Jedna od članica mog čitateljskog kluba temperamentna je Brazilka Renata. Iako već dugo živi u Osijeku, u njoj živi Brazil koji u naše razgovore unosi strast i egzotičnu perspektivu, ali postoji jedan problem - jako joj je teško čitati na hrvatskom jeziku pa se redovito mora snalaziti s knjigama na engleskom jeziku (koji joj, također, nije materinski). Zato, kad sam čačkajući po internetima naišla na knjigu brazilske spisateljice o brazilskim ženama - znala sam da je to knjiga za Renatu i za Vinske mušice (kad smo vidjele da je "Nevidljivi život Euridice Gusmao" na Ljevak.hr na popustu, sa cijenom od 5 eura, naručile smo primjerke za sve!).
Pomalo nalik suvremenoj bajci, koja se zbiva sredinom dvadesetog stoljeća u Riju, počinje priča o Euridicei Gusmao, jer jednom ne tako davno živjela je darovita Euridice koja se udala za Antenora Campela koji ju je noću spopadao toliko da se morala udebljati i dobiti tri podbratka da bi okončala širenje familije.
"Jer, vidite, Euridice je bila iznimno darovita. Da su joj dali podrobne izračune, projektirala bi mostove. Da su joj dali laboratorij, izumila bi cjepiva. Da su joj dali prazne stranice, napisala bi klasike. Ali dali su joj prljave gaće koje je Euridice prala vrlo brzo i dobro, nakon čega bi sjela na kauč gledajući u nokte i razmišljajući o čemu da razmišlja."
Euridice je bila raskalašena kuharica koja se usuđivala voditi i brigu o financijama kućanstva, a nije mogla izbjeći susrete sa ženama kao što je komšinica Zelia, kojoj je najveća frustracija što nije "Duh Sveti da može sve vidjeti i sve čuti". Baš kao Valeria u "Zabranjenoj bilježnici", i Euridice je imala tajnu bilježnicu, ali ona je u nju bilježila svoje recepte, sanjajući o tome da kuharicu objavi - sve dok njezin Antenor nije ismijao njezin san.
"Mjeseci nakon pokopa bilježnice iza enciklopedijskih svezaka bili su teški. Pokušala se više posvetiti djeci, ali ta posvećenost bila je, da tako kažemo, razroka. Jednim okom odijevala je Alfonsa i Ceciliju za školu, a drugim se pitala: Je li moguće da je život samo ovo? Jednim okom pomagala je djeci oko zadaće, a drugim se pitala: A kad me više ne budu trebali? Jednim okom pripovijedala im je priče, a drugim se pitala: Postoji li u životu i nešto drugo osim školskih kuta, tablice množenja i priča za djecu?"
No, žena mora sanjati i Euridice je sanjala dalje - misli koje vrludaju nisu joj dale mira pa je odlučila usvojiti i vještinu šivanja. No, pogađate, njezin suprug ni u tom pothvatu nije joj bio podrška. No, nije ovo knjiga o očaju. Ovo je priča o ženi koja živi u patrijarhalnom svijetu, ali koja se ni u jednom trenutku ne buni protiv njega - ona se služi tehnikama ženskog ratovanja i postaje uspješna i domaćica i poslovna žena. Martha Batalha ne prikazuje Euridice žrtvom sustava, nego ženom koja se uporno migolji u potrazi za srećom - sućut valja sačuvati za njenog muža koji je uvjeren da će ga selo smatrati nesposobnjakovićem jer mu je žena marljiva i poduzetna.
Osim Euridice, autorica nam nudi i drugu stranu medalje - život provokativne Euridiceine sestre Guide, koja se "sada oporavljala od više od desetljeća udaraca zadobivenih zbog vjere u geslo Francuske revolucije". Guida, koja je "bila jedna od onih djevojaka koje čim se rode već znaju sve" nadopunjavala je mlađu i pomalo nesigurnu Euridiceu, no, zbog bunta i hrabrosti kojima Guida prouzročila nesreću roditeljima, mlada Euridice odreći će se jednog dijela sebe da bi zadovoljila roditelje, i njezin život krenut će u konvencionalnom smjeru prije nego trepne.
"Euridice je kršila jedno od temeljnih načela Susjedskoga statuta koje kaže kako je sreća neke skupine moguća samo ako su njezini članovi jedni drugima nalik u svemu, od bankovnog računa do životnih težnji."
Iznimno duhovitu i zanimljivu priču o dvjema različitim ženama, ali i muškarcima, majkama, prijateljicama, susjedama i svekrvama u njihovim životima ispričala je Martha Batalha - iako naposljetku tužna, knjiga je ovo koja će vas natjerati da zahvalite božanskim silama koje su vam dale oblik i srce žene, feniksa u koži čovjeka, ljudskog kameleona kojeg neće slomiti nijedna oluja. Ovo je knjiga za žene koje vole plesati lambadu (na Kaominu verziju ili na pjesmu "Llorando se fue", kako se uzme), koje su nevidljive, ali i za one koje ne pristaju biti nevidljive, koje neumorno tipkaju tak tak tak, koje se ne boje isprobati nove stvari, krenuti ispočetka, koje strastveno sanjaju, ponekad pokleknu i ponekad plaču, ali nikada ne odustaju - Vinske mušice bit će oduševljene!
Fotografirano u SRC Kneževi Vinogradi by Šljokičasta
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)