Samo par metara dalje od mjesta na kojem sjedim s knjigom na krilu, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, 1937. izvedena je komedija Hinka Gottlieba, "Eksperimenti profesora Evansa". Usprkos buci automobila i smijehu s terasa kafića, zatvaram oči i zamišljam uvažene Osječane u dravskoj magli. Uzbuđeno čavrljaju ispred zgrade kazališta (Sternova sinagoga nalazi se nekoliko koraka dalje). "Taj vam je Gottlieb zagrebački fiškal!" "Ma nemojte reći!" Svjetla su upaljena, pozornica je spremna, a onda - mrak. Sinagoga je srušena, svijet nijemo vrišti, i više nikome nije do smijeha.
Ali samo nakratko.
Židovski humor nije izmišljeni termin, nego stvaran fenomen. Naime, Time magazine je još daleke 1978. izračunao da je 80% stand up komičara u Sjedinjenim Državama židovskog podrijetla (što je posebno znakovito ako uzmemo u obzir da su Židovi u to vrijeme činili samo 2% američke populacije). Neki tvrde da je upravo patnja, vjerna pratiteljica židovskog naroda, iznudila njihov neustrašivi humor. Zato, nije nimalo čudno da je jedan od prvih romana o holokaustu napisan u satiričkom ključu.
Roman "Ključ od velikih vrata" napisao je Hinko Gottlieb, pisac, pravnik i židovski aktivist rođen 1886. u Đurđevcu. Njegovo smo ime do danas pronalazili tek u židovskim biografskim leksikonima, a možda bi bilo i zaboravljeno da rukopis ovog romana, zahvaljujući jeruzalemskim arhivarima i Natki Badurina, nije vraćen u autorovu domovinu. Ovaj je roman prvi put napisan u logoru u Kraljevici 1942./1943., a potom, budući da je prvotni rukopis izgubljen, u Bariju i u Palestini, na slobodi, 1944./1945. Na engleskom jeziku objavljen je 1947. u New Yorku, s ilustracijama Sama Fischera, ali svoje prvo izdanje na hrvatskom jeziku ovaj roman doživljava tek početkom ove godine, u novoj izdavačkoj kući, Bodoni.
"Prepustite čovjeka sebi, i on će naći svoj put."
Možda će zvučati šašavo, ali ovaj roman ima početak nalik walks-into-a-bar vicu - jedino što njegovi junaci nikamo ne ulaze, nego su utamničeni. Nadrabin, doktor Strauss, pripovjedač i Dov Tarnopolski nalaze se u bečkom zatvoru. Umjesto da krene ispočetka i objasni čitatelju lišavanje slobode ove četvorice, Gottlieb svoju pripovijest počinje njezinim završetkom, nestankom Dova Tarnopolskog iz ćelije 84 na trećem spratu bečkog policijskog zatvora. U svijetu veličine "pet koraka amo i pet koraka tamo", Dov Tarnopolski priča svojim supatnicima o zakonima fizike, o duhovitim obmanama, hokus-pokusima, i sve to pod paljbom diskanta zatvorskog čuvara Weichselbrauna. Osim govorništvom, poljski Židov Dov Tarnopolski ističe se i svojom velikodušnom domišljatošću. Poput Nicka Praskatona, pomoću džepnog kondenzatora, Dov u ćeliju doprema čokoladni kolač, salamu, živog pijetla, radio, koncertni klavir, pa i kuću iz varšavskog predgrađa, zbog čega uznici, koji vječito strahuju i mrze, zaboravljaju na vanjski svijet koji uništava svaki tračak njihove sreće. Doktor Strauss, koji je uvijek gladan, nadrabin koji posti i u zatvoru, pouzdani pripovjedač i Dov koji nudi "ključ za velika vrata" - likovi su s kojima će se sprijateljiti samo stare duše, one koje ćute bol čitavog svijeta.
Nije ovo knjiga za svakoga, iako su njezine tvrde korice omanjeg formata, u kutiji, k tome, privlačne svakom kolekcionaru znanih i neznanih klasika, ali ljubitelji znanstvene fantastike i paradoksalnih pripovijetki doći će na svoje. Oni koji imaju nepogrešiv osjećaj za jezik mogli bi uživati u "Ključu od velikih vrata", također. Naime, nenametljiva rječitost gospodina Gottlieba mogla bi zabaviti i krajnje načitanog čitatelja - ponukati ga da u svojoj dosadnoj svakodnevici poseže za netaknutim reliktima prošlosti kao što su regbi, izvrdavati, spirine, rezeda ili uznik (ja sam generacija '87., nemojte zamjeriti!).
Hinko Gottlieb smooth je u iznošenju teorije relativiteta, ali i u obraćanju čitatelju. Od čitatelja ljubazno traži strpljenje i nada se da će mu povjerovati, važno mu je da ga se čuje. Osobitu važnost polaže na posljednji događaj s Tarnopolskim, kad se mijenja uzničko mjerilo veličine vanjskog svijeta. Ono što je čitatelja do tog trenutka u tekstu zabavljalo, sada okreće na beznadnost, na očaj. Jer to čini oduzimanje slobode čovjeku - kako nedužnom tako i krivom - "stvari nisu postale veće, ali mjerilo je postalo manje". Svijet utamničenih Židova smanjio se, a postavilo se i pitanje - nisu li oni koji dopuštaju Weichselbraunu da ih drži zatvorene jednako odgovorni za njihovo utamničenje?
Proživljavajući ponovno žal za izgubljenim vremenom, Gottlieb se u liku Dova Tarnopolskog zdušno hvata za "praktičnu neprobojnost stegnutog prostora", ne dopuštajući čitatelju da ogrezne u bespomoćnost nijemog promatrača, nudeći na dlanu - zahvalnost, nadu, život. Uvijek život.
"Nije priroda i nisu životne prilike na Zemlji koje čovjeku uskraćuju životnu sreću, jer su ga baš te u baš takove prilike formirale. Nesretan postaje čovjek kad je prisiljen živjeti nezemaljskim životom. Kad ga lažni sveci i proroci, samozvani vođe i kratkovidni reformatori skreću i svraćaju s teške, doduše, i neudobne, s krivudave i neutrte životne staze, obećavajući mu širok, ravan asfaltiran drum novog i boljeg poretka - u budućnosti."
Napisano za Ziher.hr
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)