Preskoči na glavni sadržaj

U potrazi za Plavom pticom

Posljednje nedjelje u godini probudila sam se čangrizava - svi ti pogledi unatrag i sva ta preispitivanja protekle godine učinila su me nervoznom. Naime, učinilo mi se da, koliko god se trudimo stvoriti lijepe uspomene, oni manje lijepi događaji ostave gorak okus u našim ustima, kvare ukupan dojam. Koliko god se trudili ispljunuti gorčinu, ona se lijepi za naš jezik i podsjeća nas da se ne smijemo opustiti, da nam sreća lako može odletjeti iz ruku. S tim pelinom na duši, natjerala sam djecu da poslije ručka sjednu pred televizor, uvjerena da će me "Moje pjesme, moji snovi" razveseliti - samo zato jer me dan ranije do suza ganula pjesma Julie Andrews i prave Marije von Trapp ("Edelweiss"), na koju sam naletjela na Facebooku (moj je život jedna velika igra asocijacija, valjda vam je to već jasno).

Iako je djeci najdraža scena filma ona u kojoj Maria s djecom pjeva "Do-re-mi", meni je najdraža scena u kojoj se djeca boje grmljavine, a Maria ih tješi pjesmom "The favorite things". "When the dog bites, when the bee stings, when I'm feeling sad, I simply remember my favorite things and then I don't feel so bad", pjevala je Maria, a identičnim receptom poslužio se i belgijski dramaturg Maurice Maeterlinck, jedini Belgijac koji je osvojio Nobelovu nagradu za književnost, u svojoj drami "Plava ptica". Na pojam "plave ptice" književnost me podsjeća svako malo - mnoga su djela nadahnuta njome jer brojni su autori koji tragaju za njom, tom "velikom tajnom stvari i sreće", za kojom u potragu kreću djevojčica i dječak na nagovor šepave i ćorave vile, i to u vrijeme Božića.


Plava ptica u folkloru mnogih naroda simbol je sreće i blagostanja. Smatrana je i duhovnom životinjom koja vodi prema životu ispunjenom radošću, a čest je pratitelj junaka u bajkama. Onaj tko uoči plavu pticu, treba ju shvatiti kao znak da se prilagodi ljepoti života i prilikama koje ga okružuju, kažu interneti. U svakom slučaju, plava ptica simbol je promjene (Maeterlinck je jedan od zagriženih simbolista), i nekako mi se čini sasvim logičnim da se ova Maeterlinckova knjižica cijelu godinu nalazi na mojoj to-be-read listi, a da sam ju u ruke uzela baš na izmaku godine.

"...nebo je posvuda kad se grlimo."

"Plava ptica" bajkovita je drama u dvanaest slika, koja je u posljednjih sto godina mnogo puta adaptirana za kazalište i film. Glavni likovi djeca su drvosječe, Tytyl i Mytyl, koje vila Citrinela šalje u potragu za Plavom pticom, i to uz pratnju likova kao što su Dijamant, Vatra, Voda, Pas, Mačka, Mlijeko, Šećer, Kruh i dr. Oni Pticu traže i kod preminulih bake i djeda, koji su živi u Zemlji sjećanja dokle god se na njih misli ("Moliti znači sjećati se."), u Šumi, među oživjelim stablima ("Lipina je duša mirna, domaća, srdačna; Bukvina elegantna i žustra; Brezina bijela, suzdržana i nemirna...") i životinjama, u Kraljevstvu budućnosti, gdje prebivaju nerođena djeca. Putem susreću Najkrupnije Sreće Zemlje, "koje se mogu vidjeti prostim okom", Dječje sreće, nemilosrdno Vrijeme, ali i Kućne sreće, koje su mi se najviše svidjele i koje su me nadahnule da razmislim o svojim plavim (krhkim) srećama - onima koje dođu nakon straha i onima koje me čine živom svakog dana. Takvo nježno nadahnuće i bistriji pogled na stvari priželjkivao je vjerojatno i sam Maeterlinck svojim čitateljima (i gledateljima) pišući o neuhvatljivoj Plavoj ptici. Možda zaista nije moguće postići stanje bezbrižne sreće - krilata nam sreća redovito izmiče. Ipak, valja se podsjetiti da ima mašte, ljubavi i radosti i u samoj potrazi, na koju smo od Svjetlosti pozvani. 

"TYLTYL
Čudno je, mama, to je i tvoj glas; ali govoriš ljepše nego doma...

MAJČINSKA LJUBAV
Doma ima mnogo posla i nema vremena. Ali i ono što se ne kaže može se čuti. Sad kad si me vidio, hoćeš li me prepoznati u kućnoj haljini kad se sutra vratiš kući?!"



STRAHOVITE SREĆE
Letjeti
Zauzeti se za sebe
Ostvariti planove
Donijeti odluku
Vratiti se na strašna mjesta
Brinuti o svom zdravlju
Pomiriti se
Vidjeti ljepotu u svakom danu
Moliti za drugoga
Ne ostati svoj

SVAKODNEVNE SREĆE
Zagrljaji
Prijatelji koji te pitaju: "Što čitaš?" i "Kako zubi?"
Muževo pjevanje
Priče za laku noć
Bicikl i glazba u ušima
Kave i razgovori o kupusu
Prijatelji kod kojih si uvijek dobrodošao (i koji su kod tebe uvijek dobrodošli)
Miris lipe u Osijeku
Sunce na prozorčiću
Čitanje na klupici
"Prijatelji" poslijepodne
Dom i susjedstvo
Mamin poziv
Vino, smijeh i retro glazba
Nova knjiga, novi početak


"Na Zemlji ima mnogo više sreća nego što bi čovjek mislio; samo što većinu nikad ne otkrije."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...