ponedjeljak, 10. prosinca 2012.

Naš Petar Pan

Živio je u mojoj ulici i ne sjećam se točno dana kada smo se upoznali pa pretpostavljam da je to bilo na nekom improviziranom igralištu, livadi, dvorištu, negdje gdje se djeca momentalno sprijatelje čim se ugledaju. Nakon godina građenja koliba kraj rijeke i igre graničara, zajedno smo sjeli u školske klupe u našoj staroj školi, onako stidljivo kako prvašići to rade. Kao seoska djeca, bili smo osuđeni na čekanje autobusa koji bi nas odvezao u školu i iz nje vratio kućama, zbog čega mislim da smo ustvari bili blagoslovljeni jer su se na tom autobusnom stajalištu sklapala prijateljstva, rađale ljubavi, a na sjedalima autobusa povjeravale tajne i proslijeđivale poruke napisane na papirićima. Imao je plave oči i svjetlu kosu, bio je vragolast i uvijek u pokretu, nemirnog duha. Iako najniži rastom među njima, bio je najpopularniji dječak u našoj ulici, svi su voljeli njegov vedri duh, njegovu srčanost. U razredu je uvijek bio zadužen za glupiranje, za fore na koje smo se mi smijali, a zbog kojih se nastavnicima dizala kosa na glavi. Volio je Martinu iz razreda i sanjao kako će je oženiti jednoga dana kad postane svjetski poznati nogometaš. 

Imao je svoje prste u osvajanju dečka koji mi se sviđao, bio mirotvorac u slučaju svih mojih kokošjih svađa s prijateljicama, bio je potpuno involviran u svaku poru mog života, a put od autobusne stanice do moje kuće uvijek mi se činio prekratak za sve priče koje smo htjeli podijeliti. Bio je razlog zašto i danas vjerujem u prijateljstvo između dječaka i djevojčice, jer sam ga voljela nevino prijateljski, baš kao i on mene. Kad bolje razmislim, nikad nismo pričali o bližoj budućnosti, nismo govorili o srednjoj školi, život je bio pred nama, i valjda nije imalo smisla da se opterećujemo brigama, živjeli smo sa smijehom, ne poznavajući suze. 

Dana kada je slavio rođendan prisjećaju se svi koji su ga poznavali - dana kada je predoređeno da se njegov život stopi s našima, kad ih je obogatio onako kako samo pravi prijatelj može. Na taj dan godinama palimo svijeću - u svojim obiteljskim kućama, na prozoru podstanarskih studentskih stanova, u domovima svojih novoosnovanih obitelji, na njegovom grobu. Zvao se Mario - i za nas je ostao vječni dječak koji nas podsjeća na sretne dane u školi i na školskom igralištu. Na današnji dan svatko od nas će se sjetiti njegovog promuklog glasa i smijeha, svake godine kroz sve gušću maglu koju je stvorilo vrijeme koje je prošlo bez njega. Danas bi proslavio 26. rođendan, i iako ne diše s nama, Mario je zauvijek neizbrisivi dio našeg djetinjstva, našeg odrastanja, dio ljudi u koje smo bili prisiljeni naglo izrasti onog dana kad smo ga izgubili i zato i ove godine slavimo njegov život, znajući da nas gleda iz Raja.


Nema komentara:

Objavi komentar

Speak up! :)