"Evelyn Waugh was a man"

"Nemamo ovu, ali imamo neke druge od te Evelyn", rekao je knjižničar. "Hm, a htjela sam baš tu...", uvrnula sam nosom i propustila priliku da poput kakve osječke Charlotte iz kultnog Coppolinog "Lost in Translation" kažem: "Evelyn Waugh was a man." Naposljetku sam ipak izašla iz knjižnice s "tom drugom knjigom" - slavnim djelom Evelyna Waugha, "Povratkom u Brideshead", od kojeg valjda valja početi, prije nego uzmem u ruke "The Loved one", izraubanu knjigu koju mi je sestra donijela iz Londona skupa s britanskim biscuitsima (strogo sam joj zabranila kupovinu novih novcatih knjiga i poželjela knjiški suvenir koji je dirao neki anonimni Englez). 

Za "Brideshead Revisited" prvi sam put čula u Gilmoreicama, u epizodi 16, sezone 6., naslovljenoj "Bridesmaids Revisited". U toj epizodi, Logan dovodi Rory na sestrino vjenčanje, gdje na scenu stupaju visoko društvo i familija Huntzberger i all hell breaks loose. Dramatična atmosfera i ekscentrični likovi Waughovog romana iz 1945. mora da su inspirirali Amy Sherman-Palladino za epizodu voljene mi serije u kojoj nostalgija, glamurozni lifestyle, žaljenje i slomljena srca igraju glavnu ulogu.

Nisu Gilmoreice jedini uradak kojeg je inspirirao "Brideshead Revisited" - i kontroverzni "Salburn" utemeljen je na ideji oxfordskog momka kojemu se otvaraju vrata visokog društva zahvaljujući prijateljstvu sa sinom aristokratske obitelji. Redateljica Emerald Fennell snimila je Saltburn kao suvremeni (izopačeni) gotički hommage Waughovog klasika - u filmu Felix čak i posprdno veli da je Waugh knjigu utemeljio na nekim članovima njegove obitelji, a u jednom trenutku u kadru vidimo i medvjedića, što predstavlja svojevrsni mig publici kojoj veza Bridesheada i Salburna nije odmah bila jasna.

U predgovoru knjige Waugh pojašnjava da knjigu ostavlja mlađem naraštaju, kao spomen na rezidencije velikih obitelji, kojima se divio u vrijeme kad je pisao roman, a koje su, po svemu sudeći, u tom trenutku bile osuđene na propadanje i nagrđivanje. Na samom početku, tijekom Drugog svjetskog rata, vojska putuje da bi onkraj grada oformila logor - tijekom noći stiže na zapušteni Brideshead, imanje koje je rekvirirano za vojne potrebe tijekom rata. O tom putovanju, ali i učmaloj ratnoj atmosferi saznajemo iz perspektive satnika Charlesa Rydera, kojem je Brideshead dobro poznato mjesto.

"- Kako se zove ovo mjesto?

Kada mi je odgovorio, osjetio sam se kao da je netko ugasio radio pa mi je glas koji mi se nebrojenih dana derao na uho, neumorno i besmisleno, odjednom prekinut; nastala je neizmjerna tišina, isprva prazna, ali postupno su je, kada je moje uvrijeđeno osjetilo opet zadobilo vlast, počeli ispunjavati slatki, prirodni i davno zaboravljeni zvukovi: jer izgovorio je ime koje mi je bilo dobro poznato, magijski zaziv toliko drevne moći da su se na sam njegov spomen razbježale sablasti što su me opsjedale proteklih godina."

Već iz ovog odlomka jasno je da je Evelyn Waugh pisac raskošnog lirskog stila koji voli satiru, a nehotice mami emocije - njegova je nostalgija gorko-slatka i u njoj će uživati svi čitatelji koji, poput mene, sanjaju o danima provedenima na ladanju u Engleskoj.

Iako se prvoj godini studija na Oxfordu bližio kraj, Charlesov život započeo je tek kad je upoznao ekscentričnog i razvratnog Sebastiana Flytea, koji sa sobom nosa povelikog plišanog medvjedića i ima mommy i daddy issues. Nakon ludih provoda na koledžu, ljeto provedeno na Bridesheadu, gdje tapiserije izgledaju kako su osmišljene prije dvjesto pedeset godina, a vodoskoci su doveženi iz Italije, bilo je za Charlesa nalik rajskoj dokolici.

"Mladenačka dokolica - kako li je samo jedinstvena i bitna! Kako li samo brzo i nepovratno bude izgubljena! Gorljivost, velikodušna nagnuća, iluzije, očaj, svi tradicionalni atributi mladosti - svi osim ovog - vraćaju se cijeloga života. Oni su dio života, ali dokolica - opuštanje još neumorenih tetiva, um osamljen i opsjednut sobom - ona pripada samo mladosti i s njome umire. Možda u dvorima limba junaci uživaju neku sličnu plaću za gubitak vizije blaženstva, a možda je vizija blaženstva u dalekom srodstvu s ovim prizemnim iskustvom. Kako bilo, ja sam za tih dokonih dana u Bridesheadu vjerovao da sam korak do raja."

Sebastian je pokvareni katolik, na što bi Charlesa svakodnevno podsjetila neka nasumična riječ u razgovoru. Iako Charles nije vjernik, intrigantan mu je život članova Sebastianove obitelji, koje, na ovaj ili onaj način, vodi vjera, pa njih dvojica često razgovaraju o vjeri, kušnjama, grijesima, mladenačkim zabludama - Charles je sve više naklonjen Sebastianu, nastoji ga upoznati te razumijeti njegov odnos s majkom sveticom i otuđenim ocem, lordom Marchmainom. Sebastian je problematično momče i ni Venecija ni kurtizane nisu mogle izliječiti njegovu turobnost - želio je pobjeći od svijeta, a alkohol mu je u bijegu pomagao. Dok je sazrijevanje Charlesu godilo, Sebastianovo nezrelo životarenje pretapalo se u beznađe. 

Važno je reći da je "Povratak u Brideshead" roman koji vrvi autobiografskim elementima - i sam je autor bio vojnik u Drugom svjetskom ratu, slikao je i pohađao Oxford na kojem je tada bilo uobičajeno upustiti se u ljubavnu vezu s kolegom - zato, između redaka nazire se ljubav (ili opsesija, teško je reći!) koja nadilazi puko momačko prijateljevanje. Također, religiozni aspekt važan je Waughu kao obraćeniku na katoličanstvo pa on u ovom romanu istražuje vrste ljubavi i predanja - Charles se najprije predaje Sebastianu, pa Flyteovima, a, na kraju, i Bogu. Waugh nije bio prepredeni licemjerni katolik, bio je relativno samosvijestan, ali nije odustajao od ideje vjere koja daje životu nadu, spasenje, smisao.

"Moja tema je sjećanje, ta krilata prikaza što se uzlepršala oko mene jednog sivog, ratnog jutra.

Ta sjećanja, koja čine moj život - jer ništa sa sigurnošću ne posjedujemo osim prošlosti - uvijek su bila uz mene. Poput golubova na Trgu svetog Marka, bila su posvuda, pod mojim nogama, samoostalna, u parovima, u milozvučnim grupicama, kimajući, gegajući se, trepćući, nadižući nježno perje na vratu, katkad sjedeći, katkad mi se zadržavajući na ramenu dok odjednom ne bi odjeknuo podnevni top, kada bi uz lepet i huku krila, pločnik ostao prazan, a cijelo nebo tamno od ptičjeg komešanja. Tako je bilo toga ratnog jutra.

Gotovo deset mrtvih godina nakon te večere s Cordelijom, nošen sam cestom izvana punom promjena i događanja, ali cijelo to vrijeme, osim povremeno dok sam slikao - a i to sve rjeđe i rjeđe - nisam bio toliko živ kao za svojega prijateljevanja sa Sebastianom. Vjerovao sam da gubim mladost, a ne život. Rad me održavao, jer sam odabrao zvanje koje mi je dobro išlo, svakodnevno sve bolje, i koje mi se sviđalo. Igrom slučaja, nitko u to doba nije se time pretjerano bavio. Postao sam slikar arhitekture."

Posljednji dio svetih i svjetovnih sjećanja satnika Charlesa Rydera govori o razdoblju nakon što je napustio Brideshead i sreo Sebastianovu sestru, crnokosu Juliju Flyte, na prekooceanskom brodu koji plovi iz New Yorka prema Engleskoj. U to vrijeme, oboje su bili u nesretnom braku, a očaj i morska bolest rasplamsali su vatru koja je u Charlesu tinjala otkad je prvi put vidio Brideshead. Ipak, čini se da je sve bilo protiv njih, pa i Bog, pa i njihova priča ima zlokobni prizvuk prolaznosti ("...osjećam kako prošlist i budućnost tako snažno pritišću s obje strane da uopće nema prostora za sadašnjost."). Waugh je bio izričito krut čovjek koji se opirao napretku i bio uvjeren da je rođen u pogrešno vrijeme - "Povratak u Brideshead" prikazuje taj njegov žal, prepoznatljiv u onih koji su gledali kako "jučerašnji svijet" tone u bezdan svjetskih ratova, koji su se suočili s nemilosrdnim novim svijetom u kojem sami sebe nisu mogli prepoznati. Ako se ne bojite elegantne melankolije (na momente je čak i meni, staroj nostalgičarki i romantičarki, bila previše za podnijeti), sjećanja Charlesa Rydera mogla bi vas začarati, ili bar natjerati da potražite kakav zimski vrt, da ispijate porto uz pucketanje vatre u kaminu i uz miris terpentina, dok se ruše prašnjavi zidovi svijeta kojeg ste poznavali.