Preskoči na glavni sadržaj

Ljetni feminizam (2)

U potrazi za ljetnim feminističkim štivom pronašla sam naslov "Široko Saragaško more". Knjiga je to objavljena 1966., koju je napisala Jean Rhys, spisateljica rođena na Domeniki, koja je u 16. godini poslana na školovanje u Britaniju. Za života je objavila nekoliko knjiga, ali svjetsku slavu priskrbio joj je upravo klasik "Široko Saragaško more", kojeg nazivaju "kultnim tekstom britanskog feminizma", a koji je objavljen na nagovor Selme Vaz Dias, britanske glumice i umjetnice koja je prijateljevala s Rhys i skrbila o njoj, budući da je živjela u poprilično lošim uvjetima. Dok je živjela u kolibi, nakon pretrpljenog srčanog udara, u njezinoj 76. godini objavljen je roman kojeg smatraju pretečom postkolonijalne književnosti.


Ako vas to nije zaintrigiralo, reći ću još i da je ovaj roman jedna od najdražih knjiga Margaret Atwood, a da je napisan kao prequel divnoj "Jane Eyre" Charlotte Bronte, iz perspektive Berthe Mason, "madwoman in the attic", supruge gospodina Rochestera koja je zatočena u Thornfieldu. Za čitanje ovog romana nije nužno pročitati "Jane Eyre", ali ako ste ju pročitali, više ćete cijeniti ideju Jean Rhys, tada poprilično inovativnu. Čitajući "Jane Eyre" u djetinjstvu, Jean Rhys je, i sama potomak liječnika iz Walesa i bijele kreolske žene, poželjela oživjeti Rochesterovu suprugu kreolskog podrijetla. Iako ju Rochester naziva Berthom, u "Širokom Saragaškom moru" saznajemo da joj je pravo ime Antoinette Cosway.

Antoinette je živjela krajem 19. stoljeća s majkom i bratom Pierrom te služinčadi na oronuloj plantaži Coulibri na Jamajci. Ona je bijele boje kože, i iako je rođena na otoku, ona je potomak engleskih pridošlica, unuka i kćer robovlasnika. Nakon pet godina udovanja, njezina se majka udaje za Engleza, gospodina Masona, pa njezina obitelj gubi i ono malo sućuti što je imala od obitelji bivših robova. Ropstvo je ukinuto, Englezi pribavljaju imanja po povoljnijoj cijeni zbog pada cijena na tržištu šećera - stvara se pritisak koji će otjerati Antoinetteinu obitelj s derutnog, ali voljenog Coulibrija.

"Naš je vrt bio velik i krasan kao onaj vrt u Bibliji - raslo je u njemu drvo života. Ali je sav podivljao. Staze su zarasle i miris mrtvog cvijeća miješao se şa svježim mirisom rastućeg. Ispod kraljevske paprati, visoke poput šumske kraljevske paprati, svjetlost je bila zelena. orhideje su cvjetale izvan dosega ili da ih se zbog nekog drugog razloga ne bi diralo. Jedna je bila zmijolika, druga je poput hobotnice dugih tankih smeđih ticala bez lišća visjela s vijugavoga korijena. Dvaput godišnje ta je orhideja cvjetala - a tada se ne bi pokazao ni centimetar ticala. Krasno je bilo gledati tu bijelu, svjetloljubičastu, tamnogrimiznu trbušastu gomilu. miris je bio sladak i jak. Nikad joj se nisam približila."


"Onda sam, malo podalje, ugledala Tiu i njezinu majku i potrčala prema njoj, jer je ona sve što je ostalo od života kakav sam poznavala. Jele smo ista jela, spavale jedna uz drugu, kupale se u istoj rijeci. Dok sam trčala, mislila sam, živjet ću s Tiom i bit ću kao ona. Neću napustiti Coulibri. Neću otići. Ne. Kad sam se približila vidjela sam da u ruci drži nazubljeni kamen ali nisam vidjela da ga baca. Nisam ga ni osjetila, samo mi je nešto vlažno klizilo niz lice. Pogledala sam ju i vidjela kako joj se lice grči pred plač. Zurile smo jedna u drugu, krv na mojem licu, suze na njezinu. Činilo se kao da sam ugledala sebe. Kao u zrcalu."

Nakon što im pobunjenici spale kuću (vatra je bitan element za život Antoinette, to vam je jasno), a njezina majka izgubi razum, Antoinette odlazi u samostan. Iako takav slijed života podsjeća na život krjeposne Jane Eyre, ovaj roman uvelike se razlikuje od Bronteinog romana. U usporedbi s ujednačeno usporenim ritmom "Jane Eyre", "Široko Saragaško more" dinamičan je roman koji se čita iz nekoliko perspektiva. Npr. nakon prvog dijela, u kojem saznajemo o junakinjinom djetinjstvu iz njezinih usta, u drugom dijelu pripovjedač je Antoinettein suprug. Mi znamo da je to gospodin Rochester, ali njegovo se ime ne spominje. On već na medenom mjesecu veli da su mu njezine oči prijeteće, nimalo engleske, dok mu je otok njezina podrijetla "prekomjerno modar, prekomjerno purpuran, prekomjerno zelen". Nakon što primi pismo muškarca koji se predstavlja kao Antoinettein polubrat, a koji ga upozorava na povijest bolesti psihe u Antoinetteinoj obitelji, Rochester se pretvara u tiranina kojeg znamo i (ne) volimo. U trećem dijelu "Široko Saragaško more" sastaje se s "Jane Eyre" - pripovjedačica je Antoinette koja se nalazi u potkrovlju kuće Thornhill. Čuva ju žena imena Grace Poole, a ona ne zna gdje se nalazi ni koliko dugo je ondje. Marginalizirani lik Berthe Mason u "Jane Eyre" se čini kao prijetnja Janeinoj sreći, ali čitajući "Široko Saragaško more" poželjela sam napisati alternativnu verziju Bronteinog romana, u kojoj bih dala priliku Jane da se sprijatelji s Berthom, odnosno Antoinette, i spasi je iz zatočeništva. Za razliku od Rochestera, koji nije umio razumjeti traumu ("stvari koje se dogode i ostanu zauvijek") koju je Antoinette preživjela, sigurna sam da bi Jane Eyre, jedan od najuzoritijih likova u povijesti književnosti, imala empatiju koja bi mogla pomaknuti granice. Nažalost, koliko god Bronte bila ispred svog vremena, Berthi nije dala priliku.

Da znate, ovaj intenzivni, a kratki roman idealan je za čitanje na ovim srpanjskim vrućinama (sljedećih dana živa se neće spuštati ispod 37 stupnjeva C). Iako Rochesteru smeta konstantni miris karipskog cvijeća, glazba i zvuk kiše, meni su se elementi sinestezije uvelike svidjeli (slike su me podsjetile na "Autobiografiju moje majke" Jamaice Kincaid) - pomoću njih Rhys stvara atmosferu svog doma, kojeg je nesebično podijelila s Antoinette, ženom koja je udana protiv svoje volje, koja je odvedena iz svoje domovine protiv svoje volje, koja je žrtva kolonijalizma i patrijarhata, a čija priča je ispisana u doba kad se ženin svijet tek otvarao, tek ohrabrivao, tek počinjao shvaćati da žena ipak ima moć krojiti svoju sudbinu. Kakva književna poslastica!

"Onda sam se i ja okrenula. Kuća je gorjela, žutocrveno nebo izgledalo je kao zalazak sunca i znala sam da nikada više neću vidjeti Coulibri. Ništa neće ostati, zlatna paprat ni srebrna, orhideje, riđi ljiljani ni ruže, stolci za ljuljanje ni plavi kauč, jasmin ni kozja krv ni slika Mlinareve kćeri. Kad obave svoje, neće ostati ništa osim pocrnjelih zidova i kamenih okvira. To uvijek ostaje. To se ne može ukrasti ni spaliti."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...