Jučer su se sve kamere sjatile pred sud - počinje suđenje mladom policajcu koji je optužen da je ubio mladu ženu koja mu se sviđala. Mediji su gladni, bit će klikova! Gledala sam ih kroz prozor i razmišljala o djeci koja su nekoć bili taj mladić i ta djevojka. Dječak i djevojčica. Sada - optuženik i žrtva. Pitala sam se što su htjeli postati kad odrastu, pitala sam se gdje su nestali njihovi snovi.
Knjiga koju čitam ovih dana kvari mi raspoloženje, ali ne mogu si pomoći - morala sam ju pročitati. Mihaelu Gašpar upoznala sam kroz "Nemirnicu" i "Veliku stvar", ali svejedno nisam očekivala da će mi "Premještanje snova" tako loše sjesti na želudac. Na samom početku roman mi se učinio konfuznim, kakofonijom papirnatih glasova. Iz njega su progovorila tri glasa, što mi je smetalo - poželjela sam svaku od pripovjedačica pustiti da ispriča svoju priču od početka do kraja, u jednom šusu, ali autorica ih je štedila. Mogla sam ju vidjeti kako jednoj daje znak da odmori, da riječ prepusti drugoj ženi, strpljivo i pažljivo, pazeći da ju trauma ne preplavi. Kidala je njihov tijek misli, na njega nadoštukavala tuđe misli, misli žene koja joj je blizu, koju ona smatra srećkovićkom, ni ne sluteći da joj je slična. Okupila ih je u zbor, što nije rijetkost u književnosti - u zboru su žene jače, to se zna. "I'm every woman", kaže Chaka Khan, kaže i Mihaela Gašpar.
"Vilim je već odavno u zemlji. Kad ne mogu zaspati, a to je sve češće, zamišljam Vilima zakucanog u javorovu sanduku. Javor je mekano drvo, manje otporno od hrasta, zasigurno je već potpuno istrunulo pa se zemlja stropoštala na Vilima iako je jasno da ni od njega nije mnogo ostalo. Zato sam iznad ležaja napisala da me se spali.
Vilimu nikad nisam oprostila. Ne podnosim ga ni mrtvog. Iako mi je žao što sanduk propustio i što je sad poput velike zasađene lukovice koja ima proklijati, moj se prastari leptir u trbuhu od pomisli na njegovu priliku još uvijek probudi i otrese krila pa njihova prašina napuni moj želudac. Vilim je preminuo na prilično poetski način. Vraćao se s tržnice i strovalio pod grm ocvale magnolije u parku pred kućom, na ružičasto-bijele latice koje nisu stigle istrunuti na proljetnoj travi. I tamo je umro. Taj stari pokvarenjak, uspio je umrijeti na odru latica kao kakva gospa.
Kad su javili da je preminuo, gotovo da sam zaplakala od sreće.
Potom sam se sjetila da sam već toliko stara da mi je njegova smrt postala nepotrebna.
Popu češljića za kosu.
Bisernih naušnica.
Kuhala za vodu.
Bila je potrebna onda kad su naša tijela bila mlada. Kad je u njegovim rukama postojalo još snage da mlati moje jedro meso butina na kojima su, nakon crvenila, procvale tamne ljubičaste mrlje. Onda kad je kroz poderotinu na dojci navirala krv i kad je napuklo rebro rezalo udisaje na oštre komadiće. Tukao me svakodnevno. Kad smo bili mladi, ja sam, nakon što bi me istukao, plakala. Poslije je i plakanje izgubilo smisao. Baš kao i češljići."
Katarinin glas mi je bilo najteže razabrati - njezine riječi na početku nisu suvisle, skupljaju se u gvalje, a nad njima bdije sjekirica koju čuva ispod kreveta otkad je sa sinom Davidom pobjegla od nasilnog muža Borisa. Ona je Anastazijina susjeda, i sada nju starica Anastazija (njezin lik savršeno je ispisan) gleda kroz prozor - onako kako je nekoć gledala Katarininu tetku Faniku, zavideći joj na slobodi. Sada i Anastazija živi sama, ali nema tu slobode, nema tu uživanja - Vilim je isisao život iz nje, ona sad čeka smrt, potpuno prazna, okružena stravičnom tišinom koju ponekad presječe kvrcaj pokućstva. Gabrijela, pak, nije kao Anastazija i Katarina - njezin muž Davor je dobar čovjek, voli ju. Ipak, ona zna kakvi su muškarci uistinu, pogotovo oni koji su ti nadomak - oni će zatrovati tvoje dječje snove, premjestiti ih.
"Pogled kroz prozor u njezinu slobodu bio je nagrada za kraj dana po koju sam dolazila svake večeri nakon što bih Vilimu servirala dva kuhana jaja, šnitu kruha i bijelu kavu. I nakon što bi našim stanom počeli odzvanjati glasovi s Dnevnika. U slobodu koja mi nije pripadala uranjala sam kao da je moja. Njezin se prostor širio u mojem maštanju da ovo tijelo koje sjedi u mraku pred prozorom ne pripada meni, a ja sam bila ona koja je upravo iz hladnjaka izvadila bocu piva i nagnula je naiskap dok se slap svježe oprane kose skotrljao niz gola leđa. Kao kad zatvorenik na zidu ćelije nariše otok s palmom i pticama. Njezina me sloboda mamila toliko da o ničemu drugom nisam mogla misliti."
"Moje su sve želje potomci nekih davno umrlih želja, sinovi i kćeri svega onoga što sam željela nekada, prapotomstvo onoga za što sam kao nevino dijete mislila da će se zbiti ustrajnošću. Na grobovima takvih želja, nad okaminama kostiju, niknule su kao divlje cvijeće, neke druge želje."
Ovo jest knjiga koja progovara o aktualnoj temi (kad je o književnosti riječ, "aktualno" mi se uvijek čini kao sinonim za "komercijalno"), ali ako uspijemo aktualnost ostaviti po strani, ova knjiga može nas ponukati da ispitamo vlastite snove i granice osobne slobode. "Kakve smo to mi?" Kakva sam ja žena? Vide li me drugi kao srećkovićku ili kao žrtvu? Sjedi li moja mladost kraj mene otuđeno ili ju čuvam brižljivo u svojoj nutrini? Jasno mi je, razmažena sam - u mom malom kozmosu žena je i snažna i slaba, ovisno o tome što si dopusti biti, ali nijedan joj muškarac ne određuje sudbinu. Znam da nisu sve bile te sreće, zato me i provociraju ovakve knjige. Ne mogu se oteti dojmu da su napisane da bismo se svi mi osjećali bolje, kao da smo tobože aktivisti koji mare, koji suosjećaju, koji djeluju, a zapravo - ništa se ne mijenja. Roditelji koji kćerima govore "Sama si ga birala" ne čitaju knjige. Roditelji koji odgajaju nasilnike ne čitaju knjige. Društvo koje štiti nasilnika i osuđuje žrtvu ne čita knjige.
Ne treba pisati knjige koje nisu nadonosne, rekla je Anne Lamott u "Bird by Bird" - sjetim se tih riječi kad god pročitam ovakvu knjigu. Knjigu kroz koju se jest ostvarila potreba autorice da progovori o određenoj temi, ali koja ne ulijeva nadu. Što sam starija, to mi sve manje odgovaraju knjige koje se čitaju kao poruke upozorenja. Upozorenja mi nisu dovoljna, jer ove su knjige premrežene (Mihaela Gašpar voli tu riječ - premreženo) strahom i beznađem, a ja želim svjetlo, želim opustiti čeljust, želim disati, želim rješenja, želim slobodu. Svim ženama, i samoj sebi, svakog dana.
"Moj novi stan je malen i žutih zidova. Miriše na karton i prženi šećer. Ali od svoje plaće mogu si jedino njega priuštiti. Ne želim dirati naš zajednički novac. Novac na računima neka ostane Davoru. On nije ništa kriv.
Iako je stan derutan, u njemu postoji neka topla ugoda.
Ili je to ugoda što sam konačno sama s tobom u svojim mislima. Mogu u miru biti ranjena i plakati nad svojim unakaženim tijelom, nad groznim slikama koje naviru iz tamnih kutova. Sve one žive u najskrovitijim dijelovima tijela. Izlaze kad im se prohtije. Izvlače se ispod jetre, iz korijena nokta, nadiru kroz nos."
Dok mi se želudac grči, razmišljam o svojoj ženskosti, poželim ju osnažiti, jer - tko zna što me još čeka u životu, žena sam. Zato, počastit ću se ovog ljeta ženskim pismom (znam da književnice mrze tu sintagmu, ali ja sam slaba na pismo žene, meni ono predstavlja nešto moje, nešto vrijedno) - snažnim, pronicljivim tekstovima koji stavljaju ženu u prvi plan. Uvjerena da svaka žena može biti junakinja, potražit ću ih na listovima knjiga, potražit ću ih na licima oko sebe. Uporno, strpljivo, predano, ženski.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)