Odrasla sam žena. Muž i dijete mi spavaju u susjednoj sobi, a ja slušam Husker Du sa slušalicama na ušima. Nije to glazba koja se sluša prije spavanja, to je više glazba na koju se skače po sobi. U gaćama, s raspuštenom kosom, s knjigama i bilježnicama razbacanim po podu tinejdžerske sobe. Što se, pobogu, onda meni dogodilo da na prstima hodam po dnevnoj sobi u srijedu u 11 sati uvečer i mlatim glavom poput razularenog klinca na punk koncertu, pitate se? Dogodio mi se blast from the past - i to glazbeni.
Trebalo mi je desetak dana da odslušam tih nesretnih trinaest kazeta koje je Hannah Baker snimila prije nego si je prerezala žile u kadi - Hannah Baker kojoj te kazete ne predstavljaju ono što su predstavljale mojoj generaciji, i svima koji su došli prije nas. Nije Hannah Baker čamila kraj kazića ili glazbene linije i čekala da na radiju puste njenu stvar pa da stisne tipku rec baš u pravo vrijeme, nije se ona nadala da radijski DJ neće usred pjesme pustiti neki glupi jingl koji će onda ostati snimljen na toj kazeti zauvijek, nije ona mahnito nazivala radio postaju kad god su u eter puštali glazbene želje. Na tim kazetama ostao je snimljen dobar dio mog života, live and in stereo. Moje želje, moj ukus, moje ljubavi, moji planovi, moje boli, moje radosti, moje strpljenje, moje vrijeme - iskrena ja, bez glumatanja. Život nam je bio jednostavniji bez aplikacija i društvenih mreža. Nisu ljudi bili bolji - uvijek se, kad ti je teško, čini da si sam i da su svi zakupljeni sami sobom. Nije svijet bio milostiviji ni veseliji, ali mi smo bili otvoreniji - razgovarali smo, analizirali (to je razlog zašto je Dawson's creek bio tako popularan - svi su se u Dawsonu prepoznali), jadali se, šizili, plakali i - išli naprijed znajući da nismo sami - probleme sno ostavili na tisućama papirića kojima smo se dopisivali pod satom. Žao mi je današnje generacije, Hannine generacije koja ne zna komunicirati, koja nema strpljenja koje je krasilo ondašnjeg snimatelja mixtapeova, nema snage niti volje čekati da sve ono loše - prođe. Jer, sve prođe, u to budite sigurni. Prođu jedinice i brige oko testova i ispitivanja, prođu razočaranja, svađe sa starcima i s prijateljima, ali i neprijateljima čije nam je mišljenje nekada bilo od ključne važnosti, prebole se svi prekidi, odžaluju se, ali nikada ne zaborave, svi gubici, zaborave se svi tračevi, a priče i kompleksi oko kojih se nekada vrtio cijeli naš svijet izblijede, i jednog dana odrasteš - postaneš žena s mužem i djetetom, žena koja zbog Boba Moulda na kraju soundtracka ne ide spavati iako se sutra rano mora pojaviti na radnom mjestu, žena koja zna da nije potrebno imati hrpu ljudi oko sebe, nego je dovoljno pronaći jednog čovjeka koji te voli onakvu kakva jesi, žena kojoj je jasno da vrijeme leti, da djeca odrastu, pa i ona koja smo mi bili - i da treba zahvaliti Bogu na svakom danu u kojem ti srce kuca, da treba uživati u svakoj kavi, pa i onoj preodvratnoj koju je napravio konobar koji nije čuo za mijenjanje filtera za kavu, da treba uskočiti u svaku blatnu lokvicu, makar se i usvinjili (trenutno nam je Peppa Pig omiljeni crtić), da se treba boriti protiv nepravde kad svi kažu da je besmisleno, da treba biti strpljiv u situacijama u kojima bi svi drugi pokazali silu, da treba vidjeti svjetlo i kad se sve zamrači, da se ne treba ničega bojati, da treba plesati i glupirati se, da treba voljeti i - samo biti, punim plućima biti.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)