Preskoči na glavni sadržaj

Finding Neverland

Kad sam ja bila dijete, djevojčice su skakale gumi-gumi, ali i gradile kolibe i igrale se rata s dječacima. Moj bratić i ja zajedno smo se igrali njegovim autićima, ali i oblačili moje barbike, i nitko nikoga nije zbog toga osuđivao. U mojoj ulici igrali smo se žmire, ali i mame i tate i doktora, te se zanimali za to zašto dečki piške stojeći, a cure moraju sakriti se iza grma udaljenog najmanje jedan kilometar da bi obavile istu funkciju. Od blata smo pravile najfinije kolače koje su dečki hvalili, a oni su od drveta pravili puške, koje bi potom i nama dali da koristimo u igri. Svi zajedno biciklom smo se provezli kroz cijelu ulicu uzduž i poprijeko i po nekoliko puta na dan. Kad sam na rolama slomila ruku, uz mene su bili i prijatelji i prijateljice. Sve je bilo jednostavno – bili smo djeca.




Danas slušamo o programu zdravstvenog ODGOJA, koji se najavljuje kao spasilački program koji će spriječiti ovisnosti, djecu naučiti da se ne smije tući, da se mora poštivati starije i drugu djecu, te kako se spolno odgovorno ponašati – već u 3. razredu osnovne škole. Program će biti podijeljen u module „Živjeti zdravo, Prevencija ovisnosti, Prevencija nasilničkog ponašanja te Spolno/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje, kojima je cilj razvoj tolerancije, pri čemu je važno pomoći svim učenicima razviti pozitivnu sliku o sebi, ali i usvojiti uvažavanje različitosti među ljudima kao temeljnu vrednotu. Zdravstveni odgoj treba pomoći razvoju sustava vrijednosti kod mladih osoba, potaknuti razvoj empatije i osjetljivosti za potrebe drugih, no istodobno treba ukazati na neprihvatljiva ponašanja i devijantne pojave koje se ne smiju tolerirati ili ignorirati.“

Neovisno o pokretu Nepomirenih, daleko od medvjedića koji prosvjeduju, prisjećam se svog djetinjstva i pitam se, hoće li moje dijete imati slično? Uplašena sam i nervozna, nespremna, opterećena svime što se danas nudi djeci, bojim se da će moje dijete pripadati tom svijetu, a ne svojoj obitelji. A onda se sjetim - mene su roditelji rano naučili kako upotrijebiti nužnik, da je čistoća pola zdravlja, da se starije sluša, da budem pristojna, da se ne smijem tući i vrijeđati drugu djecu, da se sa svima trebam igrati, da je špinat zdrav, a da slatkiši nisu, da je dobro baviti se sportom i boraviti na svježem zraku, da ne smijem pričati sa strancima, da ne sudim druge po odjeći, obući, frizuri ili izgledu, da nije bitno koje marke je odjeća koju oblačim na sebe, da je bitno da se prema njima lijepo ponašam, da suosjećam s drugima, da je pušenje loše i da od dima cigarete djeca ne rastu, da trebam pisati zadaću, učiti i redovito dolaziti na nastavu, da zlostavljanje moram prijaviti mami ili učiteljici, da alkohol i droga loše utječu na ljude, da se ne smije krasti i lagati, da se molim Bogu i da me On voli i kad sam zločesta, da, ako svi drugi nešto rade, ne znači da je to ispravno i da trebam i ja raditi, da djevojčice nose uloške, a dječacima se produbi glas, i da smo svi dlakavi na raznim mjestima, da trebam učiti od ljudi koji su različiti od mene, da se u životu trebam boriti da svi imamo jednaka prava, da je nevinost dragocjena, da je spolni odnos nešto što radiš s osobom koju voliš, da budem odgovorna, da budem prijatelj, da volim život i da cijenim svoju obitelj, prijatelje i druge ljude, bez obzira na to gdje, kako i na koji način žive.


Zato se pitam, što se zapravo želi postići ovakvim programom zdravstvenog ODGOJA? Ne mislite li da se njime zapravo vrijeđa svaki kvalitetni roditelj, a skida odgovornost s leđa nekome tko je zanemario odgoj svog djeteta? Hrvatska riječ odgoj ima svoj korijen u glagolu gojiti, koji znači činiti da nešto živi i raste. Tko je s nama od prvog trenutka života, tko nas goji? Odgojitelj. Mislite li da je škola odgojitelj vašeg djeteta? Reći ćete, nisu sva djeca blagoslovljena roditeljima, pa bolje da ih škola odgoji, ali priznajte si istinu - svako dijete ima roditelja, samo ne kvalitetnog, neki se odreknu svoje roditeljske skrbi, fizički ili duhovno. U našem društvu postoji začarani krug, koji nije nastao u školi, na satovima razrednika, prirode i društva, tjelesne i zdravstvene kulture, nego je “krenuo od kuće”. Još danas može se prekinuti taj neprekinuti niz nasilja, problema, osuđivanja, kritiziranja, neodgovornosti. Škola je tu da pripomogne roditelju, a ne da ga oslobodi teške obveze odgoja. Zapitajte se kakav želite biti roditelj, i preuzmite danas odgovornost za odgoj jer svako dijete zaslužuje djetinjstvo u roditeljskom krilu koje će biti njegovo utočište, gdje nijedna tema nije tabu tema, gdje se pronalaze odgovori na sva pitanja. Ne znam za vas, ali ja ne želim odgoj svoga djeteta prepustiti nekom drugom, želim u svakom trenu biti sigurna da moje dijete ima sve što treba – znanje o svijetu i pravim vrijednostima – jer će jedino tako postati prijatelj, partner, jedino će takvim ODGOJEM postati čovjek.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca