Preskoči na glavni sadržaj

10 razloga zašto volim prosinac


Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite:


1. Zimske radosti
Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka. Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve to ocu uspijeva i rezultira savršenom seoskom skijaškom stazom, ali u jednom nije uspješan - u motivaciji svojih kćeri, sve odreda iznimno sportski netalentiranih, da postanu buduće Janice. Pokušam ja svake godine, ali nikako da svladam to zaustavljanje, pa se na kraju vožnje samo izvrnem na jednu stranu. Nakon što se dovoljno puta tako "zaustavim" i cijela smočim, mamino kuhano vino je primamljivije od skijanja. Međutim, klizanje obožavam i svakom ga preporučujem kao idealno druženje i bavljenje sportom u zimske dane. U svakom slučaju, svatko može pronaći neku zimsku aktivnost za sebe i na taj način potrošiti one čvarke i kobasice od prošlomjesečnog kolinja, a i pritom se dobro zabaviti.

2. Božićna svjetla
Iako je struja postala ogroman luksuz, advent bez božićnih lampica na svakom koraku je nezamisliv. Nekome je božićna rasvjeta kič, a ja ju obožavam, sve izgleda čarobno, kao da svjećice uklanjaju svaku tamu, i ništa loše se ne može dogoditi! Svakom obožavatelju blještavila preporučujem razgledati 'Božićnu priču' obitelji Salaj u Grabovnici pored Čazme, gdje će ove godine gorjeti rekordan broj lampica, njih čak 1,5 milijun!


3. Božićni kolačići
S cimetom, s paprom, s limunom, narančom, rumom, čokoladom, pekmezom, štaubom, medom - sve ih volim! Volim ih jesti, volim ih pripremati, i volim što je u mojoj obitelji peckarenje božićnih kolačića ritual u kojem svi sudjelujemo. Svira božićna glazba, pećnica nas grije, a svačiji prstići umiješani su u meko domaće tijesto iz kojeg će niknuti kolači za prste polizati. Uz božićne kolačiće nezaobilazan je božićni čaj, božićni cappuccino, božićna topla čokolada, božićno kuhano vino i svi ostali topli pripravci od kojih vam je odmah toplo oko srca.


4. Božićni filmovi
Tko god kaže da mu prođe Božić a da ne gleda Kevina kako samuje u kući - laže! Notorna je činjenica da je Božić bez slatkog Macaulaya Culkina nemoguć, i nema ljepšeg nego kad cijela obitelj zasjedne pored tople vatrice (radijatora) i uživa u božićnim filmovima. Pravi ovisnici o filmovima kao što je moja obitelj, pogledat će zgode Mokrih bandita i usred ljeta, nestrpljivo očekujući snijeg i božićnu čaroliju.


5. Glazba
Adventske pjesme najljepše su pjesme koje se pjevaju u liturgiji, a savršen su spoj duhovnosti i domovinske tradicije. Osim duhovne glazbe, i svjetovna božićna glazba odiše jednakom radošću, porukom mira te ponekom ljubavnom izjavom koja na prvu nema nikakve veze s Božićem, ali se tolerira jer tako valjda Božić utječe na ljude. Blagdansko raspoloženje širi se i putem brojnih božićnih koncerata i priredbi koje često imaju i humanitarni predznak, kako ne bismo u to radosno doba zaboravili da i svi zaslužuju Božić s obitelji i bogatom trpezom.

6. Darivanje
Da, ljubav, mir, blagostanje, sve je to u redu, ali svi smo zapravo djeca u duši i volimo poklone pod borom, je li tako? Volim biti i darovatelj i obdarenik, pa zato cijeli prosinac, a često i prije, smišljam kojom sitnicom ću obradovati svoje najmilije. Znate ono božićno jutro kad se djeca skupljaju oko bora i otvaraju poklone? U mojoj obitelji na božićno jutro već svi gunđamo oko božićnih poklona jer smo ih nestrpljivo otvorili na Badnjak popodne, negdje između fiš paprikaša i polnoćke.


7. Tradicija
Božićno žito, adventske svijeće, zornice, čestitanje Adama i Eve, okićena jelka, božićna klopa, polnoćka - volim božićnu tradiciju u Hrvata, volim kako nas ujedinjuje, kako nas podsjeća na pretke koji su sadili žito kao i mi, koji su, uz okićeni krispan, u domove unosili i slamu, koji su išli na polnoćku i gacali istim utabanim putem kroz snijeg. Od svih tradicija najviše volim polnoćku koja ima posebne moći - ona dovlači u crkvu sve one koji se tijekom godine deklariraju kao izgubljene ovce, i tu večer svima je pružena nova šansa. Na Badnjak uobičajeno idem i na dječju i na "pravu" polnoćku, koja tako toplo najavljuje slavlje radi kojeg smo se okupili.

8. Rođendanski party
Naš župnik poludi jer mnogi Isusa vole zamisliti samo kao malog debeljucu u jaslicama, zaboravljajući što je taj maleni na slamici podnio za nas, da bismo mi danas doručkovali sa svojom obitelji, da bismo zajedno gradili snjegovića, da bismo se izgrlili s prijateljima, zaželjeli im sretan Božić. Ove godine dobro ću se zagledati u to djetešce, promišljati o tome koliko je veliko Njegovo srce, koliko spremnosti, hrabrosti i poniznosti se nalazilo već u tim ručicama te betlehemske svete noći. I obećavam, neću zaboraviti izreći ono najbitnije ovoga Božića - Hvala Ti, Isuse!


9. Obitelj na okupu
Pred kraj godina nikakav posao više nije važan, osim posla ljudi koji žive od pečenja odojaka. Svi su na praznicima i godišnjim odmorima (držimo fige), i skupljaju se kao ptići kojima je najtoplije gnijezdo iz kojeg su potekli. Susreću se stari prijatelji, dijele dogodovštine iz protekle godine, posjećuje se rodbina koja je baš u blagdansko vrijeme najglasnija i najluđa, obitelj moli na okupu. Sjetite se toga i obavite blagdansku kupnju na vrijeme, pa neka zaista svi barem u božićno vrijeme budu s obitelji!


10. Kraj godine
Zadnji dan u godini potiče nas da se prisjetimo svega na čemu smo zahvalni, svega lijepoga što nam je godinu obogatilo, i svega ružnoga što nas je ojačalo i što smo preživjeli. Osim nervoze pred iščekivanje Nove godine i smišljanja savršenog šljokičastog outfita za doček, hvata nas i uzbuđenje vezano za nove odluke i novi početak u koji već tradicionalno polažemo velike nade - da će biti bolji od ikojeg do sada.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...