Preskoči na glavni sadržaj

Danas biram radost!

U ponoć, u osmini prije Božića, prema starom šibenskom običaju, zazvonila su sva crkvena zvona. Taj podatak vam možda ne znači puno, ali ako vam kažem da je u šibenskoj staroj gradskoj jezgri nekoć bilo 28, a da je danas ostalo 13 crkava te da šibenska gradska jezgra ima najveći broj sakralnih objekata među svim gradskim jezgrama dalmatinskih gradova, onda si već možete pojmiti tu zaglušujuću buku. Običaj se naziva Proslava i znan je samo u šibenskom kraju, a nastao je od latinskog nomen actionis slava (gloria, hvala) čiji denominal je slavičati iliti, kako kažu u Dalmaciji, naslavičiti, što znači razglasiti puku. Puku se Proslavom objavljuje da uskoro dolazi Mesija te da ima razloga za radost! Tu noć frigaju se fritule, popije se i koja rakijica, a nekolicina Šibenčana pjesmom preuzima ulogu ptica malih koje dozivlju i iz sna bude lijene ljude, jer krajnje je vrijeme da se prenu iz sna, da se spreme za dolazak Spasitelja!


Sve je to lijepo, no, radujemo li se zaista? Je li naše pjevanje i cupkanje na kiši bilo odraz naše spremnosti, našeg iščekivanja? Je li u nama bio onaj osjećaj koji ti se rodi u srcu kad se vraćaš kući, kad ti ruke podrhtavaju, koljena ti klecaju od uzbuđenja jer ćeš vidjeti svoje najdraže? Naš najveći prijatelj nam dolazi u goste, a mi ipak živimo nekako ravnodušno, pa ionako je Božić svakih 365 dana. Ovih dana pročitala sam velik broj prigodnih tekstova, o adventu, o iščekivanju Božića, o značenju djeteta u jaslicama, ali ne mogu reći da je ijedan u meni probudio neku novu pripravnost. Jedino riječi iz male plave knjižice, već pomalo raspadnute, ispodcrtavane raznim flourescentnim bojama, imaju moć pokrenuti lavinu spoznaja, probuditi u meni Božić, onakav za kakvime čeznem iz godine u godinu. Da, ovaj će biti taj, drugačiji od svakoga dosad, osjećam to!


Treća nedjelja došašća znana je kao Gaudete i označava radost jer je Bog među nama. Pavao je poručio Filipljanima: "Braćo: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu." Još od nedjelje se čudim - kako me taj Pavao čita, pa to je strašno. Zna i on, a i ptičice na grani, da se uvijek brinem - o budućnosti, o gužvama u prometu, o prijateljima koji to nisu, o uspjehu, o tome što ću sutra skuhati za ručak, ma o svemu! Što nas uopće može obradovati danas? Vjernici ili ne - svi smo jednaki - uzimamo život zdravo za gotovo, i ne poznajemo zahvalnost, niti radost. Ne bi li kršćani trebali biti prepoznatljivi u svijetu, ne bi li trebali biti nepodnošljivo radosni, tako da svi požele osjetiti takvu radost? Pažnja drugih ljudi, komplimenti, posao, novac - to nas raduje. Možda nismo ni svjesni svoje tuge, možda si ni nismo priznali za čime zapravo žudimo, možda nismo zagrlili nekoga tko nema ništa osim širokog osmjeha, dopustili gubavcu da nas dotakne? Zašto ne zahvaljujemo Bogu na svakom udahu i izdahu, na svakom koraku? Imati prijatelja koji je dao život za tebe, a ne cijeniti ga, ne zahvaljivati mu, ne izlaziti mu radosno u susret iz dana u dan - nije li to odlika sebičnog čovjeka koji je uvjeren da je sam sebi dovoljan? Ne živimo li svi ukorak s težnjom da postanemo bolji ljudi? "Hvalim Te, Gospodine, jer si me spasio od mene same", rekla je Terezija Avilska. Po uzoru na nju, molit ću i ovog Božića izabavljenje od mene same, od svega što me prividno raduje, što me kratkoročno zadovoljava, svega što me odvlači od Njega, i čeznuti za time da se Isus rodi u mom srcu i ondje ugnijezdi, pa da rastem u miru kakvoga do sada nisam bila u potpunosti svjesna.



Primjedbe

  1. Nije uopće toliko važno je li netko vjernik ili nije, važan je život iz tog stanja, primjena vjere. Tako imaš slučajeve da nekakav nevjernik bolje prakticira svoju vjeru od onog pravog vjernika. Kladim se da 90% onih pravih vjernika danas nemaju pojma o Tereziji Avilskoj, koju si spomenula. Lp. :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. E, s tim se ne slazem! Meni je moja vjera u Boga, koju se trudim primjenjivati u zivotu, neodvojiva od Crkve - jer u to vjerujem svim srcem! Mislim da se ne moze govoriti o prakticiranju vjere bez sakramenata, posebno euharistije! Uostslom, ne znam koju bi to vjeru nevjernik mogao prakticirati! Hvala Bogu, imam puno prijatelja vjernika koji me nadahnjuju na zivot u vjeri, kako svojim zivotom, tako i svojim znanjem o svojoj vjeri! Ne treba vjernike podcijenjivati! Lp!

      Izbriši
    2. Pošto sam i sâm vjernik mislio sam da ovo neće biti teško shvatiti. Ovo za nevjernike sam spomenuo tek toliko da napomenem da postoje ljudi, koji iako nisu formalno vjernici, svejedno prakticiraju neke segmente vjere (što nekad može biti i jače od onog što radi mlaki vjernik). Npr. odgoj, nisu svi odgojeni u tom duhu, no slijedom životnih okolnosti shvaćaju veličinu svega toga i krenu tim putem, sukladno stupnju njihovog shvaćanja. Naravno da sve ovisi i o sredini u kojoj se nalazimo, obitelji, prijateljima, obrazovanju... Nemoj misliti da nekog podcjenjujem, ja sam pisao općenito, no ti si nekako sve to projicirala na sebe.

      Izbriši
    3. Mogu pisati samo o svojim shvacanjima, ne volim to generaliziranje, pogotovo kad je vjera u pitanju!

      Izbriši
    4. Nekako se u sebi nadam da shvaćaš kako svaka kovanica ima dvije strane, pa tako i ljudi, a kad bolje razmisliš to se može prenijeti na sve.

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca