Preskoči na glavni sadržaj

Ne sudi mi po knjigama koje čitam

Možda biste se začudili da ste me vidjeli da u trećem tromjesečju trudnoće u knjižnici posuđujem knjigu o kojoj ću danas razglabati, ali, osim dogovora koji sam s sklopila s prijateljicom nakon posjeta kinu i gledanja filma Book club, činjenica da sam sada mama, i da ću uskoro postati dvostruka mama, zapravo me uvjerila da ju moram pročitati. Naime, ako nešto želim svoju djecu u životu naučiti, to je da ne sude knjigu po koricama, da odijelo ne čini čovjeka, da ne temelje svoje zaključke na prvom dojmu - jer to je pravnički style - saslušaj obje strane i onda donesi presudu, neovisno i nepristrano, pouzdajući se u svoj zdrav razum. A kako ću ih tome poučiti ako i sama nisam takva?



Godinama se opirem čitanju Pedeset nijansi sive, i to ne zato jer sam neki moralist ili jer me sram posuditi je u knjižnici (što je zacijelo razlog tolikom broju prodanih primjeraka u svijetu), nego jer sam književni snob. Da, čuli ste me - mislim da sam bolja od knjiga (pa tako i od ljudi koji ih čitaju, je l') koje na prvu ocijenim šund literaturom, a najgore prolaze knjige koje su najčitanije knjige na kugli zemaljskoj. Ne sviđam se samoj sebi u tim tvrdoglavim trenucima, i odlučila sam to promijeniti. Pedeset nijansi sive najbolji je izbor za novi početak jednog knjiškog moljca. Naposljetku, ukoliko nešto želite popljuvati (čitaj: konstruktivno razgovarati), onda to morate i upoznati, zar ne?

Knjiga se na samom početku lako čita, i odmah mi je bilo jasno zašto je popularna - ne vole svi ljudi čitati Krležu i Andrića. Zapravo, ja bih ih voljela voljeti čitati, ali ne mogu, iako se svakih par godina potrudim uzeti ih u ruke (hej, zadnji put sam u Na Drini ćuprija pronašla 10 kn! P.S. Knjigu nisam mogla dovršiti). Okarakterizirana kao erotski roman, Pedeset nijansi sive zapravo je spoj Ljepotice i zvijeri i Zgodne žene, pa ne čudi da su se žene za njom toliko pomamile. Žene su tisućljećima pokorne muškarcima, i tisućljećima ih nastoje pripitomiti, a ova knjiga samo je jedan od načina da se napokon odgovori na pitanje "Što, pobogu, uopće žene žele?" Da, knjiga je o ženi, a muškarac je ovdje sporedan lik, bar što se mene tiče.



Sve ja to razumijem, ali ne razumijem zašto je junakinja knjige tako dosadna, svedena na stereotip Plane Jane - ona se nikada nije zaljubila, ona nikada nije imala niti seksi san, a strast su joj britanski ljubavni klasici. Toliko puta viđeno! Razumijem da ju je autorica željela prikazati kao neiskusnu i krhku, ali tanka je granica između osjetljive žene i dosadne žene. Ona se prvih stotinu stranica samo čudi nad ljepotom tajanstvenog poslovnog čovjeka Greya - ne nad njegovim bogatstvom, to joj uopće nije bitno, naravno, iako mu dopušta da joj poklanja knjige od četrnaest tisuća dolara i skupe automobile. Neprestano sam se, čitajući, pitala bi li knjigu ikada itko pročitao da je Dom Grey tek simpatični dečko iz susjedstva s problematičnim djetinjstvom, koji uživa u sado-mazo igricama i traži svoju Pokornu u stidljivoj Anastasiji Steele. Je li stvar u novcu ili u kontroli? Jesu li doista sve žene sponzoruše, bi li doista dopustile sve muškarcu koji ima u vlasništvu skupe helikoptere i stanove? I mogli li i sama reći da bih istog trena odlučno odbila ponudu kakvu je Grey složio za Anastasiju? Hm, trenutno mi se, s trbuhom do zuba, pasivno ležanje zavezanih ruku dok me zgodni muškarac zadovoljava ne čini tako neprivlačnom idejom, ako me razumijete. Možda su žene samo do krajnjih granica neodlučne pa suosjećaju s djevicom koja se pola knjige premišlja hoće li ili neće biti Pokorna gospodinu Greyu koji ju želi batinjati po guzi i kojeg uzbuđuje kontrola, ali ne želi joj nanijeti bol (neću ni ulaziti u te sado-mazo spike, morala bih pročitati još milijun knjiga da bih to mogla shvatiti). Tražimo li doista ljubav na tako čudnim i beznadnim mjestima, da parafraziram Rihannu? I ima li ovdje uopće ljubavi, ili je stvar u seksu, ili u kontroliranju drugog čovjeka?

Nije ovo najgora knjiga koju sam pročitala, da se razumijemo - pročitala sam ja svakakve gluposti, a iz svake knjige mogla sam izvesti neki zaključak. Pedeset nijansi sive prosječna je i po sadržaju, i po svom jeziku (koji je jako vanilla - najprostija riječ u knjizi je - ud), i uvijek će me progoniti tajna njezina PR uspjeha. Ukoliko želite proširiti vidike ili pronaći inspiraciju za aktivnosti u krevetu - nemojte čitati ovu knjigu - postoje mnogo kvalitetniji erotski romani, ta pročitajte Ljubavnika lady Chatterley, klasik je s razlogom (ili se to samo ja palim više na takve stvari). Ukoliko želite uroniti u slatku ljubavnu priču, ne posežite za ovom knjigom - "ljubavna" veza između Ane i Christiana Greya poprilično je površna i dosadna, i nimalo duhovita, ako mene pitate (ne razumijem ljude koji mogu biti zajedno, a da ne nasmijavaju jedno drugo), baš kao i glavni likovi, a opći dojam još više kvari filmska ekranizacija u kojoj Anu glumi Dakota Johnson, a Greya Jamie Dornan. Hm, u mojoj glavi, Christian Grey bi trebao biti mladi Gerard Butler, ili Tom Hardy, ili eventualno Ian Somerhalder, vragolastog osmijeha, a manekenskog tipa. A Ana....hm, Ana bi mogla biti...čudno, nitko mi ne pada na pamet (možda svaka žena doista samo sebe zamišlja u toj ulozi, iz nekog poremećenog razloga?). Ali, ukoliko volite preispitivati svoju ženskost, ukoliko se želite uvjeriti da su sve žene zapravo romantične dušice koje sanjaju o tome da poboljšaju drugo biće koje će ih, iz zahvalnosti, voljeti do kraja života, ukoliko i sami vjerujete da svaka krpa nađe zakrpu, pa čak i emocionalno disfunkcionalni bogataši, ukoliko želite postati odlučnije - u krevetu, doma, na radnom mjestu, u odnosu s ljudima - onda prolistajte ovu knjigu (zadnjih stotinu pedeset stranica doista sam prolistala jer me knjiga već umarala - činilo mi se kao da se neprestano ponavlja ista scena - grickanje usnice - spank po guzi - grickanje usnice - spank po guzi). U najboljem slučaju, shvatit ćete da uživate u svom nekompliciranom ljubavnom životu (eno, dok ja mažem trbušinu s bademovim uljem, muž hrče na kauču dok je na televiziji emisija o nogometu), a u najgorem, ne daj, Bože, posegnut ćete za nastavcima u potrazi za svojom unutarnjom božicom.


Primjedbe

  1. Složit ću se s tobom u više stvari. Prvo, ovo nije najgora knjiga koju sam pročitala, bilo je i gorih. Ova, čak bih se usudila reći, ima potencijala, u smislu da priča nije toooolikoooo loša, ali je karakterizacija likova očajna. Meni nije samo ona loše prikazana, već i on. Moglo se tu napraviti kompliciraniji i temeljitiji prikaz nje, kao i njega, kao i njihove ''ljubavi'', ali mislim da to jednostavno nije point. Cilj ove knjige je dati kratkotrajnu zabavu ženama koje vole ovakve sadržaje, nešto o čemu će pričati, dan, tjedan, mjesec i zaboraviti na to. Sumnjam da će ikada isprobati išta iz knjige :D
    Knjiga je pitka, brzo se čita i to je sve. Jesam li se zabavila? Na dijelove. Jesam li nešto naučila? Da, drugo značenje mojeg omiljenog okusa sladoleda. Detalj koji je mene stalno živcirao je njezina kosa. Ja stvarno ne znam kakvu ona to kosu ima, ali brate, nemoš ju počešljati nikako, te ju veže, te ju raspušta, te se vidi po njenoj kosi što je radila (whaaat?)
    Uglavnom, drago mi je da smo ju pročitale, smjestila sam je na sigurno, u noćni ormarić, na dno, da čeka neka bolja/gora vremena, kad ju možda opet budem izvadila. Mami ju sigurno neću proslijediti ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Moj tjedan s Marilyn

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...