Ponekad vikendom otputujemo u rodni kraj, družimo se s nama najbližima, s prijateljima koji su ostali, odemo u kino, odemo na misu - ali više ondje nismo kod kuće. Grad se promijenio, sve manje poznatih lica srećemo u šetnji gradom. Uvijek se s olakšanjem vraćamo u Osijek, kojem sad pripadamo. Putem gledamo napuštene kuće s ganjcima (muž mi kiše, alergičan je na drač koji se raširio po selima), gledamo polja poslije žetve (još uvijek netko sije i netko žanje, hvala Bogu), male glavice suncokreta, mladi kukuruz - govore nam da nismo daleko odmakli, sve je ovo naše, sve je ovo poznato, sve je to srcu milo. Čovjek ne može, a da ne pomisli - mjesto nas određuje. Ugnijezdi se u nas, i ostaje ondje, gdje god mi otišli. Bolno mi je pomisliti - što bi ostalo od mene kad bi netko moj grad izbrisao s lica Zemlje?
"Sjedokosa žena okrenula se da je mrko pogleda; nekoliko sekunda poslije, sporo se okrenuvši oslonjen o štap, njezin postariji muž također izrazi neodobravanje: zurili su u samozadovoljnom tandemu.
Nek' mi budu svjedoci, Emma će.
Emma. Emma, ljubavi.
Biram ovo. Tebe.
Ništa ti još ne znaš.
Znam, Emma će.
Stoje ondej. Žena odmahne glavom, teatralno, okrene za njom i muž.
Vidiš ih? S takvima ćeš se morati suočavati, Sylvia će, tihim glasom. A tada im je samo smetalo što su glasne.
Nije me briga, Emma će. Uostalom, grad nije njihov. Posjeduju li ga?"
Nisam imala namjeru čitati knjigu o ratu, ali ovu sam knjigu uočila u knjižnici prije putovanja u Irsku - shvatila sam to kao znak. Znala sam da je Dublin daleko od Belfasta, ali pročitavši da je Lucy Caldwell odrasla u Belfastu tijekom Troubles razdoblja (nažalost, memorijal Bobbyja Sandsa i ostalih štrajkaša glađu nisam uočila u svom obilasku Glasnevina), zaintrigirala me. Međutim, za vrijeme radnje autorica nije odabrala noviju povijest, nego doba Drugog svjetskog rata. Belfast je tijekom rata slovio kao najslabije zaštićen grad u Europi i u nekoliko navrata 1941. gotovo su ga uništile njemačke bombe. Niz napada poznat je kao Belfast Blitz - preko 900 ljudi je poginulo, 1.500 ljudi je bilo ozlijeđeno, 50.000 kuća je oštećeno, a 11 crkvi, 2 bolnice i dvije škole su u potpunosti uništeni.
Lucy Caldwell napisala je "Onih dana" (engl. "These Days") pomoću podnaslova "Napad na pristanište", "Uskrsni napad" i "Vatreni napadi", ispripovijedavši priču iz različitih perspektiva, ponajprije iz perspektiva dviju sestara, Emme i Audrey, ili je bar tako rečeno na blurbu knjige.
Na prvoj stranici čitatelj upoznaje Emmu Bell. Ona volontira u Prvoj pomoći, kako bi pridonijela ratnim naporima. Zbog rada u smjenama ona nemirno spava. Ipak, ovaj put ju iz sna, osim noćne more, budi i eksplozija - brodogradilište je u plamenu. Osmi je travnja 1941., a za vrijeme napada na Belfast, Emmina obitelj sklonište će potražiti ispod stuba. Njezin otac Phillip, liječnik, majka Florence, dvadesetjednogodišnja sestra Audrey i mlađi brat, Paul. Pjevat će crkvene psalme, brinuti se hoće li išta ostati od grada kojeg vole.
"U četiri ujutro, misli su neobično napadno jasne. Blijede kako nadire dan, ali znaš da su i dalje ondje, strpljive, lukave, podmukle, čekaju sljedeću priliku. Čini se da u to doba znaš štošta, što za dana ne uspijevaš uobličiti. O tome tko si, i kako bi trebala živjeti."
"Philip, naravno, i djeca, čekali su je negdje, pripravni - njihovo ustrajno, divljenja vrijedno i, na neki način, slijepo polaganje prava na nju; na njezino tijelo, njezine misli. Možda si, zapravo, samo u ovaj jedan sat nedjeljom dopušta da iznova pomisli na njega. Taj sat nedjeljom koji pruža sigurnost: kameni zidovi mogu podnijeti takve misli, upiti ih, nekako, pomisli ona, posvetiti."
Za razliku od odgovorne Emme, koja se upušta u zabranjenu vezu s kolegicom Sylvijom, Audrey je vrckava ženska koja radi u poreznoj upravi i zaručena je za liječnika Richarda. Mašta o danu svog vjenčanja i pita se zašto ju zaručnik još uvijek nije obljubio. Roman pruža i uvid u život njihove majke, razmišljanja njihovog brata Paula, kojeg drugi napad zatiče na utakmici, ali i perspektivu djevojčice Maisie, s kojom Audrey putuje vlakom iz Dublina. Svi oni bezbrižno su živjeli u Belfastu dok njihove živote nije prekinula grmljavina njemačkih zrakoplova ("...rasprskavaju se u užareno svjetlo koje lebdi ondje, iznad grada, poput lustera: možeš čak razabrati sablasne svilenkaste obrise padobrana za koje su zakvačene") - grad je sravnjen sa zemljom, a život se nastavlja...
S ljubavlju je Lucy Caldwell povela čitatelja u šetnju ulicama Belfasta - Massey avenija, cesta Belmonz, koledž Campbells i dr. stvarna su mjesta, dom (zanimljivo, Campbells cafe, u kojem Audrey jede ručak u pauzi, još uvijek postoji!). Za razliku od opisa eksterijera, izlomljeni narativ koji je trebao prikazivati život junakinja bio mi je neuvjerljiv. One preispituju vlastite unutarnje želje, koje su duboko zatomljene, i autorica doista ima specifičan stil pisanja, koji ne bismo očekivali u povijesnoj fikciji, ali izvedba likova predvidljiva je i površna, nije me dotaknula. Možda Lucy Caldwell samo nema sreće - netom prije čitala sam "Među ženama", a John McGahern je majstor karakterizacije kraj kojeg se interpretacija Lucy Caldwell čini tek kao neuspjeli pokušaj oživljavanja ženskih likova iz različitih dobnih skupina, različitih seksualnih orijentacija i različitih snova. Hm, možda je vrijeme da učinim mali predah od irske književnosti.
"Da, pomisli: moramo se sami suočiti sa svojom smrću, biti spremni na nju, rasplesti sve uzlove, pokidati sve sitne kukice kojima su se naše duše htjele prikvačiti, ukotviti se, u ovim tijelima, u drugima; sve one paraju kroz meko meso, kroz mnoštvo nada i sjećanja, sada beskorisnih, iznova u veliko ništa."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)