Možda to nisam spominjala često na blogu, ali kao srednjoškolka bila sam opsjednuta hipi kulturom. Slušala sam Simona i Garfunkla, htjela sam svirati gitaru kao Joan Baez, učila sam o Woodstocku i bezuspješno pokušavala pročitati Keruackov Na cesti. Nosila sam zvonarice i lanene košulje sa širokim rukavima. Bože, zašto me mama takvu puštala u školu, sad se pitam. No, onda sam mislila da sve svoje interese moram otvoreno pokazati svijetu, da i moj stil odijevanja mora govoriti jednako glasno kao i moja usta. Nije da sam u svojoj okolini bila shvaćena ili da se itko trudio razumjeti zašto me, pobogu, zanimaju hipiji kad u biti predstavljam njihovu čistu suprotnost. OK, bila sam pacifist, i vjerovala sam da su svi ljudi jednaki pred zakonom, da svi trebamo uživati jednaka prava i jednake blagodati naše planete. I vjerovala sam da jedan čovjek može napraviti revoluciju – onu pozitivnu, onu koja će promijeniti svijet na bolje. Ne znam, valjda sam im se divila zbog slobode koju su predstavljali. Znate, ono, trčanje po cvjetnoj livadi, putovanje u smrdljivom kombiju po cijeloj zemlji, spavanje pod mostom i dr. Da, voljeli su slobodu – a najdraže slobode su im bile slobode vezane uz promiskuitetni lifestyle i isprobavanje sumnjivih supstanci, a ja, ne samo da nikada nisam niti poželjela povući dim marihuane, nego sam bila i ostala i ljutiti protivnik pušenja običnih duhanskih cigareta.
I danas me privlači duh tog vremena, kada je sve bilo jednostavnije, kada je glazba zaista pokretala ljude, a ljudi su bili orijentirani jedni na druge. Ipak, od ljubavi prema hipijima ostala mi je u glavi samo jedna nepotpuna rečenica, i to Paula Coelha, koji je svoj hipijevski put opisao u svojoj autobiografiji - koja je govorila o hipijima kao o ljudima koji žele bolji svijet, a nisu u potpunosti ni svjesni svijeta u kojem žive. Živi paradoks bili su ti hipiji. Da, imali su ljubav i dobre namjere, ali i put do pakla popločan je dobrim namjerama, zar ne?
Zbog moje zaluđenosti šezdesetima, borbom protiv potrošačkog društva i ljubavi prema folk glazbi koja je potekla iz doline San Francisca, potrčala sam u knjižnicu čim sam saznala za prvijenac Emme Cline, književnice koja je mlađa od mene mlađahne, a čije Djevojke su prevedene na 35 svjetskih jezika (ja ih toliko ne znam ni nabrojati, pa mi se to učinilo impozantnim podatkom). No, čim neka knjiga nosi stigmu bestselera, kod mene najčešće izazove - razočaranje.
Roman je nadahnut događanjima potkraj šezdesetih - i to onim brutalnim događajima kojima je glavni akter bio Charlie Manson i njegova familija. Tema jest zanimljiva, i ima potencijala, ali da mi je slomila srce i šokirala me, kako su prognozirali kritičari - nije. Junakinja Djevojaka je usamljena četrnaestogodišnja Evie Boyd koja životari na putu od škole do kuće, mašta o prvim ljubavnim iskustvima, i silno se želi uklopiti u društvo koje bi joj otvorilo nove vidike i razumjelo je. Oduševljena djevojkama koje pale aute pod utjecajem droge i kopaju po kontejnerima u potrazi za hranom, jednog dana uđe u autobus koji ju odvodi na ranč kulta kojem je vođa Russell, karizmatičan muškarac koji bos hoda kroz korov i pasja govna, a djevojke i djevojčice je uvjerio da ih silovanjem samo želi osloboditi skrupula starog svijeta. You want him, you need him, oh, baby, oh, baby.
Knjiga mi je ostavila gorak okus u ustima. Naime, koliko god stara ja voljela smrdljive hipije, nova ja je mama - i knjigu nisam mogla prestati čitati iz kuta jedne obične majke koja ne može a da ne zamisli svoje dijete - svoje mlado, neiskusno, usamljeno, povodljivo dijete - u stravičnom okruženju koje stvara Russellov ranč. Čitala sam je mahnito, pod stresom, samo da je što prije privedem kraju, i oslobodim se brige za Franku koja još ne zna ni reći riječ kult, a kamoli da bi znala njemu pristupiti. Možda nisam usamljena kao Evie, možda ne želim, poput nje, voljeti sve, možda sam prerasla to gubljenje i traženje koje se može opasno predimenzionirati samo u glavi jedne tinejdžerice, možda jednostavno ovo nije knjiga za mene, možda ću posegnuti za Helter Skelterom Vincenta Bugliosija i Curta Gentryja. Možda sam samo mama, a vama bi se knjiga baš dopala. Sami procijenite!
"U toj dobi, želja se dobrim dijelom izazivala svjesno. Iz petnih žila trudile smo se te grube, razočaravajuće obrise mladića utjerati u neki oblik koji bismo bile u stanju voljeti. Svoju očajničku potrebu za njima opisivale smo naučenim, poznatim riječima, kao da izgovaramo dijalog iz kazališnog komada. To sam poslije shvatila: kako je samo naša ljubav općenita, nasumična, pretraživala svemir zvučnim signalom u nadi da će naletjeti na objekt koji bi našoj želji omogućio da poprimi oblik."
"Bilo je to vrijeme kad sam zamišljala kako ću se udati, jednostavno, kao želju. Vrijeme kad bi netko obećao brinuti se za tebe, obećao primijetiti ako si tužna ili umorna, ili ti se ne sviđa hrana koja ima okus po hladnom zraku frižidera. Obećao kako će vaši životi teći usporedo jedan s drugim. Majka je sigurno zanla, a svjedno je ostajala, kakvo je to onda značenje pridavalo ljubavi? Nikada neću biti sigurna - svi oni žalosni refreni pjesama koji su očajavali jer me ne voliš kao što ja volim tebe."
"Trebalo mi je malo da shvatim tu ideju kako roditelji nemaju pravo. Odjednom mi se učinila tako očito ispravnom. Nisam majčino vlasništvo samo zato što me rodila. Nije me smjela slati u internat jer joj se tako prohtjelo. Možda je ovako bolje, pa makar mi djelovalo krajnje strano. Postati dio ove amorfne grupe, vjerovati da ti ljubav može pružiti bilo tko. Pa onda nisi ni razočaran kad je od onog od kojeg si se nadala da će ti je pružiti ne dobiješ dovoljno."
"Nije ni približno gozbi koju sam zamišljala. Malo me rastužila tolika razlika. Ali, to je bilo otužno samo po mjerilima starog svijeta, podjestila sam samu sebe, gdje ljudi ostaju pod jarmom onoga što im život nosi. Gdje novac sve čini robljem, gdje se košulje zakopčavaju do grla i guše svaki djelić ljubavi koji u sebi još možda nose."
* Na fotografijama se nalazi Pejačevićev secesijski zdenac iz 1903. godine, koji je nekada krasio Gradski vrt, a sada se nalazi uz osječku promenadu i lege ga najčešće zovu - zvono.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)