Preskoči na glavni sadržaj

Sretan rođendan!

Friday, friday, friday, rekla bi Rebecca Black, sasvim običan petak, štoviše, kišni petak u Šibeniku. Ipak, danas netko koga jako volim ima rođendan - dana 14. prosinca 1992. godine službeno je osnovana Frama u Hrvatskoj, što će reći da već 20 godina mijenja živote hrvatske mlađarije!


Frama je skraćenica za Franjevačku mladež - mlade u dobi od 14 do 30 godina koji su okupljeni oko Isusa Krista i Božje riječi te djeluju, potaknuti snagom Duha Svetoga, po uzoru na sv. Franju Asiškog. Osnovana je u Italiji, a zahvaljući entuzijastičnim fratrima, prvi Framaši počeli su se okupljati na zagrebačkom Kaptolu 1992. g., u nadi da će otkriti dubine svoga srca i u krugu franjevačke obitelji graditi svoj život na kršćanskim vrijednostima. Oni koji nisu imali doticaja s Framom, zamišljaju Framaše kao dosadnjakoviće koji se po cijeli dan mole i drugima sole pamet, međutim, iznenadili bi se kad bi ih ugledali na okupu, u radosti, složne u pjesmi, ali i sabrane u molitvi u savršenoj tišini - kakve može proizvesti samo roj Framaša.





Framašku radost ugledala sam na ulicama svoga grada davne 2001. godine, kada su se u gradu susreli brojni Framaši iz cijele Hrvatske. Pjevali su na ulicama, grlili bake i djedove, dijelili osmjehe kamo god bi pošli, praćeni zazivom svetog Franje. Samo nekoliko dana nakon toga - bila sam neslužbeni Framaš, i moj život je krenuo neki drugim tokom. Frama je otada odrasla, uozbiljila se po pitanju Statuta i počela djelovati u pet područnih bratstava, koja danas okupljaju preko 2000 Framaša. Unutar franjevačke obitelji Framaši su donijeli neke od najtežih odluka u svom životu, sreli ljubavi svog života i posvetili se obiteljskom životu ili, pak, osjetili redovnički ili svećenički poziv. Kako se inače generacije smjenjuju, i ja sam Framu napuštala na trenutke, ali sam joj se u srcu uvijek vraćala. Kroz ovih 11 godina sam, svaki Framaš je na meni ostavio barem sičušan trag, a neki su me ponekad i na teži način naučili što je u životu bitno. Na svu sreću, s nekima i danas dijelim spoznaje, brige i lijepe vijesti! Tijekom godina, puno sam naučila u Frami - naučila sam spavati u divljini, tolerirati zborove hrkača, tuširati se ledenom vodom, namazati tisuće šnita kruha s paštetom, hodati kilometrima radosno bez obzira na žuljeve i grčeve. Naučila sam zašto životi svetaca nisu samo prošlo svršeno vrijeme, nego svakodnevni podsjetnik na Božju milost, na svaku drugu šansu koju je pružio ljudima koje je narod osudio, na svaki zagrljaj koji su potom oni udijelili drugome po uzoru na Njega. NAUČILA SAM BITI ČOVJEK KOJI GRLI, LJUBI, VOLI. I zato Ti, Frama, hvala! Živjela Ti nama puno ljeta!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta