Preskoči na glavni sadržaj

Finding Neverland

Kad sam ja bila dijete, djevojčice su skakale gumi-gumi, ali i gradile kolibe i igrale se rata s dječacima. Moj bratić i ja zajedno smo se igrali njegovim autićima, ali i oblačili moje barbike, i nitko nikoga nije zbog toga osuđivao. U mojoj ulici igrali smo se žmire, ali i mame i tate i doktora, te se zanimali za to zašto dečki piške stojeći, a cure moraju sakriti se iza grma udaljenog najmanje jedan kilometar da bi obavile istu funkciju. Od blata smo pravile najfinije kolače koje su dečki hvalili, a oni su od drveta pravili puške, koje bi potom i nama dali da koristimo u igri. Svi zajedno biciklom smo se provezli kroz cijelu ulicu uzduž i poprijeko i po nekoliko puta na dan. Kad sam na rolama slomila ruku, uz mene su bili i prijatelji i prijateljice. Sve je bilo jednostavno – bili smo djeca.




Danas slušamo o programu zdravstvenog ODGOJA, koji se najavljuje kao spasilački program koji će spriječiti ovisnosti, djecu naučiti da se ne smije tući, da se mora poštivati starije i drugu djecu, te kako se spolno odgovorno ponašati – već u 3. razredu osnovne škole. Program će biti podijeljen u module „Živjeti zdravo, Prevencija ovisnosti, Prevencija nasilničkog ponašanja te Spolno/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje, kojima je cilj razvoj tolerancije, pri čemu je važno pomoći svim učenicima razviti pozitivnu sliku o sebi, ali i usvojiti uvažavanje različitosti među ljudima kao temeljnu vrednotu. Zdravstveni odgoj treba pomoći razvoju sustava vrijednosti kod mladih osoba, potaknuti razvoj empatije i osjetljivosti za potrebe drugih, no istodobno treba ukazati na neprihvatljiva ponašanja i devijantne pojave koje se ne smiju tolerirati ili ignorirati.“

Neovisno o pokretu Nepomirenih, daleko od medvjedića koji prosvjeduju, prisjećam se svog djetinjstva i pitam se, hoće li moje dijete imati slično? Uplašena sam i nervozna, nespremna, opterećena svime što se danas nudi djeci, bojim se da će moje dijete pripadati tom svijetu, a ne svojoj obitelji. A onda se sjetim - mene su roditelji rano naučili kako upotrijebiti nužnik, da je čistoća pola zdravlja, da se starije sluša, da budem pristojna, da se ne smijem tući i vrijeđati drugu djecu, da se sa svima trebam igrati, da je špinat zdrav, a da slatkiši nisu, da je dobro baviti se sportom i boraviti na svježem zraku, da ne smijem pričati sa strancima, da ne sudim druge po odjeći, obući, frizuri ili izgledu, da nije bitno koje marke je odjeća koju oblačim na sebe, da je bitno da se prema njima lijepo ponašam, da suosjećam s drugima, da je pušenje loše i da od dima cigarete djeca ne rastu, da trebam pisati zadaću, učiti i redovito dolaziti na nastavu, da zlostavljanje moram prijaviti mami ili učiteljici, da alkohol i droga loše utječu na ljude, da se ne smije krasti i lagati, da se molim Bogu i da me On voli i kad sam zločesta, da, ako svi drugi nešto rade, ne znači da je to ispravno i da trebam i ja raditi, da djevojčice nose uloške, a dječacima se produbi glas, i da smo svi dlakavi na raznim mjestima, da trebam učiti od ljudi koji su različiti od mene, da se u životu trebam boriti da svi imamo jednaka prava, da je nevinost dragocjena, da je spolni odnos nešto što radiš s osobom koju voliš, da budem odgovorna, da budem prijatelj, da volim život i da cijenim svoju obitelj, prijatelje i druge ljude, bez obzira na to gdje, kako i na koji način žive.


Zato se pitam, što se zapravo želi postići ovakvim programom zdravstvenog ODGOJA? Ne mislite li da se njime zapravo vrijeđa svaki kvalitetni roditelj, a skida odgovornost s leđa nekome tko je zanemario odgoj svog djeteta? Hrvatska riječ odgoj ima svoj korijen u glagolu gojiti, koji znači činiti da nešto živi i raste. Tko je s nama od prvog trenutka života, tko nas goji? Odgojitelj. Mislite li da je škola odgojitelj vašeg djeteta? Reći ćete, nisu sva djeca blagoslovljena roditeljima, pa bolje da ih škola odgoji, ali priznajte si istinu - svako dijete ima roditelja, samo ne kvalitetnog, neki se odreknu svoje roditeljske skrbi, fizički ili duhovno. U našem društvu postoji začarani krug, koji nije nastao u školi, na satovima razrednika, prirode i društva, tjelesne i zdravstvene kulture, nego je “krenuo od kuće”. Još danas može se prekinuti taj neprekinuti niz nasilja, problema, osuđivanja, kritiziranja, neodgovornosti. Škola je tu da pripomogne roditelju, a ne da ga oslobodi teške obveze odgoja. Zapitajte se kakav želite biti roditelj, i preuzmite danas odgovornost za odgoj jer svako dijete zaslužuje djetinjstvo u roditeljskom krilu koje će biti njegovo utočište, gdje nijedna tema nije tabu tema, gdje se pronalaze odgovori na sva pitanja. Ne znam za vas, ali ja ne želim odgoj svoga djeteta prepustiti nekom drugom, želim u svakom trenu biti sigurna da moje dijete ima sve što treba – znanje o svijetu i pravim vrijednostima – jer će jedino tako postati prijatelj, partner, jedino će takvim ODGOJEM postati čovjek.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta