Preskoči na glavni sadržaj

Na kavi s Flannery

Kratka priča je oblik kratke narativne proze, kaže Wikipedia. Kratke priče su sažetije u usporedbi s dužim djelima fikcije, kao što su novele i romani, a početci im se nalaze u tradicijama usmenog prepričavanja i proznih anegdota; ukratko opisana situacija koja brzo dolazi do srži.


Moram priznati, ja sam kratka-priča-junfer. Iz nepoznatog mi razloga, nisam dovoljno cijenila autore kratkih priča. Možda sam odmalena voljela duga pripovijedanja ili me čitanje Dekamerona u školi odvratilo od njih, ali o kratkim pričama ne znam dovoljno. Nisam čitala ni Canteburryjske priče ni Poevo Izdajničko srce - kultne kratke priče, a ni onima koje su mi tijekom godina prošle preko ruku nisam pridavala previše pažnje. Jedna od autorica koju sam potpuno podcijenila je Flannery O'Connor čiju sam Teško je naći dobra čovjeka pročitala kao nezrela srednjoškolka koja je više mislila o poljupcima poslije zadnjeg školskog zvona, nego o posebnom književnom izričaju Flannery O'Connor za koju sam, čitajući je, by the way, mislila da je jedna tipička crnkinja s američkog juga koja peče pite i prepričava crnu kroniku dovikujući se sa susjedima sa svog trijema (tada još nisam imala Google nadohvat ruke). Pardon moi, Flannery! 

Ovih sam dana dala ponovno priliku Flannery O'Connor da me osvoji - i neću reći da su njena djela nešto prelijepo što bih mogla čitati svaki dan - jer, nisu, ona ne bih ni željela da to budu - ali, ima nešto u njenom načinu pričanja priče na što sam strašno ljubomorna - a to je upravo taj brzi dolazak do srži - za to je potrebna posebna vještina.


Kurt Vonnegut postavio je 8 jednostavnih pravila za pisanje kratke priče:
1. Iskoristi vrijeme potpunog stranca tako da se on ili ona ne osjećaju kao da su potratili vrijeme
2. Daj čitatelju barem jednog lika za koji se mogu uhvatiti
3. Svaki lik mora željeti nešto, makar i čašu vode
4. Svaka rečenica mora napraviti jednu od ove dvije stvari – razvijati radnju ili otkrivaju osobine likova
5. Počni što je bliže kraja moguće
6. Budi sadist. Bez obzira koliko likovi bili nedužni i dražesni, neka im se dogode stravične stvari – tako čitatelj vidi od čega su napravljeni
7. Piši da zadovoljiš jednu osobu. Ako ostaviš otvoren prozor i vodiš ljubav sa svijetom, takoreći, priča će ti dobiti upalu pluća
8. Čitateljima daj što je više informacija moguće, što prije. Dovraga i napetost. Čitatelji bi trebali u svakom trenutku znati što, gdje i zašto, se događa, kako bi priču mogli sami završiti ako im kojim slučajem žohari pojedu zadnjih nekoliko stranica.

No, za svako pravilo postoji i iznimka, tako je Kurt rekao: “Jedan od najboljih autora kratke priče moje generacije bila je Flannery o’Connor”, piše Vonnegut. “Ona je prekršila svako od mojih pravila osim prvog. Dobri pisci vole to raditi”.


Mnogi su toj neobičnoj ženi koja je voljela jug i malene kokoši, odrasloj u katoličkoj obitelji okruženoj protestantima, a umrloj u 39. godini, predbacivali crnilo kojem su obojene njene priče, no, ona je oduvijek tvrdila da se njene priče ljudima s juga ne čine grotesknima. Ipak, promišljeno se služila nasilnim sredstvima da bi čitatelja natjerala na razmišljanje o vjeri, moralnosti i diskriminaciji i po tome je i danas prepoznatljiva. Imam plan pročitati sve njene zbirke priča, ako ne i romane! A vama je preporučujem čitati u sparno ljetno popodne, s limunadom u ruci i Bessie Smith u pozadini.



"- Bila bi to dobra žena - rekao je Neprilagođeni - da ju je imao tko upucati svake minute u životu.
- Eto ti zabave! - rekao je Bobby Lee.
- Začepi, Bobby Lee - rekao je Neprilagođeni. - Nema u životu pravog veselja."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...