Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: Kralj krimića

Dr. Gideon Fell: Kad ste točno prvi put čuli za "Tajnu zelene kapsule" Johna Dicksona Carra, znanu i kao "The Black Spectacles" američkim čitateljima?

Gospođa Šljokičasta: Bilo je to 9. siječnja, dakle, početkom ove godine. Da, sigurna sam, jer taj sam dan na Netflixu gledala film "Wake Up Dead Man: A Knives Out Mystery".

Dr. Gideon Fell: Hm, malo je čudno da niste ranije čuli za njega, ipak je on "kralj krimića", uz bok "kraljici" Agathi Christie. No, kakve veze Josh Brolin ima s Johnom Dicksonom Carrom?

Gospođa Šljokičasta (uzbuđeno): U filmu, koji i sam počiva na temi zatvorene sobe, postoji čitateljski klub u kojem se čitaju krimići, a među njima i "The Hollow Man" Johna Dicksona Carra. Ta knjiga nije prevedena na hrvatski jezik, ali sam u knjižnici već sljedećeg dana pronašla knjigu "Tajna zelene kapsule", jedan od prevedenih romana tog zanimljivog predstavnika zlatnog doba detektivske proze, stručnjaka za romane znane kao "misterij zaključane sobe".

Dr. Gideon Fell: Da? "Zaključane sobe"? Tko je to rekao i kada?

Gospođa Šljokičasta: Pa ne znadem tko je to prvotno rekao, ali tako piše i u pogovoru izdanja V.D.T. Publishing iz 2001., koji je napisala Nataša Trslić. Piše i da je John Dickson Carr, kao i Agatha Christie, i Dorothy L. Sayers, bio član Detection Cluba - iako nije bio Englez, nego Amerikanac!

Dr. Gideon Fell: Vjerujem da je to svojevremeno bilo skandalozno, ali nemojte pretjerivati - opće je poznato da je Dickson Carr po uvjerenju bio Englez, da se oženio Engleskinjom, da je pisao o Englezima, a da su mu uzori bili Sir Arthur Conan Doyle i G. K. Chesterton, prema kojem je, hm, i napisao neke od svojih likova.

Gospođa Šljokičasta: Mislite, Vas, doktore?

Dr. Gideon Fell: Hm, da. No, prijeđimo na stvar. Što se točno zbilo u "Tajni zelene kapsule"?

Gospođa Šljokičasta: Znate, u mjestašcu Sodbury Cross dogodilo se trovanje, i to trovanje bombonima u dućanu gospođe Terry. Simpatičan je to dućančić kakvih je malo ostalo u Engleskoj, a kakvih je nekoć bilo na svakom ćošku. Gospođa Terry je "vedra duša i izvanredno sposobna, muž joj je umro i ostavio za sobom petero djece, razumijete?" "Dakle, 17. lipnja je bio četvrtak, tržni dan. U gradu je bilo dosta ljudi. Kao svršenu moramo uzeti činjenicu da u prodavaonici gospođe Terry toga dana nije bilo otrovanih čokolada."

Dr. Gideon Fell: Da? Zašto bismo to morali pretpostaviti?

Gospođa Šljokičasta: Gospođa Terry "ima petero djece, a jednome od njih je bio rođendan prethodnoga dana. Njemu u čast gospođa Terry je pripremila malo slavlje, a između ostalog ona je za goste izvadila veliku količinu slatkiša iz svake kutije s pulta. Nikome od njih nije bilo loše i nije bilo nikakvih posljedica."

Dr. Gideon Fell: Razumijem. I što se dogodilo tog 17. lipnja?

Gospođa Šljokičasta: Nekoliko je djece otrovano, a maleni je Frankie Dale pojeo najviše bombona, njemu nije bilo spasa.

Dr. Gideon Fell: Je li tako utvrđeno na obdukciji ili se tako priča u gradu?

Gospođa Šljokičasta: Tako se priča. A priča se i da je za sve odgovorna Marjorie Willis, graciozna nećakinja onog bogataša, Marcusa Chesneya, čiji otac i djed su "uzgajali najljepše breskve na svijetu", kojeg "ljudi ili mrze iz dna duše ili mu ukazuju poštovanje".

Dr. Gideon Fell: A vi? U koju grupu ljudi spadate vi, gospođo?

Gospođa Šljokičasta: Više nije važno, jer Marcus Chesney je mrtav, doktore.


Dr. Gideon Fell (posežući za whiskyem): Je li ga netko vidio mrtvoga ili je i ta informacija samo nusprodukt gradskih tračeva?

Gospođa Šljokičasta: Vidjeli su ga, dakako, smrt je utvrdio mrtvozornik, u sve će vas uputiti inspektor Elliot iz Scotland Yarda, njemu je slučaj dodjeljen. No, prije nego ga sretnete, znajte da je Chesney, u želji da skine ljagu s imena svoje nećakinje, organizirao u svojoj radnoj sobi malu psihološku predstavu da dokaže da ljudi nisu sposobni točno opisati ono što su čuli svojim ušima i vidjeli svojim očima. "Marcus je tvrdio da je devedeset devet od sto svjedoka, uvijek jednostavno neuračunljivo. Rekao je da nisu u stanju ispričati ono što su vidjeli vlastitim očima. Čak ako se radi i o požaru, uličnoj nesreći, pobuni ili nečemu sličnom, policija uvijek dobiva dijametralno suprotna svjedočenja koja su neupotrebljiva kao dokazni materijal." U sobi su u tom kobnom trenutku bile tri osobe - Marjorie, njezin zaručnik George Harding i profesor Ingram, da bi potom u sobu ušao četvrti čovjek i dao Chesneyu zelenu kapsulu koju je progutao, koja je uzrokovala njegovu smrt. Iako je događaj i snimljen, čini se nemogućim utvrditi što se dogodilo!

Dr. Gideon Fell (pronicljivo): "Uopće ne želim sjediti ovdje kao kakav nadmeni prorok, nagađajući i praveći se briljantno superiornim na vaš račun. Oduvijek sam mrzio takvu vrstu razmetljivosti i borit ću se protiv nje do posljednje kapi krvi", ali, tko je rekao da je gutanje kapsule prouzročilo njegovu smrt? I tko je prvi taj slučaj nazvao nemogućim?

Gospođa Šljokičasta: Doktore, imate puno pitanja - bilo bi najpametnije da prionete i pokušate otkriti identitet ubojice u ovoj nemogućoj situaciji... Zagrijati sive stanice uz cosy crime priče upravo je ono što svima nama godi u ove siječanjske dane, kad se inje lijepi na grane, a hladnoća uvlači u kosti.

Dr. Gideon Fell: Cosy crime? "Neka sve ide dovraga!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Povratak kući

Davnih mi je dana moja prijateljica Marina preporučila knjigu Tene Lončarević, " Kuću treba srušiti ", dodavši da je riječ o profesorici, iz Vinkovaca, što je predstavljalo svojevrstan mig - da je "naša", da piše o stvarima koje su nama važne, da ju moram pročitati prvom prilikom.  Puna predrasuda, već po godini rođenja autorice pretpostavila sam da je riječ o spisateljici koja je na svojoj koži osjetila rat i koja je, stoga, poput mitskog bića koje je prokleto za vječnost, osuđena da cijeli zemaljski vijek o tom ratu promišlja i zapisuje - kao sva'ko u Slavoniji 'ko umije pisati. No, Tena Lončarević puno je više od ratnog čeljadeta.  Pejačevićeva "Na dnu ladice noćnog ormarića ispod donjeg rublja leži pismo. Tu je desetljećima, mijenjaju se uzorci grudnjaka i gaćica, mijenjaju se krojevi i veličine, ali ono ostaje, u nožićem proderanoj kuverti, s bordo profilon druga Tita na markici i nervozno ispisanom Nadinom adresom. Ponekad, kad izvlači komad rublj...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Ljetna otkrića i saznanja

Iako mi se na društvenim mrežama nude egzotične destinacije, da me netko pita, rekla bih da mi je najdraže putovanje ono kroz vrijeme i da se rado, možda i češće nego prosječan svat, prisjećam odrastanja, uvijek vođena onom "Part of where I'm going is knowing where I'm coming from" ( Gavin DeGraw bio je guru generaciji koja je pohađala srednju školu početkom tisućljeća, a One Tree Hill je na Netflixu ovih dana, što vam nije jasno?), pronalazeći asocijacije na minule dane u svakodnevici svog odraslog života. Tako se, na primjer, dok slušam " Dandelion " Elle Langley, prisjećam svojih šalabazanja po susjedstvu, igranja žmire sa starijim dječacima i djevojčicama u ulici, kao i poniženja koje sam doživjela kad mi je jedna od njih obećala iznenađenje ako zinem, a onda mi gurnula pahuljastu kuglu ocvalog maslačka u usta. Čudno je što pamtimo, a što zaboravljamo, ali jasno se sjećam kako su se maslačkovi padobranci poljepili po mojoj usnoj šupljini i kako mi se jed...

Težina svijeta na prvom vratnom kralješku

Zamisli potpuni muk, prazan prostor, crnilo. I onda, odjednom, bljesak! - evo te, u Sunčevoj maglici, u tom polju zvijezda, u nepreglednom blještavilu! Atom, točkica, prasak - vidiš li? Pronalaziš li se u nepreglednoj tami svemira ili se, pak, vidiš u svjetlu majčine utrobe? Nekidan, usred večernje mise na dan njegova rođendana, sin mi je na uho šapnuo: "Mama, prije točno osam godina bio sam najmanja beba na svijetu", razvukavši usnice u široki osmijeh. "I najslađa", odgovorila sam, razmišljajući, ususret pretvorbi na oltaru, o predodžbama koje naš um stvara da bi razumio velike stvari - veličanstvenost svemira, čudo rođenja, Boga raširenih ruku. Zato, prije nego su postojale povijest, znanost i pisana riječ, postojali su mitovi - priče kojima si čovjek pokušao pojasniti svijet, prirodne pojave pa i samog sebe. Nolanov Odisej podsjetio me na mitove kojima nas je poučavala profesorica Nada Tomašević, na nadrealne likove i pouke koje tada nismo mogli razumjeti - sada ...