utorak, 2. svibnja 2017.

Jedna Marina, dva vlaka i jedna picajzla

Proteklog vikenda progutala sam dva naizgled potpuno različita romana - jedan je drama koja izvire iz istinite priče o ocu Hercrgovine - fra Didaku Buntiću, a druga je psihološki triler. Jednu je napisao pisac iz Gornje Trnave, a drugu je napisao lik o kojem ni Google ne zna puno. Iako različiti, ove romane veže ista misao vodilja - prošlost odjekuje u našoj sadašnjosti - pa ni ne čudi što su autori odabrali jednak način pripovjedanja priča o onome što je bilo i onome što jest - usporedno pričajući malo jednu, malo drugu, prelijevajući ih jednu iz druge dok se potpuno ne stope.

"- Tako je teško u svakodnevici prepoznati taj trenutak - rekoh.

- Koji trenutak? - zapitao je.

- Trenutak koji je bitan, trenutak od kojeg ovisi naša budućnost, trenutak u kojem i ne znajući biramo kojim ćemo putem krenuti. Svakodnevica se sastoji od mnoštva banalnih, naoko posve nevažnih trenutaka. Ponekad se među njima skrije onaj presudni, sudbonosni. Onaj iz kojeg će proizaći naša sreće ili nesreća, onaj koji će odrediti našu budućnosti..."


Voljela sam misliti da je sve zacrtano u zvijezdama, ali Bog uvijek pronađe način da me podsjeti da je slobodna volja jedan fantastičan dar koji mi je dao da bih hrabro sama krojila svoju sudbinu. Biti negdje u pravo vrijeme, naći na pravom mjestu, izabrati ovo, a ne ono - sve su to sitne niti koje sami potežemo i kojima oblikujemo sebe, svoj život, ali i živote onih koji dolaze poslije nas. Znam, zvuči zastrašujuće - da naše odluke pogađaju i nekoga tko se još nije niti rodio - ali svi smo mi rezultat tuđih odluka. Ne volim priče samodopadnih ljudi koji sami sebi pripisuju velike zasluge, i često se sjetim svojih predaka zahvaljujući čijoj snazi i upornosti sam danas u mogućnosti donositi odluke za sebe i za svoju obitelji. Da, i ljudi oko nas su ti koji pred nas često stavljaju izbore, koji nam donose prilike, a na nama je da ih prepoznamo. Neki se u našem životu zadrže kratko, i to je u redu, a neki se ugnijezde u naša srca i ostanu ondje dokle god je nas - to su samo neke od misli koje su mi prolazile kroz glavu nakon čitanja nove knjige Mire Gavrana koja mi se u ruci našla prošle subote kad sam se na šalici kave i razgovora našla s djevojkom koju nikada ranije nisam vidjela, a za koju već dugo imam dojam da bi mogla savršeno razumjeti sve o čemu ja pričam (inače nisam dobra u procjeni ljudi, ali knjiški moljci me nikada ne iznevjere!). I baš kad sam pomislila da mi je život poprilično jednodimenzionalan i dosadan, u grad je ušetala jedna Marina s kojom ne dijelim uspomene niti prijatelje, i to s knjigom o Juri, momku nalik mom pradjedu Juri, koji je iz siromašne Hercegovine, baš kao što je moj pradjed Jura iz siromašne Like, došao u plodnu Slavoniju i zauvijek promijenio živote svih njezinih žitelja, pa čak i onih koji u sadašnjosti muku muče sa životom koji vode, ili koji vodi njih, i onim kojeg nikada nisu imali. Slučajnost? Prst sudbine? Volim taj čarobni osjećaj - kad mi se učini da je sve što sam radila do sada vodilo baš do ovog trenutka...


Kad smo kod trenutaka koji će odrediti našu budućnost, i junakinje drugog romana kojeg sam pročitala, a koji se također na čudnovat način našao u mojim rukama - kao rođendanski poklon moje mentorice - našle su se u situaciji da moraju donijeti odluke koje će imati odjek u budućnosti. Emma i Jane djevojke su koje traže promjenu u svom životu - i to promjenu u obliku kuće na broju jedan u ulici Folgate koju je dizajnirao čudak od arhitekta koji si je zadržao pravo da je iznajmi samo onoj koja zadovolji na njegovom testu perfekcionizma. Knjiga je od kritike jako hvaljena, što kod mene nikada ne postigne željeni efekt, i iako sam joj se u početku opirala, negdje od sredine pa do kraja su se stranice same okretale, a ja sam uživala u odmatanju zagonetnog klupka kojeg je zamotao Edward Monkford, lik koji, nevoljko priznajem, pomalo asocira na Christiana Greya (if you like that kind of thing). Priča o picajzli, koja si ne može priznati da život ne može biti savršen, u kombinaciji s minimalističkom arhitekturom, savršena je za svakog tko se kune u hygge lifestyle, ali i za svakog tko razumije da je ljepota upravo u nesavršenostima.

"Okolina ti može biti totalno ulaštena i ispražnjena. Ali to zapravo nije važno ako u tebi i dalje vlada totalni kaos. A to je svima jedino važno, nije li tako? Svi traže nekoga tko će se pobrinuti za tu zbrku koja nam vlada u glavi, zar ne?"

2 komentara:

  1. Citiraš knjige, ali i neke tvoje riječi bi valjalo citirati.. Odličan post, ne samo zato što sam ja u njemu ;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hehe, kad imaš dobro nadahnuće... ;) Hvala ti, na komentaru, i na knjizi!

      Izbriši

Speak up! :)