Preskoči na glavni sadržaj

Ljetni feminizam (3)

Jedna od članica mog čitateljskog kluba temperamentna je Brazilka Renata. Iako već dugo živi u Osijeku, u njoj živi Brazil koji u naše razgovore unosi strast i egzotičnu perspektivu, ali postoji jedan problem - jako joj je teško čitati na hrvatskom jeziku pa se redovito mora snalaziti s knjigama na engleskom jeziku (koji joj, također, nije materinski). Zato, kad sam čačkajući po internetima naišla na knjigu brazilske spisateljice o brazilskim ženama - znala sam da je to knjiga za Renatu i za Vinske mušice (kad smo vidjele da je "Nevidljivi život Euridice Gusmao" na Ljevak.hr na popustu, sa cijenom od 5 eura, naručile smo primjerke za sve!).


Pomalo nalik suvremenoj bajci, koja se zbiva sredinom dvadesetog stoljeća u Riju, počinje priča o Euridicei Gusmao, jer jednom ne tako davno živjela je darovita Euridice koja se udala za Antenora Campela koji ju je noću spopadao toliko da se morala udebljati i dobiti tri podbratka da bi okončala širenje familije.

"Jer, vidite, Euridice je bila iznimno darovita. Da su joj dali podrobne izračune, projektirala bi mostove. Da su joj dali laboratorij, izumila bi cjepiva. Da su joj dali prazne stranice, napisala bi klasike. Ali dali su joj prljave gaće koje je Euridice prala vrlo brzo i dobro, nakon čega bi sjela na kauč gledajući u nokte i razmišljajući o čemu da razmišlja."

Euridice je bila raskalašena kuharica koja se usuđivala voditi i brigu o financijama kućanstva, a nije mogla izbjeći susrete sa ženama kao što je komšinica Zelia, kojoj je najveća frustracija što nije "Duh Sveti da može sve vidjeti i sve čuti". Baš kao Valeria u "Zabranjenoj bilježnici", i Euridice je imala tajnu bilježnicu, ali ona je u nju bilježila svoje recepte, sanjajući o tome da kuharicu objavi - sve dok njezin Antenor nije ismijao njezin san.


"Mjeseci nakon pokopa bilježnice iza enciklopedijskih svezaka bili su teški. Pokušala se više posvetiti djeci, ali ta posvećenost bila je, da tako kažemo, razroka. Jednim okom odijevala je Alfonsa i Ceciliju za školu, a drugim se pitala: Je li moguće da je život samo ovo? Jednim okom pomagala je djeci oko zadaće, a drugim se pitala: A kad me više ne budu trebali? Jednim okom pripovijedala im je priče, a drugim se pitala: Postoji li u životu i nešto drugo osim školskih kuta, tablice množenja i priča za djecu?"


No, žena mora sanjati i Euridice je sanjala dalje - misli koje vrludaju nisu joj dale mira pa je odlučila usvojiti i vještinu šivanja. No, pogađate, njezin suprug ni u tom pothvatu nije joj bio podrška. No, nije ovo knjiga o očaju. Ovo je priča o ženi koja živi u patrijarhalnom svijetu, ali koja se ni u jednom trenutku ne buni protiv njega - ona se služi tehnikama ženskog ratovanja i postaje uspješna i domaćica i poslovna žena. Martha Batalha ne prikazuje Euridice žrtvom sustava, nego ženom koja se uporno migolji u potrazi za srećom - sućut valja sačuvati za njenog muža koji je uvjeren da će ga selo smatrati nesposobnjakovićem jer mu je žena marljiva i poduzetna.


Osim Euridice, autorica nam nudi i drugu stranu medalje - život provokativne Euridiceine sestre Guide, koja se "sada oporavljala od više od desetljeća udaraca zadobivenih zbog vjere u geslo Francuske revolucije". Guida, koja je "bila jedna od onih djevojaka koje čim se rode već znaju sve" nadopunjavala je mlađu i pomalo nesigurnu Euridiceu, no, zbog bunta i hrabrosti kojima Guida prouzročila nesreću roditeljima, mlada Euridice odreći će se jednog dijela sebe da bi zadovoljila roditelje, i njezin život krenut će u konvencionalnom smjeru prije nego trepne.


"Euridice je kršila jedno od temeljnih načela Susjedskoga statuta koje kaže kako je sreća neke skupine moguća samo ako su njezini članovi jedni drugima nalik u svemu, od bankovnog računa do životnih težnji."

Iznimno duhovitu i zanimljivu priču o dvjema različitim ženama, ali i muškarcima, majkama, prijateljicama, susjedama i svekrvama u njihovim životima ispričala je Martha Batalha - iako naposljetku tužna, knjiga je ovo koja će vas natjerati da zahvalite božanskim silama koje su vam dale oblik i srce žene, feniksa u koži čovjeka, ljudskog kameleona kojeg neće slomiti nijedna oluja. Ovo je knjiga za žene koje vole plesati lambadu (na Kaominu verziju ili na pjesmu "Llorando se fue", kako se uzme), koje su nevidljive, ali i za one koje ne pristaju biti nevidljive, koje neumorno tipkaju tak tak tak, koje se ne boje isprobati nove stvari, krenuti ispočetka, koje strastveno sanjaju, ponekad pokleknu i ponekad plaču, ali nikada ne odustaju - Vinske mušice bit će oduševljene!

Fotografirano u SRC Kneževi Vinogradi by Šljokičasta

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...