Preskoči na glavni sadržaj

Na kavi s Flannery

Kratka priča je oblik kratke narativne proze, kaže Wikipedia. Kratke priče su sažetije u usporedbi s dužim djelima fikcije, kao što su novele i romani, a početci im se nalaze u tradicijama usmenog prepričavanja i proznih anegdota; ukratko opisana situacija koja brzo dolazi do srži.


Moram priznati, ja sam kratka-priča-junfer. Iz nepoznatog mi razloga, nisam dovoljno cijenila autore kratkih priča. Možda sam odmalena voljela duga pripovijedanja ili me čitanje Dekamerona u školi odvratilo od njih, ali o kratkim pričama ne znam dovoljno. Nisam čitala ni Canteburryjske priče ni Poevo Izdajničko srce - kultne kratke priče, a ni onima koje su mi tijekom godina prošle preko ruku nisam pridavala previše pažnje. Jedna od autorica koju sam potpuno podcijenila je Flannery O'Connor čiju sam Teško je naći dobra čovjeka pročitala kao nezrela srednjoškolka koja je više mislila o poljupcima poslije zadnjeg školskog zvona, nego o posebnom književnom izričaju Flannery O'Connor za koju sam, čitajući je, by the way, mislila da je jedna tipička crnkinja s američkog juga koja peče pite i prepričava crnu kroniku dovikujući se sa susjedima sa svog trijema (tada još nisam imala Google nadohvat ruke). Pardon moi, Flannery! 

Ovih sam dana dala ponovno priliku Flannery O'Connor da me osvoji - i neću reći da su njena djela nešto prelijepo što bih mogla čitati svaki dan - jer, nisu, ona ne bih ni željela da to budu - ali, ima nešto u njenom načinu pričanja priče na što sam strašno ljubomorna - a to je upravo taj brzi dolazak do srži - za to je potrebna posebna vještina.


Kurt Vonnegut postavio je 8 jednostavnih pravila za pisanje kratke priče:
1. Iskoristi vrijeme potpunog stranca tako da se on ili ona ne osjećaju kao da su potratili vrijeme
2. Daj čitatelju barem jednog lika za koji se mogu uhvatiti
3. Svaki lik mora željeti nešto, makar i čašu vode
4. Svaka rečenica mora napraviti jednu od ove dvije stvari – razvijati radnju ili otkrivaju osobine likova
5. Počni što je bliže kraja moguće
6. Budi sadist. Bez obzira koliko likovi bili nedužni i dražesni, neka im se dogode stravične stvari – tako čitatelj vidi od čega su napravljeni
7. Piši da zadovoljiš jednu osobu. Ako ostaviš otvoren prozor i vodiš ljubav sa svijetom, takoreći, priča će ti dobiti upalu pluća
8. Čitateljima daj što je više informacija moguće, što prije. Dovraga i napetost. Čitatelji bi trebali u svakom trenutku znati što, gdje i zašto, se događa, kako bi priču mogli sami završiti ako im kojim slučajem žohari pojedu zadnjih nekoliko stranica.

No, za svako pravilo postoji i iznimka, tako je Kurt rekao: “Jedan od najboljih autora kratke priče moje generacije bila je Flannery o’Connor”, piše Vonnegut. “Ona je prekršila svako od mojih pravila osim prvog. Dobri pisci vole to raditi”.


Mnogi su toj neobičnoj ženi koja je voljela jug i malene kokoši, odrasloj u katoličkoj obitelji okruženoj protestantima, a umrloj u 39. godini, predbacivali crnilo kojem su obojene njene priče, no, ona je oduvijek tvrdila da se njene priče ljudima s juga ne čine grotesknima. Ipak, promišljeno se služila nasilnim sredstvima da bi čitatelja natjerala na razmišljanje o vjeri, moralnosti i diskriminaciji i po tome je i danas prepoznatljiva. Imam plan pročitati sve njene zbirke priča, ako ne i romane! A vama je preporučujem čitati u sparno ljetno popodne, s limunadom u ruci i Bessie Smith u pozadini.



"- Bila bi to dobra žena - rekao je Neprilagođeni - da ju je imao tko upucati svake minute u životu.
- Eto ti zabave! - rekao je Bobby Lee.
- Začepi, Bobby Lee - rekao je Neprilagođeni. - Nema u životu pravog veselja."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...