Preskoči na glavni sadržaj

Smrt na book clubu

Ponekad su neke knjige toliko razvikane, po njima je snimljeno toliko ekranizacija, da mi se čini kao da sam knjigu pročitala. Zato posebno uživam u trenutku kad u ruke uzmem knjigu o kojoj ništa ne znam i glede koje nemam nikakvih očekivanja. Posljednja knjiga koja me iznenadila je Smrt u Veneciji Thomasa Manna - njemačkog nobelovca i virtuoza simbolizma koji je pisao početkom 20. stoljeća. 


Zvuči grozno, smrt u Veneciji. Ta sama pomisao na Veneciju koja naočigled trune i propada u prljavu vodu mi uzrokuje panični napad. Čini se kao da su svi klasici brutalno depresivni - psihoze, pedofilija, smrt - uvijek su inspiracija književnicima Mannnovog kalibra. Ipak, baš kao svi klasici koje čitamo na book clubu, i ona me oduševila, a to nisam uopće očekivala. Naime, tema nije spektakularna - glavni lik je pisac koji pati od blokade i koji ima neutaživu želju za putovanjem. Put ga odvede u Veneciju gdje susreće lijepog četrnaestogodišnjeg dječaka čijoj ljepoti se divi izdaleka, i to u tolikoj mjeri da iz Venecije ne želi otputovati sve dok je dječak ondje. 


Knjiga obiluje lijepim rečenicama, a Mann tako vješto dočarava atmosferu žege i juga koji pomute čovjeku um. Mann je majstor za složene proširene rečenice u kojima se čovjek lako izgubi. Samoća, umjetnost, težnja za mladošću samo su neke od tema ovog klasika koji dokazuje - niti jedna krajnost nije dobra i sretan je čovjek koji u životu pronađe savršenu ravnotežu između onoga što radi i onoga što želi raditi. Otvoreni dlan - rekla bi Mia, i rekao bi Mann - kao otvoreni dlan čovjek treba živjeti ovaj kratki i krhki život.


Tako je uskoro poslije čaja potražio slobodu u nadi, da će ga zrak i pokret okrijepiti i donijeti mu plodonosno veče.

Bio je to nagon, da bježi, morao je priznati, čežnja za daljinom, za nečim novim, žudnja za slobodok, za rasterećenjem i zaboravom - nagom, da se udalji od djela, da se udalji od svakidašnje pozornice jedne tvrde, hladne i strastvene službe.

Tako, već kao mladić sa svih strana obavezan, da stvara - i to da izvanredno stvara - nikada nije upoznao dokolicu, nikada bezbrižan nemar mladosti. Kada se jednom, u svojoj trudeset i petoj godini, razbolio u Beču, izrazio se neki fin promatrač ovako o njemu u društvu: "Gledajte, Aschenbach je odvajkada živio samo ovako" - pritom je čvrsto stegnuo prste svoje lijeve ruke u šaku - ; "nikada ovako" - i on spusti otvorenu ruku nehajno s naslona stolice. To je bilo točno; a hrabrost njegove moralnosti bila je u tome, što njegova priroda nije bila ništa manje već jaka i otporna po sastavu, bila je samo pozvana na stalnu napregnutost, a ne zapravo rođena za nju.


Gledanja i doživljaji nijemog samotnika uvijek posjeduju nešto nejasno i prodirno, nisu kao u čovjeka društvenog, misli su samotnika teže, čudnovatije i nikada bez sjene tuge. Slike i opažanja, a čega bi se inače lako oslobodio pogledom, smiješkom, izmjenom mišljenja, zaokupljaju ga i produbljuju se u šutnji, sve to postaje značajno, postaje doživljaj, pustolovina, osjećaj. U samoći sazrijeva ono što je originalno, smiono i neočekivano lijepo, pjesma. U samoći, naprotiv, sazrijeva i nešto suprotno tome, nešto nesrazmjerno, apsurdno i nedopušteno.

Zasigurno je dobro to, što svijet zna samo lijepo djelo, a ne zna povod postanku njegovu, njegovu prvotnost; jer poznavanje izvora, odakle je umjetniku poteklo nadahnuće, često bi ga zbunilo, zaplašilo i poremetilo utisak vanrednosti.

Onaj, tko je izvan sebe, taj ništa ne prezire toliko, koliko ponovno vraćanje u sebe.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...