Preskoči na glavni sadržaj

Di su lipi(čki) dani...?

Otkad se Franka rodila, odvojene smo bile samo nepuna tri dana (jer je to bio jedini način da malu sisavicu odviknemo cold turkey od sisanja), što će reći da smo šestočetrdesetak nerazdvojne. Nemam običaj ostaviti je drugome na čuvanje, čak ni kad mi je imunitetni sustav totalno shut down, a baka servis koristimo na sat ili dva, kad imamo neku obvezu koja ne uključuje djecu. Tako da je ostavljanje Franke u bakinim rukama i odlazak u posjet sestri u Lipik, i to onaj pravi izletnički posjet (čitaj: ja sam vam ona osoba koja zastane kod svake poučne table, koja fotografira, zapisuje i bilježi svaku sitnicu), za nas bio doživljaj kakav se ne pamti! Pjevanje uz radio sa suvozačevog sjedala (that's right! - I autosjedalicu smo utrapili baki) i ometanje muža koji vozi - vikend je dobro započeo!



U Lipiku smo prvo posjetili Državnu ergelu Lipicanaca koja je prije deset godina obnovljena, nakon Domovinskog rata u kojem su konji ubijeni i odvedeni u Srbiju (ovaj vikend slavit će se obljetnica), i koja je danas dom za 70 konja. Lipička ergela pravno je spojena s đakovačkom, no, za razliku od đakovačke koja uzgaja konje za zaprežni sport, lipička uzgaja lipicance za jahanje. Lipicanci su pasmina konja koja se sastoji od osam krvnih linija konja, koje su začete u raznim zemljama - od Danske do Španjolske, dok se Hrvatska ponosi linijom zvanom tulipan. Stvaranje ergele dugotrajan je i mukotrpan posao, a tek sedmero ljudi danas vodi brigu o lipičkim lipicancima - među kojima pronalazimo kombinacije svih krvnih linija (svaki konj nosi ime oca i ime majke i ima svoj serijski broj i žig ergele). Državna ergela blago je neprocjenjive vrijednosti već gotovo sto godina, stoga ne čudi što su njen povratak u Lipik sa suzama u očima dočekali svi stanovnici lipičkog kraja. Nisu to samo konji, to je snaga, to je priroda u svoj svojoj ljepoti, to je sloboda.





Osim ergelom, gradić Lipik, koji broji oko pet tisuća stanovnika, ponosi se svojim ljekovitim vrelima, koja se prvi put spominju još 1517. godine. Do zgrade lječilišta dolazi se kroz predivni park kraj kojeg snivaju vile bogataša koji su nekoć uživali u blagodatima termalnih voda. Glavna staza kroz park zove se Jelkina staza, a ime je dobila po kćeri grofa Julija Jankovića koji je za nju izgradio park koji stoljećima čuva stabla lipa, hrasta lužnjaka, jele, tise, sibirskog limuna, a u kojem su uzgojene čak i palme koje danas krase splitsku rivu. Jelkina staza duga je 800 metara, a sadrži 24 interpretacijske ploče koje će svakog posjetitelja upoznati s Jelkinim paviljonom na brijegu, klupčicom na kojoj je izgubila prsten, predivnim Wandelbahnom i Kursalonom koji, iako u ruševinama, još ponosno stoji kao simbol grada Lipika.













Kursalon je izgrađen 1893. godine po projektu Gustava Ratha iz Budimpešte u stilu neorenesanse, po uzoru na bečki kursalon. Krila su mu bila ostakljena, pod prekriven mramorom, a zidovi freskama. Slovio je kao jedna od najljepših građevina Austro-Ugarske Monarhije, a u njemu su gospoda uživala u balovima, koncertima i predstavama. U Domovinskom ratu 1991. godine potpuno je uništen granatiranjem od strane JNA, a danas je prekriven zaštitnim šatorom i čeka obnovu. Iskreno se nadam da će ju i dočekati...





Za razliku od Kursalona, zgrade Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju potpuno su obnovljene i izgledaju zaista reprezentativno. Bolnica služi za rehabilitaciju neuroloških stanja i bolesti, reumatskih bolesti, posttraumatskih stanja, postoperativnih rehabilitacija, preventivno liječenje i zdravstveni turizam. I stari su Rimljani znali za ljekovita svojstva vode čije izvorište ima temperaturu od 62 Celzijeva stupnja, a sadrži flour, natrij, kalcij, kalij i hidro karbonat. Baš poput baruna Trenka, Milana Šenoe ili Fedora Šaljapina uživati u termalnim vodama možete u sklopu perivoja koji je kao najvrjedniji lječilišni perivoj vrtne arhitekture u Hrvatskoj upisan u Registar zaštićenih objekata prirode još 1965. godine, a po kojem je ovaj gradić u Požeško slavonskoj županiji i danas prepoznatljiv te vrijedan svake pažnje i posjete.




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...