Endless Summer Vacation

I told myself I closed that door

But I'm right back here again

I know half of what I'm saying don't make no sense

So don't ask me where I've been

Znate već, nisam ja veliki putnik - ali, koliko me uznemiruju pakiranje i promet, toliko volim onaj romantični dio putovanja! Moje pripreme za putovanje uključuju proučavanje umjetnosti (nisam to ja izmislila, to je činio i Van Gogh prije nego se preselio iz Nizozemske u Francusku - pročitao je Balzaca, Flauberta, Zolu i Maupassanta), arhitekture, običaja i gastronomije - znatiželja i radost izmjenjuju se u mom biću mjesecima! Od putovanja nikad nemam prevelika očekivanja (jer znam da je kod kuće najljepše!), ali ususret putovanju pretvaram se u istraživača (s ograničenim smislom za pustolovinu). Nisam uvijek bila takva - prije petnaestak godina, bilo mi je dovoljno izležavati se na plaži. No, život se poigrao sa mnom i tri sam godine živjela u nepoznatom mi gradu na moru - odlučila sam ga upoznati iz očaja, misleći da ću se bolje ugnijezditi ako mu upoznam kale i kantune, i tako otkrila da baš svako mjesto ima ono nešto svoje, nešto zanimljivo, nešto što nas oplemenjuje, što nas inspirira, što nas čini novima. Prošlo je deset godina otkad sam se odselila iz Šibenika i nisam se olako odlučila na povratak - no, ove sam godine prevladala neke strahove, razriješila neke odnose, preuzela neke nove odgovornosti pa sam mu htjela reći: "Nu me! Sad sam drugačija, jača!", kao da to Šibenik zanima.

Prije povratka u Šibenik, čitala sam "Umijeće putovanja" Alaina De Bottona, modernog filozofa podrijetlom iz Švicarske, autora bestselera i motivacijskog govornika čiji govori na TED Talku su uvijek rado slušani. "Ako našim životima prevladava potraga za srećom, onda je malo djelatnosti u kojima se očituje dinamika te potrage kao u našim putovanjima", kaže De Botton na samom početku, promišljajući o našim očekivanjima i stvarnosti putovanja, spominjući neobičan životni put Vojvode des Esseintesa, lika jednog francuskog romana iz 19. stoljeća, kojeg su prevelika očekivanja odvratila od putovanja. Botton tvrdi da za prevelika očekivanja ne treba kriviti umjetnost koja nas na put tako često inspirira jer mašta, kako u umjetnosti tako i u stvarnosti, izostavlja dosadno i "upravlja našu pozornost na presudne trenutke i tako, niti lažući niti išta uljepšavajući, pridaje životu živopisnost i cjelovitost koje mu nedostaju u rastresenoj zbrkanosti sadašnjeg trenutka". No, nije loše pustiti mašti na volju - zahvaljujući toj sposobnosti sanjarenja, kad se vratite s putovanja, pamtit ćete samo najjednostavnije i najvažnije trenutke.

Kako bi rasplinuo naša velika očekivanja, Botton podsjeća na jednu nezgodnu stvar koju nosimo na putovanje, a koja nam može pokvariti provod - nosimo sebe (i svoju djecu, gospon De Botton, i svoju djecu!), i svoje raspoloženje. Ups. Zato valja prije putovanja dokučiti zašto uopće putujemo, bježimo li od nečega/nekoga ili k nečemu/nekomu. 

"Čini se da, umjesto neisprekidanog, trajnog zadovoljstva koje očekujemo, sreća na nekom mjestu mora biti kratak i, barem što se tiče svjesnog uma, očiglednog slučajan fenomen: predah u kojem stječemo osjetljivost na svijet koji nas okružuje, u kojem se pozitivne misli o prošlosti i budućnosti stapaju i u kojem su tjeskobe zatomljene. No to stanje rijetko traje dulje od deset minuta. Novi oblici tjeskobe neizbježno se pojavljuju na obzorju svijesti, poput vremenskih fronti koje se svakih nekoliko dana skupljaju nad zapadnom obalom Irske. Ostvarena pobjeda ne izgled više toliko dojmljiva, budućnosti stvara nove komplikacije, a prekrasan pogled postaje nevidljiv poput bilo čeg što nas neprestano okružuje."

"Ako smo iznenađeni činjenicom da snaga lošeg raspoloženja može uništiti blagotvorne učinke koje nam pruža čitav jedan hotel, to samo znači da ne razumijemo što je to što pokreće naša raspoloženja. Kod kuće smo tužni i za to krivimo vrijeme i ružne zgrade, ali na tropskom otoku naučit ćemo (nakon svađe u drvenom bungalovu pod modrim nebom) da izgled neba ili našeg boravišta nikad sam po sebi ne jamči sreću, ali nas niti ne osuđuje na tugu."

De Botton nastavlja pričom o Baudelaireu koji se osjećao više kod kuće na prolaznim postajama putovanja nego u vlastitom domu, koji je "bio prvi umjetnik u 19. stoljeću koji je dao oblik ljepoti modernih stanica putovanja i strojevima", izmislivši novu vrstu romantične nostalgije - poeziju odlazaka, poeziju čekaonica. Zato, nije čudno ako vas oduševljava prizor aviona u zraku ili polazak vlaka sa stanice, jer simboliziraju transformaciju kojoj težimo i omogućuju nam da doživimo svoje živote malima, onako "kako izgledamo jastrebovima i bogovima". Nadalje, pripovijedajući o umjetnosti Edwarda Hoppera, slikara koji je samoću putnika učinio zavodljivom, De Botton podsjeća na našu potrebu da bježimo od sebe, ali i vraćamo se sami sebi. Podsjeća da smo u potrebi za novim krajolikom jer nam "neko vrijeme odvlači pozornost od onog nervoznog, cenzorskog, praktičnog dijela uma koji je sklon zatvaranju kad primijeti kako se nešto teško pomalja iz svijesti i koji se boji sjećanja, čežnji, introspekcije ili originalnih ideja i umjesto toga više voli sve ono administrativno i neosobno." Putovanja nam nude mogućnost promjene, ali i pronalaska samog sebe u novom jer "domaće okruženje drži nas prikovane za osobu kakvom smo u svakodnevnom životu, ali to ne mora biti netko tko mi u biti jesmo".

Svako poglavlje najavljuje određeno mjesto i vodiča. Npr. o egzotičnosti i o djetinjastom idealiziranju određenih destinacija nam progovara Flaubert, koji je mrzio Rouen i Francusku, misleći o njima kao o dosadnoj provinciji, težeći za Orijentom. "Cijenimo strane elemente ne samo zato što su novi već i zato što izgledaju više u skladu s našim identitetom i obavezama no bilo što što nam domovina može ponuditi", tvrdi De Botton (zato se Flaubert pronalazio baš u Bliskom Istoku, koji je vrvio idejama i vrijednostima koje su bile dijelom njegova identiteta, koji je prezirao red, urednost i prividnu čistoću i smatrao ih licemjernima). Ne težim zemljama koje se uvelike razlikuju od mjesta u kojem živim, ja nisam građanin svijeta, kao Flaubert - jasno mi je da sam sa Slavonijom srasla, da ona čuva sve ono što je mom srcu bitno - ali kopkaju me drugi gradovi, druga sela, ta mogućnost da u njima pronađem nešto svoje čega nisam ni svjesna. Zanimljivo, iako nisam o tome ranije razmišljala, povratak u Šibenik samo me podsjetio da sam čak i ondje nekoć pronašla jedan dio sebe, koji nije zaslužio da ga se ignorira ili zaboravi, kao što sam godinama pokušavala.

Iako Šibenik nije mjesto koje mi je novo, bila sam znatiželjna - pitala sam se koje će emocije ovaj put izazvati katedrala ili Medulić ili pogled na Gospu van grada. Osim što De Botton podsjeća na Nietzscheovo shvaćanje turizma, ono u "kojem bismo mogli naučiti kako su društva i identiteti stvarani u prošlosti i tako steći osjećaj trajnosti i pripadnosti", on pričom o znatiželji Alexandera von Humboldta svjedoči o važnosti mogućnosti da se postavi pravo pitanje. U ovoj knjizi mlađahni De Botton potiče nas da putovanja iskoristimo za razvijanje drugog kuta gledanja (priroda posebno nadahnjuje) na one prizemne stvari koje inače ne zamjećujemo. Pjesnik Wordstworth se npr. godinama nakon posjeta Alpama prisjećao svog doživljaja tih planina ("njihov opstanak u sjećanju naveo ga je na tvrdnju da u prirodi možemo biti svjedocima nekih scena koje ostaju s nama čitavog života i uvijek kad postanu dijelom naše svjesnosti pružaju nam suprotnost i olakšanje od trenutnih poteškoća. Ta iskustva u prirodi nazvao je "vremenskim pjegama").

"Najučinkovitiji je način tog svjesnog razumijevanja pokušaj da se lijepa mjesta opišu kroz umjetnost, pišući o njima ili ih crtajući, bez obzira na to imamo li za to dara ili ne."

Neka su putovanja ležernija, neka bolnija, ali putujemo kako bismo "stekli emocije blagotvorne za našu dušu". Hodajući Šibenikom (iliti penjući se Šibenikom - Franka je rekla da bi se Šibenik trebao zvati Stepenicograd), shvatila sam da sam zaboravila rute, kale i skale kojima sam nekoć svakodnevno prolazila, ali nisam zaboravila osjećaje - kraj stana u kojem sam najduže živjela oči su mi se ispunile suzama i nisam mogla ondje stajati predugo (djeca su rekla: "Ovo izgleda kao zatvor, mama"), zaprepastila sam se shvativši da ne prepoznajem kuću u Docu u kojoj me muž zaprosio (sad je preuređena u Karmelita's place, možete odsjesti u njoj), udahnula sam pogled podno Tanaje, koji puca na Tvrđavu svetog Mihovila, kojeg sam gledala posljednjih šest mjeseci svog boravka u Šibeniku, uživala sam u povijesti grada objašnjavajući djeci 400 godina stare pojilice za pse uzidane u kuće (razlog je bio praktičnije naravi nego se to prikazuje - životinje koje imaju bjesnoću pretjerano konzumiraju vodu, dok u kasnijim stadijima bolesti ne žele uopće konzumirati vodu), prisjetila sam se onog osjećaja strahopoštovanja koji bi me preplavio svaki put kad bih ugledala Katedralu svetog Jakova, Jurajevo remek djelo, u Vrtu svetog Lovre sam list matičnjaka protrljala među prstima (Juraj je rekao da miriši na cedevitu) i duboko uzdahnula (Franka je rekla: "Mogu ti reć', i meni je ovo najbolje mjesto u Šibeniku."), a sa starim prijateljima sam se teško rastala na kraju dana. Možda ih u Šibeniku nisam stekla puno, ali ovi koje jesam... neprocjenjivi su, i najstrpljiviji su ljudi na svijetu - nakon deset godina dočekali su me kao svoju. "Sad i mi imamo prijatelje u Šibeniku", rekla su djeca dok smo radosni i ispunjeni napuštali grad, a ja sam pomislila: "Šibeniče, doviđenja!"

"Opasnost putovanja ležu tome da stvari vidimo u pogrešno vrijeme, prije no što smo imali prigodu izgraditi potrebnu prijemčivost na njih i kad je, dakle, nova informacija toliko beskorisna i nepostojana poput bisera bez lančića da ih drži na ogrlici."