Preskoči na glavni sadržaj

10 razloga zašto volim prosinac


Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite:


1. Zimske radosti
Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka. Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve to ocu uspijeva i rezultira savršenom seoskom skijaškom stazom, ali u jednom nije uspješan - u motivaciji svojih kćeri, sve odreda iznimno sportski netalentiranih, da postanu buduće Janice. Pokušam ja svake godine, ali nikako da svladam to zaustavljanje, pa se na kraju vožnje samo izvrnem na jednu stranu. Nakon što se dovoljno puta tako "zaustavim" i cijela smočim, mamino kuhano vino je primamljivije od skijanja. Međutim, klizanje obožavam i svakom ga preporučujem kao idealno druženje i bavljenje sportom u zimske dane. U svakom slučaju, svatko može pronaći neku zimsku aktivnost za sebe i na taj način potrošiti one čvarke i kobasice od prošlomjesečnog kolinja, a i pritom se dobro zabaviti.

2. Božićna svjetla
Iako je struja postala ogroman luksuz, advent bez božićnih lampica na svakom koraku je nezamisliv. Nekome je božićna rasvjeta kič, a ja ju obožavam, sve izgleda čarobno, kao da svjećice uklanjaju svaku tamu, i ništa loše se ne može dogoditi! Svakom obožavatelju blještavila preporučujem razgledati 'Božićnu priču' obitelji Salaj u Grabovnici pored Čazme, gdje će ove godine gorjeti rekordan broj lampica, njih čak 1,5 milijun!


3. Božićni kolačići
S cimetom, s paprom, s limunom, narančom, rumom, čokoladom, pekmezom, štaubom, medom - sve ih volim! Volim ih jesti, volim ih pripremati, i volim što je u mojoj obitelji peckarenje božićnih kolačića ritual u kojem svi sudjelujemo. Svira božićna glazba, pećnica nas grije, a svačiji prstići umiješani su u meko domaće tijesto iz kojeg će niknuti kolači za prste polizati. Uz božićne kolačiće nezaobilazan je božićni čaj, božićni cappuccino, božićna topla čokolada, božićno kuhano vino i svi ostali topli pripravci od kojih vam je odmah toplo oko srca.


4. Božićni filmovi
Tko god kaže da mu prođe Božić a da ne gleda Kevina kako samuje u kući - laže! Notorna je činjenica da je Božić bez slatkog Macaulaya Culkina nemoguć, i nema ljepšeg nego kad cijela obitelj zasjedne pored tople vatrice (radijatora) i uživa u božićnim filmovima. Pravi ovisnici o filmovima kao što je moja obitelj, pogledat će zgode Mokrih bandita i usred ljeta, nestrpljivo očekujući snijeg i božićnu čaroliju.


5. Glazba
Adventske pjesme najljepše su pjesme koje se pjevaju u liturgiji, a savršen su spoj duhovnosti i domovinske tradicije. Osim duhovne glazbe, i svjetovna božićna glazba odiše jednakom radošću, porukom mira te ponekom ljubavnom izjavom koja na prvu nema nikakve veze s Božićem, ali se tolerira jer tako valjda Božić utječe na ljude. Blagdansko raspoloženje širi se i putem brojnih božićnih koncerata i priredbi koje često imaju i humanitarni predznak, kako ne bismo u to radosno doba zaboravili da i svi zaslužuju Božić s obitelji i bogatom trpezom.

6. Darivanje
Da, ljubav, mir, blagostanje, sve je to u redu, ali svi smo zapravo djeca u duši i volimo poklone pod borom, je li tako? Volim biti i darovatelj i obdarenik, pa zato cijeli prosinac, a često i prije, smišljam kojom sitnicom ću obradovati svoje najmilije. Znate ono božićno jutro kad se djeca skupljaju oko bora i otvaraju poklone? U mojoj obitelji na božićno jutro već svi gunđamo oko božićnih poklona jer smo ih nestrpljivo otvorili na Badnjak popodne, negdje između fiš paprikaša i polnoćke.


7. Tradicija
Božićno žito, adventske svijeće, zornice, čestitanje Adama i Eve, okićena jelka, božićna klopa, polnoćka - volim božićnu tradiciju u Hrvata, volim kako nas ujedinjuje, kako nas podsjeća na pretke koji su sadili žito kao i mi, koji su, uz okićeni krispan, u domove unosili i slamu, koji su išli na polnoćku i gacali istim utabanim putem kroz snijeg. Od svih tradicija najviše volim polnoćku koja ima posebne moći - ona dovlači u crkvu sve one koji se tijekom godine deklariraju kao izgubljene ovce, i tu večer svima je pružena nova šansa. Na Badnjak uobičajeno idem i na dječju i na "pravu" polnoćku, koja tako toplo najavljuje slavlje radi kojeg smo se okupili.

8. Rođendanski party
Naš župnik poludi jer mnogi Isusa vole zamisliti samo kao malog debeljucu u jaslicama, zaboravljajući što je taj maleni na slamici podnio za nas, da bismo mi danas doručkovali sa svojom obitelji, da bismo zajedno gradili snjegovića, da bismo se izgrlili s prijateljima, zaželjeli im sretan Božić. Ove godine dobro ću se zagledati u to djetešce, promišljati o tome koliko je veliko Njegovo srce, koliko spremnosti, hrabrosti i poniznosti se nalazilo već u tim ručicama te betlehemske svete noći. I obećavam, neću zaboraviti izreći ono najbitnije ovoga Božića - Hvala Ti, Isuse!


9. Obitelj na okupu
Pred kraj godina nikakav posao više nije važan, osim posla ljudi koji žive od pečenja odojaka. Svi su na praznicima i godišnjim odmorima (držimo fige), i skupljaju se kao ptići kojima je najtoplije gnijezdo iz kojeg su potekli. Susreću se stari prijatelji, dijele dogodovštine iz protekle godine, posjećuje se rodbina koja je baš u blagdansko vrijeme najglasnija i najluđa, obitelj moli na okupu. Sjetite se toga i obavite blagdansku kupnju na vrijeme, pa neka zaista svi barem u božićno vrijeme budu s obitelji!


10. Kraj godine
Zadnji dan u godini potiče nas da se prisjetimo svega na čemu smo zahvalni, svega lijepoga što nam je godinu obogatilo, i svega ružnoga što nas je ojačalo i što smo preživjeli. Osim nervoze pred iščekivanje Nove godine i smišljanja savršenog šljokičastog outfita za doček, hvata nas i uzbuđenje vezano za nove odluke i novi početak u koji već tradicionalno polažemo velike nade - da će biti bolji od ikojeg do sada.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca