Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: Kralj krimića

Dr. Gideon Fell: Kad ste točno prvi put čuli za "Tajnu zelene kapsule" Johna Dicksona Carra, znanu i kao "The Black Spectacles" američkim čitateljima?

Gospođa Šljokičasta: Bilo je to 9. siječnja, dakle, početkom ove godine. Da, sigurna sam, jer taj sam dan na Netflixu gledala film "Wake Up Dead Man: A Knives Out Mystery".

Dr. Gideon Fell: Hm, malo je čudno da niste ranije čuli za njega, ipak je on "kralj krimića", uz bok "kraljici" Agathi Christie. No, kakve veze Josh Brolin ima s Johnom Dicksonom Carrom?

Gospođa Šljokičasta (uzbuđeno): U filmu, koji i sam počiva na temi zatvorene sobe, postoji čitateljski klub u kojem se čitaju krimići, a među njima i "The Hollow Man" Johna Dicksona Carra. Ta knjiga nije prevedena na hrvatski jezik, ali sam u knjižnici već sljedećeg dana pronašla knjigu "Tajna zelene kapsule", jedan od prevedenih romana tog zanimljivog predstavnika zlatnog doba detektivske proze, stručnjaka za romane znane kao "misterij zaključane sobe".

Dr. Gideon Fell: Da? "Zaključane sobe"? Tko je to rekao i kada?

Gospođa Šljokičasta: Pa ne znadem tko je to prvotno rekao, ali tako piše i u pogovoru izdanja V.D.T. Publishing iz 2001., koji je napisala Nataša Trslić. Piše i da je John Dickson Carr, kao i Agatha Christie, i Dorothy L. Sayers, bio član Detection Cluba - iako nije bio Englez, nego Amerikanac!

Dr. Gideon Fell: Vjerujem da je to svojevremeno bilo skandalozno, ali nemojte pretjerivati - opće je poznato da je Dickson Carr po uvjerenju bio Englez, da se oženio Engleskinjom, da je pisao o Englezima, a da su mu uzori bili Sir Arthur Conan Doyle i G. K. Chesterton, prema kojem je, hm, i napisao neke od svojih likova.

Gospođa Šljokičasta: Mislite, Vas, doktore?

Dr. Gideon Fell: Hm, da. No, prijeđimo na stvar. Što se točno zbilo u "Tajni zelene kapsule"?

Gospođa Šljokičasta: Znate, u mjestašcu Sodbury Cross dogodilo se trovanje, i to trovanje bombonima u dućanu gospođe Terry. Simpatičan je to dućančić kakvih je malo ostalo u Engleskoj, a kakvih je nekoć bilo na svakom ćošku. Gospođa Terry je "vedra duša i izvanredno sposobna, muž joj je umro i ostavio za sobom petero djece, razumijete?" "Dakle, 17. lipnja je bio četvrtak, tržni dan. U gradu je bilo dosta ljudi. Kao svršenu moramo uzeti činjenicu da u prodavaonici gospođe Terry toga dana nije bilo otrovanih čokolada."

Dr. Gideon Fell: Da? Zašto bismo to morali pretpostaviti?

Gospođa Šljokičasta: Gospođa Terry "ima petero djece, a jednome od njih je bio rođendan prethodnoga dana. Njemu u čast gospođa Terry je pripremila malo slavlje, a između ostalog ona je za goste izvadila veliku količinu slatkiša iz svake kutije s pulta. Nikome od njih nije bilo loše i nije bilo nikakvih posljedica."

Dr. Gideon Fell: Razumijem. I što se dogodilo tog 17. lipnja?

Gospođa Šljokičasta: Nekoliko je djece otrovano, a maleni je Frankie Dale pojeo najviše bombona, njemu nije bilo spasa.

Dr. Gideon Fell: Je li tako utvrđeno na obdukciji ili se tako priča u gradu?

Gospođa Šljokičasta: Tako se priča. A priča se i da je za sve odgovorna Marjorie Willis, graciozna nećakinja onog bogataša, Marcusa Chesneya, čiji otac i djed su "uzgajali najljepše breskve na svijetu", kojeg "ljudi ili mrze iz dna duše ili mu ukazuju poštovanje".

Dr. Gideon Fell: A vi? U koju grupu ljudi spadate vi, gospođo?

Gospođa Šljokičasta: Više nije važno, jer Marcus Chesney je mrtav, doktore.


Dr. Gideon Fell (posežući za whiskyem): Je li ga netko vidio mrtvoga ili je i ta informacija samo nusprodukt gradskih tračeva?

Gospođa Šljokičasta: Vidjeli su ga, dakako, smrt je utvrdio mrtvozornik, u sve će vas uputiti inspektor Elliot iz Scotland Yarda, njemu je slučaj dodjeljen. No, prije nego ga sretnete, znajte da je Chesney, u želji da skine ljagu s imena svoje nećakinje, organizirao u svojoj radnoj sobi malu psihološku predstavu da dokaže da ljudi nisu sposobni točno opisati ono što su čuli svojim ušima i vidjeli svojim očima. "Marcus je tvrdio da je devedeset devet od sto svjedoka, uvijek jednostavno neuračunljivo. Rekao je da nisu u stanju ispričati ono što su vidjeli vlastitim očima. Čak ako se radi i o požaru, uličnoj nesreći, pobuni ili nečemu sličnom, policija uvijek dobiva dijametralno suprotna svjedočenja koja su neupotrebljiva kao dokazni materijal." U sobi su u tom kobnom trenutku bile tri osobe - Marjorie, njezin zaručnik George Harding i profesor Ingram, da bi potom u sobu ušao četvrti čovjek i dao Chesneyu zelenu kapsulu koju je progutao, koja je uzrokovala njegovu smrt. Iako je događaj i snimljen, čini se nemogućim utvrditi što se dogodilo!

Dr. Gideon Fell (pronicljivo): "Uopće ne želim sjediti ovdje kao kakav nadmeni prorok, nagađajući i praveći se briljantno superiornim na vaš račun. Oduvijek sam mrzio takvu vrstu razmetljivosti i borit ću se protiv nje do posljednje kapi krvi", ali, tko je rekao da je gutanje kapsule prouzročilo njegovu smrt? I tko je prvi taj slučaj nazvao nemogućim?

Gospođa Šljokičasta: Doktore, imate puno pitanja - bilo bi najpametnije da prionete i pokušate otkriti identitet ubojice u ovoj nemogućoj situaciji... Zagrijati sive stanice uz cosy crime priče upravo je ono što svima nama godi u ove siječanjske dane, kad se inje lijepi na grane, a hladnoća uvlači u kosti.

Dr. Gideon Fell: Cosy crime? "Neka sve ide dovraga!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...