Preskoči na glavni sadržaj

13 razloga zašto ću sutra imati podočnjake do koljena

Odrasla sam žena. Muž i dijete mi spavaju u susjednoj sobi, a ja slušam Husker Du sa slušalicama na ušima. Nije to glazba koja se sluša prije spavanja, to je više glazba na koju se skače po sobi. U gaćama, s raspuštenom kosom, s knjigama i bilježnicama razbacanim po podu tinejdžerske sobe. Što se, pobogu, onda meni dogodilo da na prstima hodam po dnevnoj sobi u srijedu u 11 sati uvečer i mlatim glavom poput razularenog klinca na punk koncertu, pitate se? Dogodio mi se blast from the past - i to glazbeni.


Trebalo mi je desetak dana da odslušam tih nesretnih trinaest kazeta koje je Hannah Baker snimila prije nego si je prerezala žile u kadi - Hannah Baker kojoj te kazete ne predstavljaju ono što su predstavljale mojoj generaciji, i svima koji su došli prije nas. Nije Hannah Baker čamila kraj kazića ili glazbene linije i čekala da na radiju puste njenu stvar pa da stisne tipku rec baš u pravo vrijeme, nije se ona nadala da radijski DJ neće usred pjesme pustiti neki glupi jingl koji će onda ostati snimljen na toj kazeti zauvijek, nije ona mahnito nazivala radio postaju kad god su u eter puštali glazbene želje. Na tim kazetama ostao je snimljen dobar dio mog života, live and in stereo. Moje želje, moj ukus, moje ljubavi, moji planovi, moje boli, moje radosti, moje strpljenje, moje vrijeme - iskrena ja, bez glumatanja. Život nam je bio jednostavniji bez aplikacija i društvenih mreža. Nisu ljudi bili bolji - uvijek se, kad ti je teško, čini da si sam i da su svi zakupljeni sami sobom. Nije svijet bio milostiviji ni veseliji, ali mi smo bili otvoreniji - razgovarali smo, analizirali (to je razlog zašto je Dawson's creek bio tako popularan - svi su se u Dawsonu prepoznali), jadali se, šizili, plakali i - išli naprijed znajući da nismo sami - probleme sno ostavili na tisućama papirića kojima smo se dopisivali pod satom. Žao mi je današnje generacije, Hannine generacije koja ne zna komunicirati, koja nema strpljenja koje je krasilo ondašnjeg snimatelja mixtapeova, nema snage niti volje čekati da sve ono loše - prođe. Jer, sve prođe, u to budite sigurni. Prođu jedinice i brige oko testova i ispitivanja, prođu razočaranja, svađe sa starcima i s prijateljima, ali i neprijateljima čije nam je mišljenje nekada bilo od ključne važnosti, prebole se svi prekidi, odžaluju se, ali nikada ne zaborave, svi gubici, zaborave se svi tračevi, a priče i kompleksi oko kojih se nekada vrtio cijeli naš svijet izblijede, i jednog dana odrasteš - postaneš žena s mužem i djetetom, žena koja zbog Boba Moulda na kraju soundtracka ne ide spavati iako se sutra rano mora pojaviti na radnom mjestu, žena koja zna da nije potrebno imati hrpu ljudi oko sebe, nego je dovoljno pronaći jednog čovjeka koji te voli onakvu kakva jesi, žena kojoj je jasno da vrijeme leti, da djeca odrastu, pa i ona koja smo mi bili - i da treba zahvaliti Bogu na svakom danu u kojem ti srce kuca, da treba uživati u svakoj kavi, pa i onoj preodvratnoj koju je napravio konobar koji nije čuo za mijenjanje filtera za kavu, da treba uskočiti u svaku blatnu lokvicu, makar se i usvinjili (trenutno nam je Peppa Pig omiljeni crtić), da se treba boriti protiv nepravde kad svi kažu da je besmisleno, da treba biti strpljiv u situacijama u kojima bi svi drugi pokazali silu, da treba vidjeti svjetlo i kad se sve zamrači, da se ne treba ničega bojati, da treba plesati i glupirati se, da treba voljeti i - samo biti, punim plućima biti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...