Preskoči na glavni sadržaj

Wake up and smell the coffee!

Putovanja javnim prijevozom na duge relacije nisu onako idilična kao što se prikazuje u starim filmovima. Više na putovanju ne upoznaješ fatalne zgodne strance ili zanimljive ljude koji su proputovali svijet – barem ne ja. Ja upoznajem ljude koji u životu nisu vidjeli sapun i kojima treba nacrtati dijagram o uporabi dezodoransa, a koji su, osim toga, i kronični pušači koji na svakom stajalištu potroše rekordan sadržaj kutije cigareta. Tik do njih u autobusu najčešće sjede i ljudi koji su željni druženja pa prepričavaju svoje životne probleme i dijele svoju potrebu za mokrenjem s vama, čak i ako je u pitanju putovanje tijekom noći, i osim njihovog baljezganja se u autobusu čuje samo hrkanje i pokoji prdež. Da, putovati autobusom je sjajno.


Ipak, isplati se barem jednom mjesečno proći tu torturu u trajanju od najmanje devet sati, jer nekad stvarno nije stvar u putovanju, nego u cilju, jer na kraju putovanja – kod kuće sam. Nema mi ljepšeg nego nakon dugotrajnog žuljanja guze na sjedalu autobusa žuljati je još nekoliko sati na subotnjoj kavi s mojim najdražim djevojkama. Ljudi često u životu traže nova uzbuđenja, novu okolinu, putovanja svijetom, nešto egzotično što će im promijeniti život, i tako zasigurno provedu sate jadajući se prijateljima na uobičajenoj dosadnoj kavi da nigdje nisu bili, da im je život dosadan i besadržajan. A istina jest, to vam kažem iz iskustva, da ljudi uzimaju zdravo za gotovo svoju obitelj, svoje prijatelje, svoj topli dom, svoju ulicu za koju ih vežu uspomene iz djetinjstva, svoj grad u kojem ne žive stranci. Tek kad nešto izgubiš, shvatiš što si imao, podijelio je sa mnom davno bratić H. svoju najveću spoznaju u životu. I zato mi danas dušu hrane i duh obnove te subotnje kave s prijateljicama; više me ne živciraju priče o kozmetici,  a svaka tema razlog je za smijeh, svaka priča je jedno iskustvo koje dijelimo, bilo da se radi o MK. beskrajnom prepričavanju susreta s obožavanim joj Duškom Modrinićem (da, sasvim je normalno ako ne znate tko je to), D. opisivanju rođendanskog iznenađenja kojeg su joj pripremili učenici kojima je razrednica, MO. radosnom iščekivanju vikenda u Zagrebu, L. oduševljenju rođendanskim poklonom, planiranju novogodišnjeg izlaska, tj. ostanka kod kuće, ustanovljivanju nove boje zidova kafića u kojem stalno visimo, prepričavanju nedavnih, pijanstvom nadahnutih, pothvata, ili je riječ o pokojem traču koji se zalomi i nama, čisto u svrhu informiranja i učenja na tuđim greškama, naravno.


Volite svoju obitelj, volite svoje prijatelje, svaki trenutak iskoristite da im kažete da ih volite, da bi vam život bez njih bio besmislen, grlite se i ljubite, dijelite cappuccino i espresso, dijelite recepte, dijelite probleme, smijeh i suze, i ne uzimajte ljude koje volite i svakodnevne rituale zdravo za gotovo, jer – danas si kod kuće, a već sutra si 600 km dalje.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit