Preskoči na glavni sadržaj

Wake up and smell the coffee!

Putovanja javnim prijevozom na duge relacije nisu onako idilična kao što se prikazuje u starim filmovima. Više na putovanju ne upoznaješ fatalne zgodne strance ili zanimljive ljude koji su proputovali svijet – barem ne ja. Ja upoznajem ljude koji u životu nisu vidjeli sapun i kojima treba nacrtati dijagram o uporabi dezodoransa, a koji su, osim toga, i kronični pušači koji na svakom stajalištu potroše rekordan sadržaj kutije cigareta. Tik do njih u autobusu najčešće sjede i ljudi koji su željni druženja pa prepričavaju svoje životne probleme i dijele svoju potrebu za mokrenjem s vama, čak i ako je u pitanju putovanje tijekom noći, i osim njihovog baljezganja se u autobusu čuje samo hrkanje i pokoji prdež. Da, putovati autobusom je sjajno.


Ipak, isplati se barem jednom mjesečno proći tu torturu u trajanju od najmanje devet sati, jer nekad stvarno nije stvar u putovanju, nego u cilju, jer na kraju putovanja – kod kuće sam. Nema mi ljepšeg nego nakon dugotrajnog žuljanja guze na sjedalu autobusa žuljati je još nekoliko sati na subotnjoj kavi s mojim najdražim djevojkama. Ljudi često u životu traže nova uzbuđenja, novu okolinu, putovanja svijetom, nešto egzotično što će im promijeniti život, i tako zasigurno provedu sate jadajući se prijateljima na uobičajenoj dosadnoj kavi da nigdje nisu bili, da im je život dosadan i besadržajan. A istina jest, to vam kažem iz iskustva, da ljudi uzimaju zdravo za gotovo svoju obitelj, svoje prijatelje, svoj topli dom, svoju ulicu za koju ih vežu uspomene iz djetinjstva, svoj grad u kojem ne žive stranci. Tek kad nešto izgubiš, shvatiš što si imao, podijelio je sa mnom davno bratić H. svoju najveću spoznaju u životu. I zato mi danas dušu hrane i duh obnove te subotnje kave s prijateljicama; više me ne živciraju priče o kozmetici,  a svaka tema razlog je za smijeh, svaka priča je jedno iskustvo koje dijelimo, bilo da se radi o MK. beskrajnom prepričavanju susreta s obožavanim joj Duškom Modrinićem (da, sasvim je normalno ako ne znate tko je to), D. opisivanju rođendanskog iznenađenja kojeg su joj pripremili učenici kojima je razrednica, MO. radosnom iščekivanju vikenda u Zagrebu, L. oduševljenju rođendanskim poklonom, planiranju novogodišnjeg izlaska, tj. ostanka kod kuće, ustanovljivanju nove boje zidova kafića u kojem stalno visimo, prepričavanju nedavnih, pijanstvom nadahnutih, pothvata, ili je riječ o pokojem traču koji se zalomi i nama, čisto u svrhu informiranja i učenja na tuđim greškama, naravno.


Volite svoju obitelj, volite svoje prijatelje, svaki trenutak iskoristite da im kažete da ih volite, da bi vam život bez njih bio besmislen, grlite se i ljubite, dijelite cappuccino i espresso, dijelite recepte, dijelite probleme, smijeh i suze, i ne uzimajte ljude koje volite i svakodnevne rituale zdravo za gotovo, jer – danas si kod kuće, a već sutra si 600 km dalje.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta