Otkad se Franka rodila, odvojene smo bile samo nepuna tri dana (jer je to bio jedini način da malu sisavicu odviknemo cold turkey od sisanja), što će reći da smo šestočetrdesetak nerazdvojne. Nemam običaj ostaviti je drugome na čuvanje, čak ni kad mi je imunitetni sustav totalno shut down, a baka servis koristimo na sat ili dva, kad imamo neku obvezu koja ne uključuje djecu. Tako da je ostavljanje Franke u bakinim rukama i odlazak u posjet sestri u Lipik, i to onaj pravi izletnički posjet (čitaj: ja sam vam ona osoba koja zastane kod svake poučne table, koja fotografira, zapisuje i bilježi svaku sitnicu), za nas bio doživljaj kakav se ne pamti! Pjevanje uz radio sa suvozačevog sjedala (that's right! - I autosjedalicu smo utrapili baki) i ometanje muža koji vozi - vikend je dobro započeo!
U Lipiku smo prvo posjetili Državnu ergelu Lipicanaca koja je prije deset godina obnovljena, nakon Domovinskog rata u kojem su konji ubijeni i odvedeni u Srbiju (ovaj vikend slavit će se obljetnica), i koja je danas dom za 70 konja. Lipička ergela pravno je spojena s đakovačkom, no, za razliku od đakovačke koja uzgaja konje za zaprežni sport, lipička uzgaja lipicance za jahanje. Lipicanci su pasmina konja koja se sastoji od osam krvnih linija konja, koje su začete u raznim zemljama - od Danske do Španjolske, dok se Hrvatska ponosi linijom zvanom tulipan. Stvaranje ergele dugotrajan je i mukotrpan posao, a tek sedmero ljudi danas vodi brigu o lipičkim lipicancima - među kojima pronalazimo kombinacije svih krvnih linija (svaki konj nosi ime oca i ime majke i ima svoj serijski broj i žig ergele). Državna ergela blago je neprocjenjive vrijednosti već gotovo sto godina, stoga ne čudi što su njen povratak u Lipik sa suzama u očima dočekali svi stanovnici lipičkog kraja. Nisu to samo konji, to je snaga, to je priroda u svoj svojoj ljepoti, to je sloboda.
Osim ergelom, gradić Lipik, koji broji oko pet tisuća stanovnika, ponosi se svojim ljekovitim vrelima, koja se prvi put spominju još 1517. godine. Do zgrade lječilišta dolazi se kroz predivni park kraj kojeg snivaju vile bogataša koji su nekoć uživali u blagodatima termalnih voda. Glavna staza kroz park zove se Jelkina staza, a ime je dobila po kćeri grofa Julija Jankovića koji je za nju izgradio park koji stoljećima čuva stabla lipa, hrasta lužnjaka, jele, tise, sibirskog limuna, a u kojem su uzgojene čak i palme koje danas krase splitsku rivu. Jelkina staza duga je 800 metara, a sadrži 24 interpretacijske ploče koje će svakog posjetitelja upoznati s Jelkinim paviljonom na brijegu, klupčicom na kojoj je izgubila prsten, predivnim Wandelbahnom i Kursalonom koji, iako u ruševinama, još ponosno stoji kao simbol grada Lipika.
Kursalon je izgrađen 1893. godine po projektu Gustava Ratha iz Budimpešte u stilu neorenesanse, po uzoru na bečki kursalon. Krila su mu bila ostakljena, pod prekriven mramorom, a zidovi freskama. Slovio je kao jedna od najljepših građevina Austro-Ugarske Monarhije, a u njemu su gospoda uživala u balovima, koncertima i predstavama. U Domovinskom ratu 1991. godine potpuno je uništen granatiranjem od strane JNA, a danas je prekriven zaštitnim šatorom i čeka obnovu. Iskreno se nadam da će ju i dočekati...
Za razliku od Kursalona, zgrade Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju potpuno su obnovljene i izgledaju zaista reprezentativno. Bolnica služi za rehabilitaciju neuroloških stanja i bolesti, reumatskih bolesti, posttraumatskih stanja, postoperativnih rehabilitacija, preventivno liječenje i zdravstveni turizam. I stari su Rimljani znali za ljekovita svojstva vode čije izvorište ima temperaturu od 62 Celzijeva stupnja, a sadrži flour, natrij, kalcij, kalij i hidro karbonat. Baš poput baruna Trenka, Milana Šenoe ili Fedora Šaljapina uživati u termalnim vodama možete u sklopu perivoja koji je kao najvrjedniji lječilišni perivoj vrtne arhitekture u Hrvatskoj upisan u Registar zaštićenih objekata prirode još 1965. godine, a po kojem je ovaj gradić u Požeško slavonskoj županiji i danas prepoznatljiv te vrijedan svake pažnje i posjete.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)