Preskoči na glavni sadržaj

Ne sudi mi po knjigama koje čitam

Možda biste se začudili da ste me vidjeli da u trećem tromjesečju trudnoće u knjižnici posuđujem knjigu o kojoj ću danas razglabati, ali, osim dogovora koji sam s sklopila s prijateljicom nakon posjeta kinu i gledanja filma Book club, činjenica da sam sada mama, i da ću uskoro postati dvostruka mama, zapravo me uvjerila da ju moram pročitati. Naime, ako nešto želim svoju djecu u životu naučiti, to je da ne sude knjigu po koricama, da odijelo ne čini čovjeka, da ne temelje svoje zaključke na prvom dojmu - jer to je pravnički style - saslušaj obje strane i onda donesi presudu, neovisno i nepristrano, pouzdajući se u svoj zdrav razum. A kako ću ih tome poučiti ako i sama nisam takva?



Godinama se opirem čitanju Pedeset nijansi sive, i to ne zato jer sam neki moralist ili jer me sram posuditi je u knjižnici (što je zacijelo razlog tolikom broju prodanih primjeraka u svijetu), nego jer sam književni snob. Da, čuli ste me - mislim da sam bolja od knjiga (pa tako i od ljudi koji ih čitaju, je l') koje na prvu ocijenim šund literaturom, a najgore prolaze knjige koje su najčitanije knjige na kugli zemaljskoj. Ne sviđam se samoj sebi u tim tvrdoglavim trenucima, i odlučila sam to promijeniti. Pedeset nijansi sive najbolji je izbor za novi početak jednog knjiškog moljca. Naposljetku, ukoliko nešto želite popljuvati (čitaj: konstruktivno razgovarati), onda to morate i upoznati, zar ne?

Knjiga se na samom početku lako čita, i odmah mi je bilo jasno zašto je popularna - ne vole svi ljudi čitati Krležu i Andrića. Zapravo, ja bih ih voljela voljeti čitati, ali ne mogu, iako se svakih par godina potrudim uzeti ih u ruke (hej, zadnji put sam u Na Drini ćuprija pronašla 10 kn! P.S. Knjigu nisam mogla dovršiti). Okarakterizirana kao erotski roman, Pedeset nijansi sive zapravo je spoj Ljepotice i zvijeri i Zgodne žene, pa ne čudi da su se žene za njom toliko pomamile. Žene su tisućljećima pokorne muškarcima, i tisućljećima ih nastoje pripitomiti, a ova knjiga samo je jedan od načina da se napokon odgovori na pitanje "Što, pobogu, uopće žene žele?" Da, knjiga je o ženi, a muškarac je ovdje sporedan lik, bar što se mene tiče.



Sve ja to razumijem, ali ne razumijem zašto je junakinja knjige tako dosadna, svedena na stereotip Plane Jane - ona se nikada nije zaljubila, ona nikada nije imala niti seksi san, a strast su joj britanski ljubavni klasici. Toliko puta viđeno! Razumijem da ju je autorica željela prikazati kao neiskusnu i krhku, ali tanka je granica između osjetljive žene i dosadne žene. Ona se prvih stotinu stranica samo čudi nad ljepotom tajanstvenog poslovnog čovjeka Greya - ne nad njegovim bogatstvom, to joj uopće nije bitno, naravno, iako mu dopušta da joj poklanja knjige od četrnaest tisuća dolara i skupe automobile. Neprestano sam se, čitajući, pitala bi li knjigu ikada itko pročitao da je Dom Grey tek simpatični dečko iz susjedstva s problematičnim djetinjstvom, koji uživa u sado-mazo igricama i traži svoju Pokornu u stidljivoj Anastasiji Steele. Je li stvar u novcu ili u kontroli? Jesu li doista sve žene sponzoruše, bi li doista dopustile sve muškarcu koji ima u vlasništvu skupe helikoptere i stanove? I mogli li i sama reći da bih istog trena odlučno odbila ponudu kakvu je Grey složio za Anastasiju? Hm, trenutno mi se, s trbuhom do zuba, pasivno ležanje zavezanih ruku dok me zgodni muškarac zadovoljava ne čini tako neprivlačnom idejom, ako me razumijete. Možda su žene samo do krajnjih granica neodlučne pa suosjećaju s djevicom koja se pola knjige premišlja hoće li ili neće biti Pokorna gospodinu Greyu koji ju želi batinjati po guzi i kojeg uzbuđuje kontrola, ali ne želi joj nanijeti bol (neću ni ulaziti u te sado-mazo spike, morala bih pročitati još milijun knjiga da bih to mogla shvatiti). Tražimo li doista ljubav na tako čudnim i beznadnim mjestima, da parafraziram Rihannu? I ima li ovdje uopće ljubavi, ili je stvar u seksu, ili u kontroliranju drugog čovjeka?

Nije ovo najgora knjiga koju sam pročitala, da se razumijemo - pročitala sam ja svakakve gluposti, a iz svake knjige mogla sam izvesti neki zaključak. Pedeset nijansi sive prosječna je i po sadržaju, i po svom jeziku (koji je jako vanilla - najprostija riječ u knjizi je - ud), i uvijek će me progoniti tajna njezina PR uspjeha. Ukoliko želite proširiti vidike ili pronaći inspiraciju za aktivnosti u krevetu - nemojte čitati ovu knjigu - postoje mnogo kvalitetniji erotski romani, ta pročitajte Ljubavnika lady Chatterley, klasik je s razlogom (ili se to samo ja palim više na takve stvari). Ukoliko želite uroniti u slatku ljubavnu priču, ne posežite za ovom knjigom - "ljubavna" veza između Ane i Christiana Greya poprilično je površna i dosadna, i nimalo duhovita, ako mene pitate (ne razumijem ljude koji mogu biti zajedno, a da ne nasmijavaju jedno drugo), baš kao i glavni likovi, a opći dojam još više kvari filmska ekranizacija u kojoj Anu glumi Dakota Johnson, a Greya Jamie Dornan. Hm, u mojoj glavi, Christian Grey bi trebao biti mladi Gerard Butler, ili Tom Hardy, ili eventualno Ian Somerhalder, vragolastog osmijeha, a manekenskog tipa. A Ana....hm, Ana bi mogla biti...čudno, nitko mi ne pada na pamet (možda svaka žena doista samo sebe zamišlja u toj ulozi, iz nekog poremećenog razloga?). Ali, ukoliko volite preispitivati svoju ženskost, ukoliko se želite uvjeriti da su sve žene zapravo romantične dušice koje sanjaju o tome da poboljšaju drugo biće koje će ih, iz zahvalnosti, voljeti do kraja života, ukoliko i sami vjerujete da svaka krpa nađe zakrpu, pa čak i emocionalno disfunkcionalni bogataši, ukoliko želite postati odlučnije - u krevetu, doma, na radnom mjestu, u odnosu s ljudima - onda prolistajte ovu knjigu (zadnjih stotinu pedeset stranica doista sam prolistala jer me knjiga već umarala - činilo mi se kao da se neprestano ponavlja ista scena - grickanje usnice - spank po guzi - grickanje usnice - spank po guzi). U najboljem slučaju, shvatit ćete da uživate u svom nekompliciranom ljubavnom životu (eno, dok ja mažem trbušinu s bademovim uljem, muž hrče na kauču dok je na televiziji emisija o nogometu), a u najgorem, ne daj, Bože, posegnut ćete za nastavcima u potrazi za svojom unutarnjom božicom.


Primjedbe

  1. Složit ću se s tobom u više stvari. Prvo, ovo nije najgora knjiga koju sam pročitala, bilo je i gorih. Ova, čak bih se usudila reći, ima potencijala, u smislu da priča nije toooolikoooo loša, ali je karakterizacija likova očajna. Meni nije samo ona loše prikazana, već i on. Moglo se tu napraviti kompliciraniji i temeljitiji prikaz nje, kao i njega, kao i njihove ''ljubavi'', ali mislim da to jednostavno nije point. Cilj ove knjige je dati kratkotrajnu zabavu ženama koje vole ovakve sadržaje, nešto o čemu će pričati, dan, tjedan, mjesec i zaboraviti na to. Sumnjam da će ikada isprobati išta iz knjige :D
    Knjiga je pitka, brzo se čita i to je sve. Jesam li se zabavila? Na dijelove. Jesam li nešto naučila? Da, drugo značenje mojeg omiljenog okusa sladoleda. Detalj koji je mene stalno živcirao je njezina kosa. Ja stvarno ne znam kakvu ona to kosu ima, ali brate, nemoš ju počešljati nikako, te ju veže, te ju raspušta, te se vidi po njenoj kosi što je radila (whaaat?)
    Uglavnom, drago mi je da smo ju pročitale, smjestila sam je na sigurno, u noćni ormarić, na dno, da čeka neka bolja/gora vremena, kad ju možda opet budem izvadila. Mami ju sigurno neću proslijediti ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta