The sun shone high those few summer days
Left us in a soft, wide eyed haze
It shone like gold
It shone like gold
But just as the moon, it shall stray
So dawn goes down today
No gold can stay
No gold can stay
What if our hard work ends in despair?
What if the road won't take me there?
Oh, I wish, for once, we could stay gold
What if to love and be loved is not enough?
What if I fall and can't bear to get up?
Oh, I wish, for once, we could stay gold
We could stay gold
We're on our way through rugged land
Top of that mountain we wanted to stand
With hearts of gold
With hearts of gold
But there is only forward, no other way
Tomorrow was your hope at the end of the day
And gold turns grey
And gold turns grey
All of my dreams, they fall and form a bridge
Of memories where I can't get back
All of my dreams, they fall and form a bridge
Of memories where I can't get back
To you, you
Tijekom lipnja biciklirala sam uz Dravu putem do posla (svi su bili na godišnjem odmoru, osim mene), slušala sam First Aid Kit (ništa ne govori "ljeto" kao ovaj švedski sestrinski duo), gledala travu koja poprima miris sijena i secesijske fasade koje prijete prolaznicima, odvraćajući nos od Drave koja je kopnila u mulj - no gold can stay. "Stay gold", pjesma napisana po uzoru na poeziju Roberta Frosta, sigurna sam, svidjela bi se i Stefanu Zweigu, nacionalnom blagu Austrije, čije sam memoare iščitavala mjesec dana. Čitala sam i besramno uživala u jadu i čemeru koji ga je naposljetku odveo u smrt. Naime, nakon što je dovršio rukopis za "Jučerašnji svijet" i poslao ga svom uredniku, Stefan Zweig, tada već ugledni književnik, i njegova supruga Lotte uzeli su smrtonosnu dozu pilula i zauvijek zaspali, jedno drugom u naručju.
"Jučerašnji svijet" smatraju "skupom razloga zbog kojih se jedan tako uspješan i cijenjen čovjek odlučio ubiti", i svakom nostalgičaru po karakteru ova će knjiga biti poslastica (nažalost, zadnji put je kod nas tiskana prije dvadeset i pet godina). U prologu knjige, koju smatraju najslavnijom knjigom o Habsburškoj Monarhiji, Zweig objašnjava da je čovjek bez domovine, svjedok najvećeg pada u divljaštvo, ali i uspon čovječanstva u pogledu tehničkih i duhovnih postignuća, pa smatra svojom dužnošću svjedočiti o tome.
"Svjestan sam nepovoljnih, ali za naše doba iznimno osebujnih uvjeta u kojima pokušavam oblikovati svoje uspomene. Pišem ih usred rata, pišem ih u tuđini i bez ičega što bi mi pomoglo u prisjećanju. Nijedan primjerak mojih knjiga, nikakve bilješke, nikakva pisma prijatelja, ništa mi od toga u mojoj hotelskoj sobi nije pri ruci. Nigdje ne mogu potražiti potrebne obavijesti, jer su na cijelom svijetu pokidane poštanske veze ili ih zadržava cenzura. Svatko od nas živi izdvojeno kao prije stotine godina, prije nego što su izumljeni parobrod i željeznica, zrakoplov i pošta. Od moje je prošlosti dakle preostalo samo ono što se do ovog trena zadržalo u pamćenju. A sve ostalo ovog mi je časa nedostižno ili izgubljeno. Međutim, naš je naraštaj podrobno naučio dobro staro umijeće - ne žaliti za izgubljenim, pa će možda manjkava potkrijepljenost i nedostatak pojedinosti mojoj knjizi biti čak i na korist. Ne smatra, naime, naše pamćenje mehanizmom koji neke stvari slučajno zadržava, a neke druge slučajno gubi; smatram ga snagom koja znalački sređuje i mudro isključuje. Sve što iz svog života zaboravimo, naš je unutrašnji instinkt već davno prije osudio na zaborav. Jedino ono što sam želim sačuvati ima pravo biti sačuvano i za druge. I zato govorite i birajte, uspomene, umjesto mene sama i prikažite barem jedan odraz moga života prije nego što utone u tminu!"
Rođen 1881. u imućnoj židovskoj obitelji, u carskom Beču, uživao je u blagodatima sigurnosti. Zweig s divljenjem priča o svom ocu, njegovoj suzdržanoj poslovnoj politici zahvaljujući kojoj se obogatio ("ponosio se time da njegovo ime nikada nitko nije vidio niti na nekoj zadužnici niti na mjenici"), a zahvaljujući kojoj je on, kao njegov sin, imao osjećaj unutarnje slobode. O majčinoj obitelji govori kao o umjetno stvorenoj pseudoaristokraciji kojoj bogaćenje nije krajnji cilj - "bitno htijenje Židova, njemu svojstven ideal, jest uspon u sferu duhovnog, u viši sloj". Obiteljske prilike stvorile su perspektivnog mladca koji je govorio nekoliko svjetskih jezika, ali kojem je škola bila dosadna, dok učiteljima nije nikad pamtio lica jer je pred njima uvijek morao biti oborena pogleda. Zanimljivo je čuti kako je živio srednjoškolac na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće - danas mladi, čim progovore, zahtijevaju svoja prava, a nekoć mladom čovjeku društvo u tolikoj mjeri nije vjerovalo da su svi nastojali izgledati starije ("mladi su liječnici nosili impozantne brade i stavljali, iako im to očima uopće nije trebalo, naočale sa zlatnim okvirom samo da bi prvim pacijentima mogli uliti dojam "iskusnog" znalca"). Zbog toga, Zweig je cijelog života osjećao strast za slobodom i mržnju prema svemu autoritativnom, prema govorenju "s visoka". Jasno vam je, mogla bi prepisati cijelu knjigu jer Zweig piše zanimljivo, znalački, oplemenjujuće. Užitak je čitati o zanesenoj mladosti koja, željna znanja i umjetnosti, pod nastavom krišom zapisuje Rilkeove pjesme koje je znala napamet, koja bježi iz škole da bi vidjela praizvedbe opere, i čita, "čita sve što joj je došlo pod ruku" (pitam se, hoće li moja djeca ikad osjetiti takvu strast za umjetnošću?), a onda, opet, obeshrabrujuće je poznavati okolnosti koje su takvog intelektualca natjerale da digne ruku na sebe - "promjene u prostoru estetskog" bile su predznak dalekosežnijih promjena koje su u Austriji počele socijalističkim pokretom kojim će se ostvariti zahtjevi proletarijata.
"Odavno smo, boreći se za vlastiti opstanak, odbacili vjeru svojih otaca u brz i neprekinut razvoj čovječnosti; nama, odgajanima na surovosti, čini se banalnim onaj brzopleti optimizam naočigled katastrofe koja nas je jednim jedinim udarcem gurnula za tisuće godina unatrag u našim humanim nastojanjima. No, ako je to i bio samo privid, bio je to začudan i plemenit privid kojim su se zanosili naši očevi, privid čovječniji i plodonosniji od parola današnjice. I postoji nešto u meni što se na neki tajnovit način, usprkos svim spoznajama i razočaranjima, ne može potpuno odvojiti od tog privida. Ono što čovjek u djetinjstvu upije u sebe iz duha vremena ostaje neizbrisivo. I unatoč svemu što mi danomice ulazi u uši, što sam sam ili zajedno sa sudruzima po sudbini doživio, unatoč svim poniženjima i iskušenjima, ne mogu se posve odreći svoje mladenačke vjere, da će svijet ipak jednom ponovno poći naprijed. Čak i iz ponora užasa u kojem danas besciljno tumaramo poluslijepi, izmučene i slomljene duše, uvijek iznova podižem pogled prema onim starim zvijezdama vodiljama što su sjale nad mojim djetinjstvom i tješim se naslijeđenim uvjerenjem da će ovaj pad jednom biti samo međuigra u vječnom ritmu kretanja prema naprijed."
Zweig O Beču (Beč i danas slovi kao jedan od najugodnijih gradova za život) govori kao o gradu koji je težio svijetu kulture više nego ijedan grad u Europi - u njemu su kazališne predstave (Burgtheater bio je centar njihovog svijeta) ili koncerti komornog orkestra zasjenjivali sva politička zbivanja. Bečanin je imao nepogrešiv osjećaj za umjetnost, za ljepotu, za vedrinu ("...u svom dirljivom optimizmu i liberalizmu nisu mogli ni slutiti kako svaki novi dan što sviće pred našim prozorom može razoriti naš život."). Neprestano sam razmišljala o produhovljenosti mladog Austrijanca, pitala se je li moguće imati takve težnje za kulturom u državi u kojoj zaudara na trulež duše - da sam ja učiteljica, o ovoj bih knjizi započela razgovor s današnjim srednjoškolcima. Pitam se što bi rekli o lažnom moralu 19. stoljeća, seksualnosti i licemjerju ("dobro odgojena" značilo je u ono vrijeme kod djevojke isto što i otuđena od života") u kojem je Zweig odrastao, u kojem je "jedan način prosvjećivanja u svim oblicima i u svim krugovima društva ostao krajnje nepopularan: otvoren i iskren razgovor", a zbog kojeg je njegova generacija cijenila nesputanost i sigurnost u sebe koje danas (i u vrijeme dok je pisao i u 21. stoljeću) mladi uzimaju zdravo za gotovo.
"Bitan doživljaj naših mladenačkih godina bila je svijest da se u umjetnosti priprema nešto novo, nešto strastvenije, zamršenije i zavodljivije od onog što je moglo zadovoljiti naše roditelje i našu okolinu. No, zadivljeni tim jednim isječkom iz života, nismo primjećivali da su takve promjene u prostoru estetskog samo predznaci i glasnici mnogo dalekosežnijih promjena, koje će potresti svijet naših otaca, i naposljetku i razoriti taj svijet sigurnosti. U našoj staroj uspavanoj Austriji počelo se pripravljati neobično raslojavanje. Mase, koje su šutke i poslušno desetljećima prepuštale vlast liberalnom građanstvu, odjednom su se uznemirile, počele se okupljati i zahtijevati vlastita prava. Upravo u posljednjem desetljeću politika je poput oštrih, iznenadnih udara vjetra provalila u zavjetrinu bezbrižnog života. Novo stoljeće željelo je novi poredak, novo doba."
U "Jučerašnjem svijetu" Zweig progovara i o svom stvaranju. Dirljivo govori o trenutku kad su mu prvi put objavili pjesme (kao devetnaestogodišnjaku!), kad se znameniti Theodor Herzl zauzeo za njega pristavši mu objaviti rad u Neue Freie Presse, o vremenu na studiju u Berlinu, gdje je upoznao i našeg Rudolfa Steinera i razne druge osobenjake koji su mu pokazali da još puno o svijetu mora naučiti. Odlučio je putovati - u Belgiji je upoznao svog idola, pjesnika Verhaerena, bavio se književnim prevođenjem i postao je doktor filozofije, u Parizu se družio s Andreom Gideom, Rilkeom, Rodinom, upijao povijest Francuske iz svakog kamena, duboko uvjeren da se Pariz može spoznati pomoću njegovih najznamenitijih ljudi. Zweig je bio utjelovljenje Jonine "Free Man in Paris", čini se, pa čovjek ne može, a da ne poželi otputovati u Pariz čitajući o njegovim pariškim danima (Martina, što čekamo?!). On duhovito pripovijeda o prokletstvu vezanom za njegove kazališne pokušaje, o svojim obožavateljima i protivnicima, o svom svjedočenju povijesnim umjetničkim događajima, o svijetu i ljudima koje je upoznao, ali sve mu se to čini nevažnim u usporedbi s današnjicom (knjigu je počeo pisati 1934. u progonstvu od nacizma, koje ga je kasnije odvelo u Brazil).
Mogla bih vam prepričati sve događaje koji su istkali njegov (istina jest - privilegirani) život, ali bilo bi to šteta jer ovu knjigu čovjek mora čitati sam, polako, strpljivo, s poštovanjem. Sigurna sam da će i ove rečenice, preuzete uglavnom s prve polovice knjige, biti dovoljne da vas privuku k Zweigu, kozmopolitu koji je izgubio tlo pod nogama, koji je izgubio samog sebe ("..kad sam izgubio putovnicu, otkrio sam u svojoj pedesetosmoj godini života da čovjek sa svojom domovinom gubi mnogo više od komadića omeđene zemlje"). Oštroumno pripovijedanje jednog romantičara (u posjetu Americi prvo je potražio grob Walta Whitmana) daje nam uvid u svijet prije Prvog i Drugog svjetskog rata, u optimizam i povjerenje u svijet koji su vladali i koji su nepovratno izgubljeni. Memoare nalik ovima nisam nikad čitala - Zweigova vještina pisanja oduševljava, karakter inspirira, a kronika svijeta rastužuje i nuka nas da u suludom svijetu u kojem živimo iz dana u dan krojimo svoju slobodu i uživamo u lirici umjetnosti koja se uvijek iznova stvara, i u ratu i u miru.
"I ako bih danas trebao svjetovati mladog pisca, koji još nije siguran u vlastiti put, pokušao bih ga uputiti da se najprije posveti nekom velikom djelu, ili kao njegov kritičar ili kao njegov prevodilac. U požrtvovnom služenju tuđem djelu početnik će steći više sigurnosti nego u vlastitom stvaralaštvu, a ništa od onog što smo ikada predano počinili nije počinjeno uzalud."
"No iz istog se razloga i uvijek ponovno pitam pomalo zabrinut: hoće li i u naše vrijeme, u našim novim oblicima života, koji čovjeka izgone iz svake unutarnje sabranosti tako ubilački, kao što šumski požar izgoni zvijeri iz njihovih najskrivenijih skrovišta, moći postojati takve duše potpuno predane lirskoj umjetnosti?"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)