Preskoči na glavni sadržaj

Na kavi s Flannery

Kratka priča je oblik kratke narativne proze, kaže Wikipedia. Kratke priče su sažetije u usporedbi s dužim djelima fikcije, kao što su novele i romani, a početci im se nalaze u tradicijama usmenog prepričavanja i proznih anegdota; ukratko opisana situacija koja brzo dolazi do srži.


Moram priznati, ja sam kratka-priča-junfer. Iz nepoznatog mi razloga, nisam dovoljno cijenila autore kratkih priča. Možda sam odmalena voljela duga pripovijedanja ili me čitanje Dekamerona u školi odvratilo od njih, ali o kratkim pričama ne znam dovoljno. Nisam čitala ni Canteburryjske priče ni Poevo Izdajničko srce - kultne kratke priče, a ni onima koje su mi tijekom godina prošle preko ruku nisam pridavala previše pažnje. Jedna od autorica koju sam potpuno podcijenila je Flannery O'Connor čiju sam Teško je naći dobra čovjeka pročitala kao nezrela srednjoškolka koja je više mislila o poljupcima poslije zadnjeg školskog zvona, nego o posebnom književnom izričaju Flannery O'Connor za koju sam, čitajući je, by the way, mislila da je jedna tipička crnkinja s američkog juga koja peče pite i prepričava crnu kroniku dovikujući se sa susjedima sa svog trijema (tada još nisam imala Google nadohvat ruke). Pardon moi, Flannery! 

Ovih sam dana dala ponovno priliku Flannery O'Connor da me osvoji - i neću reći da su njena djela nešto prelijepo što bih mogla čitati svaki dan - jer, nisu, ona ne bih ni željela da to budu - ali, ima nešto u njenom načinu pričanja priče na što sam strašno ljubomorna - a to je upravo taj brzi dolazak do srži - za to je potrebna posebna vještina.


Kurt Vonnegut postavio je 8 jednostavnih pravila za pisanje kratke priče:
1. Iskoristi vrijeme potpunog stranca tako da se on ili ona ne osjećaju kao da su potratili vrijeme
2. Daj čitatelju barem jednog lika za koji se mogu uhvatiti
3. Svaki lik mora željeti nešto, makar i čašu vode
4. Svaka rečenica mora napraviti jednu od ove dvije stvari – razvijati radnju ili otkrivaju osobine likova
5. Počni što je bliže kraja moguće
6. Budi sadist. Bez obzira koliko likovi bili nedužni i dražesni, neka im se dogode stravične stvari – tako čitatelj vidi od čega su napravljeni
7. Piši da zadovoljiš jednu osobu. Ako ostaviš otvoren prozor i vodiš ljubav sa svijetom, takoreći, priča će ti dobiti upalu pluća
8. Čitateljima daj što je više informacija moguće, što prije. Dovraga i napetost. Čitatelji bi trebali u svakom trenutku znati što, gdje i zašto, se događa, kako bi priču mogli sami završiti ako im kojim slučajem žohari pojedu zadnjih nekoliko stranica.

No, za svako pravilo postoji i iznimka, tako je Kurt rekao: “Jedan od najboljih autora kratke priče moje generacije bila je Flannery o’Connor”, piše Vonnegut. “Ona je prekršila svako od mojih pravila osim prvog. Dobri pisci vole to raditi”.


Mnogi su toj neobičnoj ženi koja je voljela jug i malene kokoši, odrasloj u katoličkoj obitelji okruženoj protestantima, a umrloj u 39. godini, predbacivali crnilo kojem su obojene njene priče, no, ona je oduvijek tvrdila da se njene priče ljudima s juga ne čine grotesknima. Ipak, promišljeno se služila nasilnim sredstvima da bi čitatelja natjerala na razmišljanje o vjeri, moralnosti i diskriminaciji i po tome je i danas prepoznatljiva. Imam plan pročitati sve njene zbirke priča, ako ne i romane! A vama je preporučujem čitati u sparno ljetno popodne, s limunadom u ruci i Bessie Smith u pozadini.



"- Bila bi to dobra žena - rekao je Neprilagođeni - da ju je imao tko upucati svake minute u životu.
- Eto ti zabave! - rekao je Bobby Lee.
- Začepi, Bobby Lee - rekao je Neprilagođeni. - Nema u životu pravog veselja."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...