Preskoči na glavni sadržaj

I need a hero

Rekli su mi da sam girly, kao da su ono što te čini ženom nove cipele ili uživanje u Cosmu svake prijestupne godine. Samo oni meni najbliži svjesni su toga koliko sam dijete, možda žensko dijete, ali dijete u duši i koliko sam naivna u pogledu raznih životnih situacija i ljudskog ponašanja. Svijet još gledam kroz prizmu filmova, serija i knjiga te njihovih likova i iako volim i Carrie i Mirandu i ostalu ekipu koja je uzor današnjim ženama, moje junakinje, od vremena kada i nisam znala čitati, likovi su iz bajki - Disneyjeve princeze koje se, osim što imaju izniman modni ukus te su nadarene za glazbu, žrtvuju za ljubav, avanturistice koje su spremne za svaki izaziv, heroine od kojih svako dijete, a i odrastao čovjek, može naučiti.


Svakako moja najdraža junakinja je Ariel, mala sirena - znatiželjka koja uživa u otkrivanju sitnica koje čine ljudsku svakodnevicu, koja će svoj najveći talent žrtvovati za ljubav, koja će neustrašivo, usprkos svim savjetima starijih i pametnijih, krenuti u pustolovinu svog života. Naučila me da je svaki dan novo otkriće i da se svaka žrtva isplati.

Animirani film nastao prema kineskoj Baladi o Mulan, prikazuje hrabru Mulan koja umjesto da razmišlja o udaji, nastoji steći ratničke vještine i tako spasiti svoju obitelj i naciju. Zanimljivo je da je djevojka po čijem uzoru je Disney stvorio Mulan bila jedna od najboljih ratnica, naširoko poznata po svojem znanju borilačkih vještina i oružja. Upravo zato, Disneyeva Mulan savršeno prikazuje sve što žena može biti: ljepotica, nježna duša, ratnica i borac.


Belle iz Beauty and the beast vrlo je inspirativan lik u kojem se svaka djevojka sa sela može prepoznati. Djevojka koja sanja o životu izvan provincije, koja mašta da je glavni lik pustolovina o kojima čita u knjigama, ipak će za oca žrtvovati snove pa potom i uvidjeti trunčicu dobra u gruboj i divljoj zvijeri, čime je poručila da ne treba suditi čovjeka, odnosno zvijer, po izgledu, jer nikada ne znamo u kojem obliku će se pojaviti naša srodna duša.

Esmeralda. Ne, ova nije flor del campo, nego je gypsy iz Zvonara crkve Notre-Dame. Nije princeza, nego je Ciganka koja se zauzima za grbavca u tornju i pri tome pokazuje hrabrost i spremnost za borbu za pravdu, koju ostvaruje svojim street smart postupcima. U neku ruku, Esmeralda utjelovljuje francusku revoluciju koja se ogleda na primjeru jednog običnog smrtnika, i djelić njenog inata bismo svi trebali imati ispod kože.


Ako me netko naučio da Majku prirodu treba osluškivati i poštivati, onda je to Pocahontas, Indijanka koja čuje govor vjetra, plovi rijekama, koja priča sa životinjama, savjete prima od bake vrbe, a pritom se i zaljubljuje u čovjeka koji nije njenog kova. Njeno dostojanstveni odnos s prirodom nadahnjujući mi je i danas.




 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...