Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno, ali morao bih ih zapisati - za svaki slučaj, da ne čuju oni koji bi ih mogli zgromiti).
"Ponekad tražiš riječ, a nje nema, nijedna od onih pola milijuna u rječniku nije točna, nijedna njihova kombinacija ne pogađa ono što želiš reći, a to ti bude kao da si bolesna, kao da ti otkazuje vitalni organ, jer tebi rječnik i nije ništa manje od toga."
Činjenica jest, oduvijek sam "patila od viška misli" i definitivno "dan bez napisane rečenice smatram izgubljenim" - piskaralo sam od rođenja. Čak i kao dijete, pisce sam smatrala narodnim herojima čija će djela odjekivati u vječnosti (skužajte, "Gladijator" je bio hit u mojim formativnim godinama), a čitajući najnoviji uradak Marine Vujčić uvjerila sam se da nisam jedina koja važnost pridaje jednoj običnoj obavijesnoj jedinici.
"365 rečenica" Marina Vujčić napisala je za sebe, u to nema sumnje, ali i za one koji zadovoljstvo ne pronalaze u velikim putovanjima i odvažnim pothvatima, nego u malim pokućnim ritualima. Njezine rečenice čitala sam lakomo, iako su pisane strpljivo, tijekom jedne godine. U ovom herbariju sive vedrine Marina se obraća samoj sebi (a opet, tako jasno obraća se i meni), odnosno vodi te male ugodne razgovore sa sobom, a čitatelj ih prisluškuje, ćuteći melankolični, inspirativni smiraj dana kojeg opisuje ta jedna rečenica. Ona "prešućuje svijet u kojem živi" i pridaje važnost svojim mislima, spašava ih od zaborava pisanjem. Jezik i pisana riječ mogu ju očuvati od besmisla na čijem rubu svi balansiramo iz dana u dan. Iz rečenica saznajemo o njezinim omiljenim riječima, kakvu glazbu sluša, saznajemo o knjigama koje čita, što misli o trendu sebeljublja i pretjeranog dotjerivanja, nedostaje li joj pisanje pisama i vožnja brodom, saznajemo o pristojnosti i o nonšalantnosti, o velikim tugama i još većim ljubavima, o malim brigama i o malim radostima... Možda ne saznajemo kako je zapravo živjela tu godinu, ali saznajemo kako je disala. Saznajemo da i u piscu čuči čovjek s tajnama i željama, čovjek "koji se nema", koji se uvijek iznova izmišlja, kojem je tijesno u njegovoj koži, čovjek koji istovremeno želi biti i vidljiv i nevidljiv, koji želi biti i važan i zamjenjiv, koji je i prolazan i vječan, čovjek kojeg ne tvori ni odijelo ni šminka, nego misli koje tkaju prostranstva vlastitog kozmosa. Što bismo bez vještih ruku pisaca koji umiju zapisati u tančine takva čovjekova bivanja i postajanja? Čini mi se kao da nas ne bi ni bilo...
"Na trenutak ti se čini da si se preselila u ovu bilježnicu, da u njoj najviše živiš, osjećaš kako ti krvotok oživi svaki dan, svaki put kad ovamo uđeš i koliko god se toj radosti razveseliš, bude ti žao da takvim životom i takvim žarom ne živiš i drugdje - na nekom putovanju, u nečijoj tuđoj kući, u nečijem krevetu."
"U nekim si danima više nego inače svjesna činjenice da na krevetu imaš jastuk viška."
Poljoprivredno-ljubavnim rječnikom iliti u Marina-Vujčić-stilu, pišući se Marina rasterećivala rečenica koje su joj se vrzmale glavom, onako kako se orezuju grane koje svijaju stablo dok miruje. Kad drvo orežeš, ono je slobodnije, možda jest ogoljeno, ali već sljedeći dan nove grane pruži do neba - stablo strpljivo raste, znajući da poslije zime dolazi proljeće.
Marina Vujčić netko je s kim sam se dosad mimoilazila - međutim, sutra Marina ima u Osijeku predavanje "Pisanje je pola zdravlja". Voljela bih na njega doći, voljela bih skinuti svoj sram poput kaputa i pitati ju kakvu glazbu sluša i je li čitala "Zabranjenu bilježnicu" Albe de Cespedes. Rekla bih joj da i ja u stvarnom životu tragam za književnošću, da spavanje smatram gubitkom vremena i da cio život patim za sudoperom uz prozor. Voljela bih joj reći da se njezinoj "prozi radujem kao da je moja", jer ako se ja prepoznajem u njoj, onda sam i ja vidljiva, onda su i moje rečenice važne. Voljela bih to sve reći, ali vjerojatno neću. Samo ću tu zapisati, za svaki slučaj.
"U neke stvari koje si proživjela još uvijek nisi povjerovala."
"Misliš o jučerašnjoj rečenici i o tome kako si uvijek željela biti malo luda, kako si nagovarala sebe da se otkačiš, da se pustiš do kraja, da budeš i ekscentrična ako treba, jer divila si se svima, pogotovo ženama, koje to mogu, kojima puca prsluk za to što će drugi misliti i reći, koje boli i ona i ova stvar za dojam i reputaciju, ali neka te sila uvijek vukla u sabranost i ozbiljnost, uspijevala si se tome oteti tek u intimnim trenucima udvoje, u sigurnom okruženju bez viška svjedoka, i sad se pitaš jesu li ti rijetki svjedoci tvog oslobađanja svjedočili pravoj ili neuspjeloj tebi, i koliko je drugih sabranih i ozbiljnih ljudi koje poznaješ dobro sakrilo svoj luđački potencijal."
"Uvijek si mislila da je kukavičluk mana, ali danas znaš da je mana i potpuna neustrašivost."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)