Ponekad su neke knjige toliko razvikane, po njima je snimljeno toliko ekranizacija, da mi se čini kao da sam knjigu pročitala. Zato posebno uživam u trenutku kad u ruke uzmem knjigu o kojoj ništa ne znam i glede koje nemam nikakvih očekivanja. Posljednja knjiga koja me iznenadila je Smrt u Veneciji Thomasa Manna - njemačkog nobelovca i virtuoza simbolizma koji je pisao početkom 20. stoljeća.
Zvuči grozno, smrt u Veneciji. Ta sama pomisao na Veneciju koja naočigled trune i propada u prljavu vodu mi uzrokuje panični napad. Čini se kao da su svi klasici brutalno depresivni - psihoze, pedofilija, smrt - uvijek su inspiracija književnicima Mannnovog kalibra. Ipak, baš kao svi klasici koje čitamo na book clubu, i ona me oduševila, a to nisam uopće očekivala. Naime, tema nije spektakularna - glavni lik je pisac koji pati od blokade i koji ima neutaživu želju za putovanjem. Put ga odvede u Veneciju gdje susreće lijepog četrnaestogodišnjeg dječaka čijoj ljepoti se divi izdaleka, i to u tolikoj mjeri da iz Venecije ne želi otputovati sve dok je dječak ondje.
Knjiga obiluje lijepim rečenicama, a Mann tako vješto dočarava atmosferu žege i juga koji pomute čovjeku um. Mann je majstor za složene proširene rečenice u kojima se čovjek lako izgubi. Samoća, umjetnost, težnja za mladošću samo su neke od tema ovog klasika koji dokazuje - niti jedna krajnost nije dobra i sretan je čovjek koji u životu pronađe savršenu ravnotežu između onoga što radi i onoga što želi raditi. Otvoreni dlan - rekla bi Mia, i rekao bi Mann - kao otvoreni dlan čovjek treba živjeti ovaj kratki i krhki život.
Tako je uskoro poslije čaja potražio slobodu u nadi, da će ga zrak i pokret okrijepiti i donijeti mu plodonosno veče.
Bio je to nagon, da bježi, morao je priznati, čežnja za daljinom, za nečim novim, žudnja za slobodok, za rasterećenjem i zaboravom - nagom, da se udalji od djela, da se udalji od svakidašnje pozornice jedne tvrde, hladne i strastvene službe.
Tako, već kao mladić sa svih strana obavezan, da stvara - i to da izvanredno stvara - nikada nije upoznao dokolicu, nikada bezbrižan nemar mladosti. Kada se jednom, u svojoj trudeset i petoj godini, razbolio u Beču, izrazio se neki fin promatrač ovako o njemu u društvu: "Gledajte, Aschenbach je odvajkada živio samo ovako" - pritom je čvrsto stegnuo prste svoje lijeve ruke u šaku - ; "nikada ovako" - i on spusti otvorenu ruku nehajno s naslona stolice. To je bilo točno; a hrabrost njegove moralnosti bila je u tome, što njegova priroda nije bila ništa manje već jaka i otporna po sastavu, bila je samo pozvana na stalnu napregnutost, a ne zapravo rođena za nju.
Gledanja i doživljaji nijemog samotnika uvijek posjeduju nešto nejasno i prodirno, nisu kao u čovjeka društvenog, misli su samotnika teže, čudnovatije i nikada bez sjene tuge. Slike i opažanja, a čega bi se inače lako oslobodio pogledom, smiješkom, izmjenom mišljenja, zaokupljaju ga i produbljuju se u šutnji, sve to postaje značajno, postaje doživljaj, pustolovina, osjećaj. U samoći sazrijeva ono što je originalno, smiono i neočekivano lijepo, pjesma. U samoći, naprotiv, sazrijeva i nešto suprotno tome, nešto nesrazmjerno, apsurdno i nedopušteno.
Zasigurno je dobro to, što svijet zna samo lijepo djelo, a ne zna povod postanku njegovu, njegovu prvotnost; jer poznavanje izvora, odakle je umjetniku poteklo nadahnuće, često bi ga zbunilo, zaplašilo i poremetilo utisak vanrednosti.
Onaj, tko je izvan sebe, taj ništa ne prezire toliko, koliko ponovno vraćanje u sebe.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)