Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: Kralj krimića

Dr. Gideon Fell: Kad ste točno prvi put čuli za "Tajnu zelene kapsule" Johna Dicksona Carra, znanu i kao "The Black Spectacles" američkim čitateljima?

Gospođa Šljokičasta: Bilo je to 9. siječnja, dakle, početkom ove godine. Da, sigurna sam, jer taj sam dan na Netflixu gledala film "Wake Up Dead Man: A Knives Out Mystery".

Dr. Gideon Fell: Hm, malo je čudno da niste ranije čuli za njega, ipak je on "kralj krimića", uz bok "kraljici" Agathi Christie. No, kakve veze Josh Brolin ima s Johnom Dicksonom Carrom?

Gospođa Šljokičasta (uzbuđeno): U filmu, koji i sam počiva na temi zatvorene sobe, postoji čitateljski klub u kojem se čitaju krimići, a među njima i "The Hollow Man" Johna Dicksona Carra. Ta knjiga nije prevedena na hrvatski jezik, ali sam u knjižnici već sljedećeg dana pronašla knjigu "Tajna zelene kapsule", jedan od prevedenih romana tog zanimljivog predstavnika zlatnog doba detektivske proze, stručnjaka za romane znane kao "misterij zaključane sobe".

Dr. Gideon Fell: Da? "Zaključane sobe"? Tko je to rekao i kada?

Gospođa Šljokičasta: Pa ne znadem tko je to prvotno rekao, ali tako piše i u pogovoru izdanja V.D.T. Publishing iz 2001., koji je napisala Nataša Trslić. Piše i da je John Dickson Carr, kao i Agatha Christie, i Dorothy L. Sayers, bio član Detection Cluba - iako nije bio Englez, nego Amerikanac!

Dr. Gideon Fell: Vjerujem da je to svojevremeno bilo skandalozno, ali nemojte pretjerivati - opće je poznato da je Dickson Carr po uvjerenju bio Englez, da se oženio Engleskinjom, da je pisao o Englezima, a da su mu uzori bili Sir Arthur Conan Doyle i G. K. Chesterton, prema kojem je, hm, i napisao neke od svojih likova.

Gospođa Šljokičasta: Mislite, Vas, doktore?

Dr. Gideon Fell: Hm, da. No, prijeđimo na stvar. Što se točno zbilo u "Tajni zelene kapsule"?

Gospođa Šljokičasta: Znate, u mjestašcu Sodbury Cross dogodilo se trovanje, i to trovanje bombonima u dućanu gospođe Terry. Simpatičan je to dućančić kakvih je malo ostalo u Engleskoj, a kakvih je nekoć bilo na svakom ćošku. Gospođa Terry je "vedra duša i izvanredno sposobna, muž joj je umro i ostavio za sobom petero djece, razumijete?" "Dakle, 17. lipnja je bio četvrtak, tržni dan. U gradu je bilo dosta ljudi. Kao svršenu moramo uzeti činjenicu da u prodavaonici gospođe Terry toga dana nije bilo otrovanih čokolada."

Dr. Gideon Fell: Da? Zašto bismo to morali pretpostaviti?

Gospođa Šljokičasta: Gospođa Terry "ima petero djece, a jednome od njih je bio rođendan prethodnoga dana. Njemu u čast gospođa Terry je pripremila malo slavlje, a između ostalog ona je za goste izvadila veliku količinu slatkiša iz svake kutije s pulta. Nikome od njih nije bilo loše i nije bilo nikakvih posljedica."

Dr. Gideon Fell: Razumijem. I što se dogodilo tog 17. lipnja?

Gospođa Šljokičasta: Nekoliko je djece otrovano, a maleni je Frankie Dale pojeo najviše bombona, njemu nije bilo spasa.

Dr. Gideon Fell: Je li tako utvrđeno na obdukciji ili se tako priča u gradu?

Gospođa Šljokičasta: Tako se priča. A priča se i da je za sve odgovorna Marjorie Willis, graciozna nećakinja onog bogataša, Marcusa Chesneya, čiji otac i djed su "uzgajali najljepše breskve na svijetu", kojeg "ljudi ili mrze iz dna duše ili mu ukazuju poštovanje".

Dr. Gideon Fell: A vi? U koju grupu ljudi spadate vi, gospođo?

Gospođa Šljokičasta: Više nije važno, jer Marcus Chesney je mrtav, doktore.


Dr. Gideon Fell (posežući za whiskyem): Je li ga netko vidio mrtvoga ili je i ta informacija samo nusprodukt gradskih tračeva?

Gospođa Šljokičasta: Vidjeli su ga, dakako, smrt je utvrdio mrtvozornik, u sve će vas uputiti inspektor Elliot iz Scotland Yarda, njemu je slučaj dodjeljen. No, prije nego ga sretnete, znajte da je Chesney, u želji da skine ljagu s imena svoje nećakinje, organizirao u svojoj radnoj sobi malu psihološku predstavu da dokaže da ljudi nisu sposobni točno opisati ono što su čuli svojim ušima i vidjeli svojim očima. "Marcus je tvrdio da je devedeset devet od sto svjedoka, uvijek jednostavno neuračunljivo. Rekao je da nisu u stanju ispričati ono što su vidjeli vlastitim očima. Čak ako se radi i o požaru, uličnoj nesreći, pobuni ili nečemu sličnom, policija uvijek dobiva dijametralno suprotna svjedočenja koja su neupotrebljiva kao dokazni materijal." U sobi su u tom kobnom trenutku bile tri osobe - Marjorie, njezin zaručnik George Harding i profesor Ingram, da bi potom u sobu ušao četvrti čovjek i dao Chesneyu zelenu kapsulu koju je progutao, koja je uzrokovala njegovu smrt. Iako je događaj i snimljen, čini se nemogućim utvrditi što se dogodilo!

Dr. Gideon Fell (pronicljivo): "Uopće ne želim sjediti ovdje kao kakav nadmeni prorok, nagađajući i praveći se briljantno superiornim na vaš račun. Oduvijek sam mrzio takvu vrstu razmetljivosti i borit ću se protiv nje do posljednje kapi krvi", ali, tko je rekao da je gutanje kapsule prouzročilo njegovu smrt? I tko je prvi taj slučaj nazvao nemogućim?

Gospođa Šljokičasta: Doktore, imate puno pitanja - bilo bi najpametnije da prionete i pokušate otkriti identitet ubojice u ovoj nemogućoj situaciji... Zagrijati sive stanice uz cosy crime priče upravo je ono što svima nama godi u ove siječanjske dane, kad se inje lijepi na grane, a hladnoća uvlači u kosti.

Dr. Gideon Fell: Cosy crime? "Neka sve ide dovraga!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...