ja ne spavam kraj nje, uglavnom - sve prohtjeve i proteste izražava kmečanjem, kojeg je valjda preuzela od najmlađeg člana naše obitelji koji je odlučio ne spavati tijekom dana, jer previše zanimljivih događaja bi mogao propustiti. Njemu je upalilo, pa zašto ne bi i ona probala. I onda prolijem kavu, ručak zagori, rublje stoji oprano u perilici satima, a ja bih samo vikala - na djecu, na poštara, na Boga, na bilo koga tko mi se nađe na putu.


Žalila sam se tako i svećeniku na ispovijedi (jer ne smije pobjeći iz ispovijedaonice, valjda), da sam umorna i da ne pronalazim ni sekundu vremena za sebe, pa niti za molitvu, a i kad pronađem, preljuta sam da bih molila. Kimao je glavom i strpljivo slušao iako znam da se nikad nije našao u toj situaciji, pa mi rekao: "Tako stvari trenutno stoje, i normalno je da djeca imaju svu vašu pažnju, ali ni ne trebate moliti duge molitve - probajte svaku minutu sa svojom djecom gledati kao priliku za kratku molitvu." Ma čula sam ja već takve stvari, nije on otkrio ništa novoga, ali lijepo je kad te netko podsjeti na te male istine koje imaju toliku moć - promijeniti nečiji dan, nečiji tjedan, nečiji Božić, kad te netko podsjeti na ono što si znao odavno - da mir nosi malo dijete. Zato ja, kad god Franka razbije snježnu kuglu, kad god kmeči jer neće Zvončiće u izvedbi tamburaša, nego Zagrepčanki i dečkiju, kad pojede sve bombone za kućicu od medenjaka, kad god stane na kuglicu, kad god parkira nonu kraj mene na WC školjci, kad god namrvi nešto trenutak nakon što sam usisala, kad god vrišti jer ne želi mjehuriće na sebi dok se tušira, kad god u crkvi usred mise pjeva pjesmu o svjetlu (koja ide "Svjeklo, svjeklooooo, svjeklooo"), kad god kava ostane nepopijena, kad god ručak bude presoljen, kad god se royal icing prerano osuši, kad god braco Jura zakmeči jer je umoran pa ne može sisati, kad god mlijeko ne teče dovoljno brzo, kad god mu ne stane cijela šaka u usta (ultimativnu razlog za tragediju), kad god ga stavim u krevetić, a on se ne želi odvojiti od mene - ja kažem "Bože, pomozi", "Bože, hvala ti, još se nisam propila" i "Hvala ti na ovim zločestim čudima koja me toliko vole da ne mogu beze mene ni sekunde", zatvorim oči, uzdahnem, i ponadam se da će jednog dana moja djeca pronaći u meni mir koji ja danas očajnički tražim u njima.



 Sretan vam i blagoslovljen Božić!

Primjedbe

  1. Bože, hvala ti što sam otkrila ovaj blog.
    Bože, hvala ti što si nam spojio puteve.
    Bože, hvala ti što mi je ova divna žena prijateljica :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Znam tu molitvu, izgovorim ju kad god pomislim na tebe :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...