Preskoči na glavni sadržaj

Ljetni feminizam (2)

U potrazi za ljetnim feminističkim štivom pronašla sam naslov "Široko Saragaško more". Knjiga je to objavljena 1966., koju je napisala Jean Rhys, spisateljica rođena na Domeniki, koja je u 16. godini poslana na školovanje u Britaniju. Za života je objavila nekoliko knjiga, ali svjetsku slavu priskrbio joj je upravo klasik "Široko Saragaško more", kojeg nazivaju "kultnim tekstom britanskog feminizma", a koji je objavljen na nagovor Selme Vaz Dias, britanske glumice i umjetnice koja je prijateljevala s Rhys i skrbila o njoj, budući da je živjela u poprilično lošim uvjetima. Dok je živjela u kolibi, nakon pretrpljenog srčanog udara, u njezinoj 76. godini objavljen je roman kojeg smatraju pretečom postkolonijalne književnosti.


Ako vas to nije zaintrigiralo, reći ću još i da je ovaj roman jedna od najdražih knjiga Margaret Atwood, a da je napisan kao prequel divnoj "Jane Eyre" Charlotte Bronte, iz perspektive Berthe Mason, "madwoman in the attic", supruge gospodina Rochestera koja je zatočena u Thornfieldu. Za čitanje ovog romana nije nužno pročitati "Jane Eyre", ali ako ste ju pročitali, više ćete cijeniti ideju Jean Rhys, tada poprilično inovativnu. Čitajući "Jane Eyre" u djetinjstvu, Jean Rhys je, i sama potomak liječnika iz Walesa i bijele kreolske žene, poželjela oživjeti Rochesterovu suprugu kreolskog podrijetla. Iako ju Rochester naziva Berthom, u "Širokom Saragaškom moru" saznajemo da joj je pravo ime Antoinette Cosway.

Antoinette je živjela krajem 19. stoljeća s majkom i bratom Pierrom te služinčadi na oronuloj plantaži Coulibri na Jamajci. Ona je bijele boje kože, i iako je rođena na otoku, ona je potomak engleskih pridošlica, unuka i kćer robovlasnika. Nakon pet godina udovanja, njezina se majka udaje za Engleza, gospodina Masona, pa njezina obitelj gubi i ono malo sućuti što je imala od obitelji bivših robova. Ropstvo je ukinuto, Englezi pribavljaju imanja po povoljnijoj cijeni zbog pada cijena na tržištu šećera - stvara se pritisak koji će otjerati Antoinetteinu obitelj s derutnog, ali voljenog Coulibrija.

"Naš je vrt bio velik i krasan kao onaj vrt u Bibliji - raslo je u njemu drvo života. Ali je sav podivljao. Staze su zarasle i miris mrtvog cvijeća miješao se şa svježim mirisom rastućeg. Ispod kraljevske paprati, visoke poput šumske kraljevske paprati, svjetlost je bila zelena. orhideje su cvjetale izvan dosega ili da ih se zbog nekog drugog razloga ne bi diralo. Jedna je bila zmijolika, druga je poput hobotnice dugih tankih smeđih ticala bez lišća visjela s vijugavoga korijena. Dvaput godišnje ta je orhideja cvjetala - a tada se ne bi pokazao ni centimetar ticala. Krasno je bilo gledati tu bijelu, svjetloljubičastu, tamnogrimiznu trbušastu gomilu. miris je bio sladak i jak. Nikad joj se nisam približila."


"Onda sam, malo podalje, ugledala Tiu i njezinu majku i potrčala prema njoj, jer je ona sve što je ostalo od života kakav sam poznavala. Jele smo ista jela, spavale jedna uz drugu, kupale se u istoj rijeci. Dok sam trčala, mislila sam, živjet ću s Tiom i bit ću kao ona. Neću napustiti Coulibri. Neću otići. Ne. Kad sam se približila vidjela sam da u ruci drži nazubljeni kamen ali nisam vidjela da ga baca. Nisam ga ni osjetila, samo mi je nešto vlažno klizilo niz lice. Pogledala sam ju i vidjela kako joj se lice grči pred plač. Zurile smo jedna u drugu, krv na mojem licu, suze na njezinu. Činilo se kao da sam ugledala sebe. Kao u zrcalu."

Nakon što im pobunjenici spale kuću (vatra je bitan element za život Antoinette, to vam je jasno), a njezina majka izgubi razum, Antoinette odlazi u samostan. Iako takav slijed života podsjeća na život krjeposne Jane Eyre, ovaj roman uvelike se razlikuje od Bronteinog romana. U usporedbi s ujednačeno usporenim ritmom "Jane Eyre", "Široko Saragaško more" dinamičan je roman koji se čita iz nekoliko perspektiva. Npr. nakon prvog dijela, u kojem saznajemo o junakinjinom djetinjstvu iz njezinih usta, u drugom dijelu pripovjedač je Antoinettein suprug. Mi znamo da je to gospodin Rochester, ali njegovo se ime ne spominje. On već na medenom mjesecu veli da su mu njezine oči prijeteće, nimalo engleske, dok mu je otok njezina podrijetla "prekomjerno modar, prekomjerno purpuran, prekomjerno zelen". Nakon što primi pismo muškarca koji se predstavlja kao Antoinettein polubrat, a koji ga upozorava na povijest bolesti psihe u Antoinetteinoj obitelji, Rochester se pretvara u tiranina kojeg znamo i (ne) volimo. U trećem dijelu "Široko Saragaško more" sastaje se s "Jane Eyre" - pripovjedačica je Antoinette koja se nalazi u potkrovlju kuće Thornhill. Čuva ju žena imena Grace Poole, a ona ne zna gdje se nalazi ni koliko dugo je ondje. Marginalizirani lik Berthe Mason u "Jane Eyre" se čini kao prijetnja Janeinoj sreći, ali čitajući "Široko Saragaško more" poželjela sam napisati alternativnu verziju Bronteinog romana, u kojoj bih dala priliku Jane da se sprijatelji s Berthom, odnosno Antoinette, i spasi je iz zatočeništva. Za razliku od Rochestera, koji nije umio razumjeti traumu ("stvari koje se dogode i ostanu zauvijek") koju je Antoinette preživjela, sigurna sam da bi Jane Eyre, jedan od najuzoritijih likova u povijesti književnosti, imala empatiju koja bi mogla pomaknuti granice. Nažalost, koliko god Bronte bila ispred svog vremena, Berthi nije dala priliku.

Da znate, ovaj intenzivni, a kratki roman idealan je za čitanje na ovim srpanjskim vrućinama (sljedećih dana živa se neće spuštati ispod 37 stupnjeva C). Iako Rochesteru smeta konstantni miris karipskog cvijeća, glazba i zvuk kiše, meni su se elementi sinestezije uvelike svidjeli (slike su me podsjetile na "Autobiografiju moje majke" Jamaice Kincaid) - pomoću njih Rhys stvara atmosferu svog doma, kojeg je nesebično podijelila s Antoinette, ženom koja je udana protiv svoje volje, koja je odvedena iz svoje domovine protiv svoje volje, koja je žrtva kolonijalizma i patrijarhata, a čija priča je ispisana u doba kad se ženin svijet tek otvarao, tek ohrabrivao, tek počinjao shvaćati da žena ipak ima moć krojiti svoju sudbinu. Kakva književna poslastica!

"Onda sam se i ja okrenula. Kuća je gorjela, žutocrveno nebo izgledalo je kao zalazak sunca i znala sam da nikada više neću vidjeti Coulibri. Ništa neće ostati, zlatna paprat ni srebrna, orhideje, riđi ljiljani ni ruže, stolci za ljuljanje ni plavi kauč, jasmin ni kozja krv ni slika Mlinareve kćeri. Kad obave svoje, neće ostati ništa osim pocrnjelih zidova i kamenih okvira. To uvijek ostaje. To se ne može ukrasti ni spaliti."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...