Preskoči na glavni sadržaj

Navika srca

Ako niste znali, 5. prosinca od 1985. godine, kada ga je takvim proglasila Generalna skupština Ujedinjenih naroda, slavimo kao Međunarodni dan volontera. Wow, UN, tolika je važnost tog jednog malog čovjeka, toliki je njegov doprinos zajednici! Godinama nakon što je UN tako odao priznanje volonterima, i 2007. godine Hrvatski Sabor potvrdio je da je volontiranje aktivnost od interesa za državu, tako danas u Hrvatskoj imamo Zakon o volontiranju te mrežu volonterskih centara i udruga koji svakodnevno organiziraju rad volontera, kako bi svaki sat i svaki trud bio na najbolji način uložen u poboljšanje civilnog društva. Istina, volonterski angažman nije dovoljno prepoznat u našem društvu, posebice, pri zapošljavanju, ali ne to ne treba biti prepreka budućim volonterima.


Prema Zakonu o volontiranju, volontiranjem se smatra dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit, bez traženja protuusluge ili imovinske koristi. Kad bolje razmislite, sigurno ste volonter, a da to ni ne znate. Ako susjedima pomažete u poljoprivrednim radnim akcijama, ako bolesnoj baki u ulici nosite kruh i mlijeko, ako dajete besplatne instrukcije djetetu koje živi u vašoj zgradi, čestitam, vi ste volonter! Svi previše vremena provodimo pred računalom, TV-om, u samoći svoje sobe, a čovjek nije stvoren da bi život živio na takav način, čovjek želi pridonijeti, želi nešto promijeniti na bolje. Oni bez dovoljno volje odustat će odmah, misleći da ne ovisi o njima svijet, a hrabri će krenuti - od lokalnih problema, do lokalnih rješenja.


Tijekom studija bila sam volonter, sada rijeđe, moram priznati, zbog čega je moje volontersko srce nemirno i vjerojatno se neće smiriti dok ne pronađe svoju novu misiju. Bila sam koordinator raznih akcija te vodila  treninge za mlade neiskusne ljude željne volontiranja i nastojala ih dodatno motivirati govoreći da će se volontiranjem pomoći drugima, učiniti svoj grad ljepšim mjestom, svoje slobodno vrijeme iskoristiti korisno i pritome se osjećati ispunjeno, steći nova iskustva, nove prijetelje, više cijeniti vlastiti život te skupiti materijal za svoj životopis. Često su me pitali je li loše ako žele volontirati samo da bi jednog dana imali što napisati u svojoj prijavi za posao, pa i ovim putem napominjem - nijedan motiv za volontiranje nije pogrešan motiv, jer svako odvajanje znanja, vještina i vremena, htjeli vi ili ne, rezultira time da pomažete drugom čovjeku, da mu olakšate svakodnevicu, da ga informirate o nečemu, da učinite njegov, a i svoj život kvalitetnijim. Čak i najmanje ulaganje truda pokreće lančanu reakciju, i vaš život bit će obogaćen, a vaše srce steći će novu naviku. Zato, informirajte se još danas o volontiranju u najbližem Volonterskom centru ili udruzi koja djeluje u vašem gradu ili jednostavno budite babysitter, pročitajte slabovidnom susjedu novine, popravite prijatelju računalo - budite vi promjena koju želite u svijetu!




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t