Preskoči na glavni sadržaj

I need a hero

Rekli su mi da sam girly, kao da su ono što te čini ženom nove cipele ili uživanje u Cosmu svake prijestupne godine. Samo oni meni najbliži svjesni su toga koliko sam dijete, možda žensko dijete, ali dijete u duši i koliko sam naivna u pogledu raznih životnih situacija i ljudskog ponašanja. Svijet još gledam kroz prizmu filmova, serija i knjiga te njihovih likova i iako volim i Carrie i Mirandu i ostalu ekipu koja je uzor današnjim ženama, moje junakinje, od vremena kada i nisam znala čitati, likovi su iz bajki - Disneyjeve princeze koje se, osim što imaju izniman modni ukus te su nadarene za glazbu, žrtvuju za ljubav, avanturistice koje su spremne za svaki izaziv, heroine od kojih svako dijete, a i odrastao čovjek, može naučiti.


Svakako moja najdraža junakinja je Ariel, mala sirena - znatiželjka koja uživa u otkrivanju sitnica koje čine ljudsku svakodnevicu, koja će svoj najveći talent žrtvovati za ljubav, koja će neustrašivo, usprkos svim savjetima starijih i pametnijih, krenuti u pustolovinu svog života. Naučila me da je svaki dan novo otkriće i da se svaka žrtva isplati.

Animirani film nastao prema kineskoj Baladi o Mulan, prikazuje hrabru Mulan koja umjesto da razmišlja o udaji, nastoji steći ratničke vještine i tako spasiti svoju obitelj i naciju. Zanimljivo je da je djevojka po čijem uzoru je Disney stvorio Mulan bila jedna od najboljih ratnica, naširoko poznata po svojem znanju borilačkih vještina i oružja. Upravo zato, Disneyeva Mulan savršeno prikazuje sve što žena može biti: ljepotica, nježna duša, ratnica i borac.


Belle iz Beauty and the beast vrlo je inspirativan lik u kojem se svaka djevojka sa sela može prepoznati. Djevojka koja sanja o životu izvan provincije, koja mašta da je glavni lik pustolovina o kojima čita u knjigama, ipak će za oca žrtvovati snove pa potom i uvidjeti trunčicu dobra u gruboj i divljoj zvijeri, čime je poručila da ne treba suditi čovjeka, odnosno zvijer, po izgledu, jer nikada ne znamo u kojem obliku će se pojaviti naša srodna duša.

Esmeralda. Ne, ova nije flor del campo, nego je gypsy iz Zvonara crkve Notre-Dame. Nije princeza, nego je Ciganka koja se zauzima za grbavca u tornju i pri tome pokazuje hrabrost i spremnost za borbu za pravdu, koju ostvaruje svojim street smart postupcima. U neku ruku, Esmeralda utjelovljuje francusku revoluciju koja se ogleda na primjeru jednog običnog smrtnika, i djelić njenog inata bismo svi trebali imati ispod kože.


Ako me netko naučio da Majku prirodu treba osluškivati i poštivati, onda je to Pocahontas, Indijanka koja čuje govor vjetra, plovi rijekama, koja priča sa životinjama, savjete prima od bake vrbe, a pritom se i zaljubljuje u čovjeka koji nije njenog kova. Njeno dostojanstveni odnos s prirodom nadahnjujući mi je i danas.




 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...