Ako se mene pita, Meksiko je uvijek u modi. Rođena sam iste godine kad je hit bila pjesma "Mi imamos mnogos problemos", jedan od omiljenih filmova u djetinjstvu bio mi je "Tri amigosa", odrasla sam uz musavu Rosu Salvaje, La Usurpadoru, Mariju Guadalupe, Mariju Paulu i Mariju Fernandu (u igri sam uvijek bila Marija Fernanda, i morala sam žmiriti), španjolski sam diplomirala uz glazbu Enriquea Iglesiasa (znam, znam, on je Španjolac, ali njegov prvi album objavila je meksička izdavačka kuća, a proslavila ga je pobrecita Marisol), volim meksičku pizzu, a i pitu, zašto da se lažemo, plakala sam gledajući "Coco", a otkad sam pročitala Drakulićkinu "Frida ili o boli", progoni me duh Fride Kahlo, odnosno, njegova komercijalna inačica.
Zato, čim sam na Goodreadsu spazila roman "Meksički roman strave", dodala sam ga na popis "want-to-read". Njegova autorica nije debitantica, a roman je višestruko nagrađivan - užitak čitanja činio se zajamčen. Možeš si mislit'.
Ovaj roman započinje raskošnom zabavom u Ciudad de Méxicu s koje se vraća socialite djevojka Noemí. Prisiljena je vratiti se s plesa ranije jer njezin je otac zabrinut zbog pisma kojeg mu je poslala njezina sestrična Catalina. U uznemirujućem pismu, tek odnedavno udana Catalina zaziva Noemí, uvjerena da ju muž pokušava ubiti, da gubi razum, da ju muževa obitelj ne pušta iz kuće koja vonja na trulež. Zabrinuta Noemí ostavlja sve i hita vlakom u El Triunfo, gradić poznat po rudnicima srebra u kojima su radili mahom Englezi, u kojem se Catalina nastanila, u staroj Kuriji kraj groblja.
Moram najprije reći, ako ste obožavatelj klasičnih gotičkih romana sestara Bronte ili Brama Stokera, bit ćete razočarani, jer Silvia Moreno-Garcia, četredesetogodišnja meksičko-kanadska autorica, ne umije postaviti atmosferu onako kako to čine majstori zanata. Naime, nije dovoljno spomenuti izmaglicu i vodorige da bi roman bio svrstan u pražanr današnjih horora i suspense romana, ni smjestiti roman u pedesete godine prošlog stoljeća, niti uvjeravati čitatelja da je doista riječ o romanu strave ("poput bakroreza iz kakvog romana strave", "koja je izgledala kao iz kakvog romana strave" i dr.). No, no, doesn't work that way. Ali, ako čitatelj pretraži internete i otkrije da je roman inspiriran stvarnim mjestom u kojem se stvarno nalazi staro englesko groblje - Panteón Inglés de Mineral del Monte - uhvatiti će se grčevito za taj nije-nam-se-dalo-smišljati naslov koji obećava stravu.
Autorica se odlučila poigrati klišejima gotičkih romana pa je za protagonisticu odabrala nadobudnu latino djevojku iz visokog društva, studenticu antropologije, k tome. U klasičnim gotičkim romanima tamnoputi su ljudi gotovo uvijek strani, čudni, nose loš predznak, a u ovom je djevojka iz Ciudad de Méxica spasiteljica koja se suprotstavlja mal de aireu obitelji Doyle, u koju se udala njezina sestrična Catalina. Nepokolebljiva i samouvjerena Noemí odlučna je u namjeri da spasi Catalinu, no matter what. U staroj vili u provinciji stanuju katatonična Catalina i njezin vraški šarmantan suprug Virgil Doyle, pater familias Howard Doyle, opsjednut teorijama eugenike, Virgilova sestrična Florence, control freak familije, i njezin sin Francis, neugledni čudak koji bdije nad gošćom obitelji Doyle. Riječ je o introvertnoj obitelji koja je nekoć uživala u velikom bogatstvu, a sada živi u pljesnivoj kuriji, prokletnoj kuriji. U kući Noemí viđa zidove koji pulsiraju, zlatnu prašinu, žuč koja izlazi na usta, sanja intenzivne snove o nekadašnjim stanarima kuće - snove koji ju uznemiruju, ali i uzbuđuju, zbog kojih jedva čeka svjetlo dana.
Sudeći po komentarima na Goodreadsu, čitatelji prigovaraju sporom ritmu kojim se Silvia Moreno-Garcia služi da bi stvorila atmosferu jeze, ali ja knjigu nisam takvom doživjela. Dapače, činilo mi se da se u romanu neprestano neki vrag zbiva, da je opterećen silnim informacijama, da me neobično podsjeća na film "Get out", koji mi se nije nimalo svidio. Zapravo, nakon dvije trećine teksta sam izgubila interes - dovukla sam se do kraja čisto iz znatiželje, da vidim hoće li i ova ukleta kuća skončati onako kako skončaju sve uklete kuće. I da! Silvia Moreno-Garcia uspjela me razočarati i the endom!
Zaključak? Ovaj džumbus od romana strave koji nastoji govoriti o rasizmu i iznjedriti novu feminističku ikonu nije zadovoljio moj apetit, nisam se ni uznemirila ni naježila, i iako je bio više nalik meksičkoj sapunici nego romanu strave, zasigurno me neće progoniti kao onaj potez Marije Guadalupe malim prstom po obrvi (znači, još me progoni!).
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)