Preskoči na glavni sadržaj

Jedna Marina, dva vlaka i jedna picajzla

Proteklog vikenda progutala sam dva naizgled potpuno različita romana - jedan je drama koja izvire iz istinite priče o ocu Hercrgovine - fra Didaku Buntiću, a druga je psihološki triler. Jednu je napisao pisac iz Gornje Trnave, a drugu je napisao lik o kojem ni Google ne zna puno. Iako različiti, ove romane veže ista misao vodilja - prošlost odjekuje u našoj sadašnjosti - pa ni ne čudi što su autori odabrali jednak način pripovjedanja priča o onome što je bilo i onome što jest - usporedno pričajući malo jednu, malo drugu, prelijevajući ih jednu iz druge dok se potpuno ne stope.

"- Tako je teško u svakodnevici prepoznati taj trenutak - rekoh.

- Koji trenutak? - zapitao je.

- Trenutak koji je bitan, trenutak od kojeg ovisi naša budućnost, trenutak u kojem i ne znajući biramo kojim ćemo putem krenuti. Svakodnevica se sastoji od mnoštva banalnih, naoko posve nevažnih trenutaka. Ponekad se među njima skrije onaj presudni, sudbonosni. Onaj iz kojeg će proizaći naša sreće ili nesreća, onaj koji će odrediti našu budućnosti..."


Voljela sam misliti da je sve zacrtano u zvijezdama, ali Bog uvijek pronađe način da me podsjeti da je slobodna volja jedan fantastičan dar koji mi je dao da bih hrabro sama krojila svoju sudbinu. Biti negdje u pravo vrijeme, naći na pravom mjestu, izabrati ovo, a ne ono - sve su to sitne niti koje sami potežemo i kojima oblikujemo sebe, svoj život, ali i živote onih koji dolaze poslije nas. Znam, zvuči zastrašujuće - da naše odluke pogađaju i nekoga tko se još nije niti rodio - ali svi smo mi rezultat tuđih odluka. Ne volim priče samodopadnih ljudi koji sami sebi pripisuju velike zasluge, i često se sjetim svojih predaka zahvaljujući čijoj snazi i upornosti sam danas u mogućnosti donositi odluke za sebe i za svoju obitelji. Da, i ljudi oko nas su ti koji pred nas često stavljaju izbore, koji nam donose prilike, a na nama je da ih prepoznamo. Neki se u našem životu zadrže kratko, i to je u redu, a neki se ugnijezde u naša srca i ostanu ondje dokle god je nas - to su samo neke od misli koje su mi prolazile kroz glavu nakon čitanja nove knjige Mire Gavrana koja mi se u ruci našla prošle subote kad sam se na šalici kave i razgovora našla s djevojkom koju nikada ranije nisam vidjela, a za koju već dugo imam dojam da bi mogla savršeno razumjeti sve o čemu ja pričam (inače nisam dobra u procjeni ljudi, ali knjiški moljci me nikada ne iznevjere!). I baš kad sam pomislila da mi je život poprilično jednodimenzionalan i dosadan, u grad je ušetala jedna Marina s kojom ne dijelim uspomene niti prijatelje, i to s knjigom o Juri, momku nalik mom pradjedu Juri, koji je iz siromašne Hercegovine, baš kao što je moj pradjed Jura iz siromašne Like, došao u plodnu Slavoniju i zauvijek promijenio živote svih njezinih žitelja, pa čak i onih koji u sadašnjosti muku muče sa životom koji vode, ili koji vodi njih, i onim kojeg nikada nisu imali. Slučajnost? Prst sudbine? Volim taj čarobni osjećaj - kad mi se učini da je sve što sam radila do sada vodilo baš do ovog trenutka...


Kad smo kod trenutaka koji će odrediti našu budućnost, i junakinje drugog romana kojeg sam pročitala, a koji se također na čudnovat način našao u mojim rukama - kao rođendanski poklon moje mentorice - našle su se u situaciji da moraju donijeti odluke koje će imati odjek u budućnosti. Emma i Jane djevojke su koje traže promjenu u svom životu - i to promjenu u obliku kuće na broju jedan u ulici Folgate koju je dizajnirao čudak od arhitekta koji si je zadržao pravo da je iznajmi samo onoj koja zadovolji na njegovom testu perfekcionizma. Knjiga je od kritike jako hvaljena, što kod mene nikada ne postigne željeni efekt, i iako sam joj se u početku opirala, negdje od sredine pa do kraja su se stranice same okretale, a ja sam uživala u odmatanju zagonetnog klupka kojeg je zamotao Edward Monkford, lik koji, nevoljko priznajem, pomalo asocira na Christiana Greya (if you like that kind of thing). Priča o picajzli, koja si ne može priznati da život ne može biti savršen, u kombinaciji s minimalističkom arhitekturom, savršena je za svakog tko se kune u hygge lifestyle, ali i za svakog tko razumije da je ljepota upravo u nesavršenostima.

"Okolina ti može biti totalno ulaštena i ispražnjena. Ali to zapravo nije važno ako u tebi i dalje vlada totalni kaos. A to je svima jedino važno, nije li tako? Svi traže nekoga tko će se pobrinuti za tu zbrku koja nam vlada u glavi, zar ne?"

Primjedbe

  1. Citiraš knjige, ali i neke tvoje riječi bi valjalo citirati.. Odličan post, ne samo zato što sam ja u njemu ;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hehe, kad imaš dobro nadahnuće... ;) Hvala ti, na komentaru, i na knjizi!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Serijal: Ljeto (1)

Kad kroz suncem obasjanu lelujavu koprenu morske pjene, pomiješanu s kremom za sunčanje koja pluta na površini, ugledam prste svoje ruke, učini mi se da mi je koža naborana, stara kuliko svit. Vinem ruke iz vode, da vratim tijelo u postojeće stanje, pa opet u nevjerici vrnem dlanove u taj vremenski bezdan. Zašto mi se ljeti čini da vrijeme brže prolazi? Misli mi se uskovitlaju pa se sjetim želatinastog morskog oraha koji se, u stanju rastresenosti, vraća u stanje larve, ljutita što se ne mogu tako lako i ja vratiti u djetinjstvo - jer sad sam mama, dežurni žandar, ne mogu biti dite - i već je prošlo nekoliko minuta, nepovratno. Dok tako razmišljam, djeca se oko mene veselo prskaju ("Mama, vidi ovo, mama, vidi me!..."), a na obrazima mi se stvara melazma pa se pitam je li krivo more, sunce ili tek hormonalne promjene, pitam se koliko sam još ovdje, na ovom mjestu (na ovom svijetu) i zašto se, dovraga, ne mogu opustiti, zašto se ne mogu odmoriti, a svi kažu da je ovo godišnji ...

Ludilo, brale!

Prije nego spremim ručnike i kupaće kostime u torbu pa se zaputimo prema bazenima na kojima ćemo provesti neobično sparan srpanjski dan, moram odlučiti s kojom ću se knjigom družiti. Uzmem jednu s hrpe i održim audiciju - ako me već na prvoj stranici knjiga usisa, ona je the chosen one, a ako mi misli odlutaju, priliku dajem sljedećoj. Zato, dovoljno je reći - "Ubij se, ljubavi" bila je prva na hrpi. Znam, malo je sramotno da sam ju uopće posudila, a još je sramotnije da sam se s njom poistovjetila, da mi se svidjela - jer knjiga je ovo o pomahnitaloj ženi, novopečenoj majci koja mašta o tome da ubije svoje dijete i muža. Kunem se, posudila sam ju iz knjižnice samo zato što mi je naslov bio poznat - znala sam da je Hollywood lani na svijet donio adaptaciju ove knjige i da je u njoj glumila Jennifer Lawrence koja je koješta, ali je i izvrsna u svom poslu. Na prvoj stranici romana bezimena protagonistica progovara sljedećim riječima: "Ležala sam na travi, medu srušenim sta...

Trst je naš!

"Mama, zažmiri i onda plivaj", kaže mi i ja poslušno sklopim oči i ispružim tijelo u vodenu masu. "Nema boljeg osjećaja!" doda Franka, a ja si pomislim da nema boljeg od toga da tvoje dijete umije prepoznati ljepote življenja. Zabilježiti ih, ponuditi ih - moja je želja, ljeti osobito živa, kad se djeca oslobađaju, kad žive nekim neomeđenim životom. Čini se, jedino što im kvari zabavu sam ja - majka/zatvorska čuvarica/menadžerica/life coach - koja traži bar privid strukture obiteljskog života. Ususret Miramareu (parkirali smo uz šetnicu Barcolu, parking je besplatan) - cijena ulaznice u dvorac je 12 eura, za djecu je ulazak besplatan Gradnja na stijeni bila je u 19. stoljeću arhitektonski pothvat, ali Maksimilijan nije odustajao od svoje vizije Knjižnica u dvorcu, s originalnom zbirkom knjiga Maksimilijana i Charlotte Charlottina soba za slikanje U ljeto sam uronila s kojekakvim zbirkama eseja koje mi pomažu pomiriti raspršene misli, koje su mi ortaci u bijegu od ž...

Serijal: Ljeto (2)

Kad ljetnim jutrima biciklom prođem uz drvored u Pejačevićevoj, beskrajna radost i beskrajna tuga uskovitlaju se na ulici napuštenog grada. Radost - jer je mir vidljiv golim okom, tuga - jer svemu lijepome mora doći kraj. Na oči mi dođu žive slike nezaboravljenih ljeta, bakina preskoka preko plota, puta u bašću, kiselog okusa petrovača i slatkoće ilinjača i ljubičastih točkaka na jeziku koje sam zaradila onog ljeta kojeg nisam mogla dočekati da šljive dozriju, sjetim se žutih leptirića sa šljokicama u kosi, majice na kojoj je bio naslikan Alf, sjetim se da je sve to daleka prošlost. "The Beautiful Summer" kupila sam u knjižari u Trstu (obožavam izreći ovakvu rečenicu - ima neke posebne romantike u biranju knjige u gradu u kojem se nađeš prvi put!), znajući da se knjige Cesarea Pavesea ne mogu naći na hrvatskom jeziku, iako on pripada istom kulturnom krugu kao i dostupni Natalia Ginzburg i Italo Calvino. Njih troje su nakon Drugog svjetskog rata radili zajedno u poznatoj izdav...

Feels something like summertime

Inače me ne biste živu uhvatili na odjelu ljubića u knjižari, ali htjedoh pokloniti knjigu popularne Lily King nećakinji kojoj sam nekoć poklanjala knjige iz serijala Jenny Han (doduše, ne znam je li ih čitala). Pretpostavljam da srednjoškolke uživaju u takvoj vrsti guilty pleasura (iako ne bih znala u čemu uživaju, jer, mogli ste zaključiti, moja nećakinja i nije najpričljiva tinejdžerica na planeti), a osim toga, ove godine je "Herc ljubavnik" Lily King bio u konkurenciji za Women’s Prize for Fiction - biti u društvu s autoricama kao što su Ann Patchett, Margaret Atwood, Toni Morisson, Maggie O'Farrell, Zadie Smith i Elizabeth Strout ipak bi ju trebalo izdvojiti iz bazena prosječnih spisateljica ljubavnih romana. "Herc ljubavnik" roman je suvremene fikcije fokusiran na ljubavni trokut, a troje studenata, koji se upoznaju na kolegiju pjesništva 17. stoljeća, predstavlja vrhove trokuta. Sam je uzorni student koji spava sa svetim Augustinom i svetim Pavlom kraj k...