Preskoči na glavni sadržaj

Danas biram radost!

U ponoć, u osmini prije Božića, prema starom šibenskom običaju, zazvonila su sva crkvena zvona. Taj podatak vam možda ne znači puno, ali ako vam kažem da je u šibenskoj staroj gradskoj jezgri nekoć bilo 28, a da je danas ostalo 13 crkava te da šibenska gradska jezgra ima najveći broj sakralnih objekata među svim gradskim jezgrama dalmatinskih gradova, onda si već možete pojmiti tu zaglušujuću buku. Običaj se naziva Proslava i znan je samo u šibenskom kraju, a nastao je od latinskog nomen actionis slava (gloria, hvala) čiji denominal je slavičati iliti, kako kažu u Dalmaciji, naslavičiti, što znači razglasiti puku. Puku se Proslavom objavljuje da uskoro dolazi Mesija te da ima razloga za radost! Tu noć frigaju se fritule, popije se i koja rakijica, a nekolicina Šibenčana pjesmom preuzima ulogu ptica malih koje dozivlju i iz sna bude lijene ljude, jer krajnje je vrijeme da se prenu iz sna, da se spreme za dolazak Spasitelja!


Sve je to lijepo, no, radujemo li se zaista? Je li naše pjevanje i cupkanje na kiši bilo odraz naše spremnosti, našeg iščekivanja? Je li u nama bio onaj osjećaj koji ti se rodi u srcu kad se vraćaš kući, kad ti ruke podrhtavaju, koljena ti klecaju od uzbuđenja jer ćeš vidjeti svoje najdraže? Naš najveći prijatelj nam dolazi u goste, a mi ipak živimo nekako ravnodušno, pa ionako je Božić svakih 365 dana. Ovih dana pročitala sam velik broj prigodnih tekstova, o adventu, o iščekivanju Božića, o značenju djeteta u jaslicama, ali ne mogu reći da je ijedan u meni probudio neku novu pripravnost. Jedino riječi iz male plave knjižice, već pomalo raspadnute, ispodcrtavane raznim flourescentnim bojama, imaju moć pokrenuti lavinu spoznaja, probuditi u meni Božić, onakav za kakvime čeznem iz godine u godinu. Da, ovaj će biti taj, drugačiji od svakoga dosad, osjećam to!


Treća nedjelja došašća znana je kao Gaudete i označava radost jer je Bog među nama. Pavao je poručio Filipljanima: "Braćo: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu." Još od nedjelje se čudim - kako me taj Pavao čita, pa to je strašno. Zna i on, a i ptičice na grani, da se uvijek brinem - o budućnosti, o gužvama u prometu, o prijateljima koji to nisu, o uspjehu, o tome što ću sutra skuhati za ručak, ma o svemu! Što nas uopće može obradovati danas? Vjernici ili ne - svi smo jednaki - uzimamo život zdravo za gotovo, i ne poznajemo zahvalnost, niti radost. Ne bi li kršćani trebali biti prepoznatljivi u svijetu, ne bi li trebali biti nepodnošljivo radosni, tako da svi požele osjetiti takvu radost? Pažnja drugih ljudi, komplimenti, posao, novac - to nas raduje. Možda nismo ni svjesni svoje tuge, možda si ni nismo priznali za čime zapravo žudimo, možda nismo zagrlili nekoga tko nema ništa osim širokog osmjeha, dopustili gubavcu da nas dotakne? Zašto ne zahvaljujemo Bogu na svakom udahu i izdahu, na svakom koraku? Imati prijatelja koji je dao život za tebe, a ne cijeniti ga, ne zahvaljivati mu, ne izlaziti mu radosno u susret iz dana u dan - nije li to odlika sebičnog čovjeka koji je uvjeren da je sam sebi dovoljan? Ne živimo li svi ukorak s težnjom da postanemo bolji ljudi? "Hvalim Te, Gospodine, jer si me spasio od mene same", rekla je Terezija Avilska. Po uzoru na nju, molit ću i ovog Božića izabavljenje od mene same, od svega što me prividno raduje, što me kratkoročno zadovoljava, svega što me odvlači od Njega, i čeznuti za time da se Isus rodi u mom srcu i ondje ugnijezdi, pa da rastem u miru kakvoga do sada nisam bila u potpunosti svjesna.



Primjedbe

  1. Nije uopće toliko važno je li netko vjernik ili nije, važan je život iz tog stanja, primjena vjere. Tako imaš slučajeve da nekakav nevjernik bolje prakticira svoju vjeru od onog pravog vjernika. Kladim se da 90% onih pravih vjernika danas nemaju pojma o Tereziji Avilskoj, koju si spomenula. Lp. :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. E, s tim se ne slazem! Meni je moja vjera u Boga, koju se trudim primjenjivati u zivotu, neodvojiva od Crkve - jer u to vjerujem svim srcem! Mislim da se ne moze govoriti o prakticiranju vjere bez sakramenata, posebno euharistije! Uostslom, ne znam koju bi to vjeru nevjernik mogao prakticirati! Hvala Bogu, imam puno prijatelja vjernika koji me nadahnjuju na zivot u vjeri, kako svojim zivotom, tako i svojim znanjem o svojoj vjeri! Ne treba vjernike podcijenjivati! Lp!

      Izbriši
    2. Pošto sam i sâm vjernik mislio sam da ovo neće biti teško shvatiti. Ovo za nevjernike sam spomenuo tek toliko da napomenem da postoje ljudi, koji iako nisu formalno vjernici, svejedno prakticiraju neke segmente vjere (što nekad može biti i jače od onog što radi mlaki vjernik). Npr. odgoj, nisu svi odgojeni u tom duhu, no slijedom životnih okolnosti shvaćaju veličinu svega toga i krenu tim putem, sukladno stupnju njihovog shvaćanja. Naravno da sve ovisi i o sredini u kojoj se nalazimo, obitelji, prijateljima, obrazovanju... Nemoj misliti da nekog podcjenjujem, ja sam pisao općenito, no ti si nekako sve to projicirala na sebe.

      Izbriši
    3. Mogu pisati samo o svojim shvacanjima, ne volim to generaliziranje, pogotovo kad je vjera u pitanju!

      Izbriši
    4. Nekako se u sebi nadam da shvaćaš kako svaka kovanica ima dvije strane, pa tako i ljudi, a kad bolje razmisliš to se može prenijeti na sve.

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit