Preskoči na glavni sadržaj

13 razloga zašto ću sutra imati podočnjake do koljena

Odrasla sam žena. Muž i dijete mi spavaju u susjednoj sobi, a ja slušam Husker Du sa slušalicama na ušima. Nije to glazba koja se sluša prije spavanja, to je više glazba na koju se skače po sobi. U gaćama, s raspuštenom kosom, s knjigama i bilježnicama razbacanim po podu tinejdžerske sobe. Što se, pobogu, onda meni dogodilo da na prstima hodam po dnevnoj sobi u srijedu u 11 sati uvečer i mlatim glavom poput razularenog klinca na punk koncertu, pitate se? Dogodio mi se blast from the past - i to glazbeni.


Trebalo mi je desetak dana da odslušam tih nesretnih trinaest kazeta koje je Hannah Baker snimila prije nego si je prerezala žile u kadi - Hannah Baker kojoj te kazete ne predstavljaju ono što su predstavljale mojoj generaciji, i svima koji su došli prije nas. Nije Hannah Baker čamila kraj kazića ili glazbene linije i čekala da na radiju puste njenu stvar pa da stisne tipku rec baš u pravo vrijeme, nije se ona nadala da radijski DJ neće usred pjesme pustiti neki glupi jingl koji će onda ostati snimljen na toj kazeti zauvijek, nije ona mahnito nazivala radio postaju kad god su u eter puštali glazbene želje. Na tim kazetama ostao je snimljen dobar dio mog života, live and in stereo. Moje želje, moj ukus, moje ljubavi, moji planovi, moje boli, moje radosti, moje strpljenje, moje vrijeme - iskrena ja, bez glumatanja. Život nam je bio jednostavniji bez aplikacija i društvenih mreža. Nisu ljudi bili bolji - uvijek se, kad ti je teško, čini da si sam i da su svi zakupljeni sami sobom. Nije svijet bio milostiviji ni veseliji, ali mi smo bili otvoreniji - razgovarali smo, analizirali (to je razlog zašto je Dawson's creek bio tako popularan - svi su se u Dawsonu prepoznali), jadali se, šizili, plakali i - išli naprijed znajući da nismo sami - probleme sno ostavili na tisućama papirića kojima smo se dopisivali pod satom. Žao mi je današnje generacije, Hannine generacije koja ne zna komunicirati, koja nema strpljenja koje je krasilo ondašnjeg snimatelja mixtapeova, nema snage niti volje čekati da sve ono loše - prođe. Jer, sve prođe, u to budite sigurni. Prođu jedinice i brige oko testova i ispitivanja, prođu razočaranja, svađe sa starcima i s prijateljima, ali i neprijateljima čije nam je mišljenje nekada bilo od ključne važnosti, prebole se svi prekidi, odžaluju se, ali nikada ne zaborave, svi gubici, zaborave se svi tračevi, a priče i kompleksi oko kojih se nekada vrtio cijeli naš svijet izblijede, i jednog dana odrasteš - postaneš žena s mužem i djetetom, žena koja zbog Boba Moulda na kraju soundtracka ne ide spavati iako se sutra rano mora pojaviti na radnom mjestu, žena koja zna da nije potrebno imati hrpu ljudi oko sebe, nego je dovoljno pronaći jednog čovjeka koji te voli onakvu kakva jesi, žena kojoj je jasno da vrijeme leti, da djeca odrastu, pa i ona koja smo mi bili - i da treba zahvaliti Bogu na svakom danu u kojem ti srce kuca, da treba uživati u svakoj kavi, pa i onoj preodvratnoj koju je napravio konobar koji nije čuo za mijenjanje filtera za kavu, da treba uskočiti u svaku blatnu lokvicu, makar se i usvinjili (trenutno nam je Peppa Pig omiljeni crtić), da se treba boriti protiv nepravde kad svi kažu da je besmisleno, da treba biti strpljiv u situacijama u kojima bi svi drugi pokazali silu, da treba vidjeti svjetlo i kad se sve zamrači, da se ne treba ničega bojati, da treba plesati i glupirati se, da treba voljeti i - samo biti, punim plućima biti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...