Svaki prostor ima svoja pravila, svoje mirise, svoj tempo i raspored, i svaki stvara određena očekivanja. Borova šuma, velika slova na zgradi, prostrana svjetla recepcije s mirisom slatkastog ružmarina, i onda bojazan - hoće li hotelska soba ispuniti očekivanja (nadmašila je očekivanja!) i je li ljetovanje ovog tipa ono što moja obitelj treba. Za razliku od likova u ovom romanu, mi se nalazimo usred Dalmacije u jeku sezone i jasno je zašto su se toliki gosti stisnuli u hotel ovih dana, ali ovaj mi je prostor svejedno bio savršena kulisa za čitanje "Hotela na jezeru", romana Anite Brookner, žene koja je karijeru izgradila najprije kao doktor povijesti umjetnosti, a potom kao književnica, napisavši prvi roman, "Korak u život" u 54. godini (zanimljivo, Mariju Puzou i Julijanu Barnesu bila je jedna od najdražih autorica).
Iako okružena zahtjevnom djecom, pokušavala sam hotelski život gledati očima Anitine protagonistice i proniknuti u ono što meni treba za odmor duše, za odmak od svakodnevice. Edith Hope je spisateljica ljubavnih romana i potkraj ljeta, izvan sezone, boravi u hotelu na Ženevskom jezeru u kojem nastoji pronaći "ozbiljnu i marljivu osobnost i zaboraviti nesretan pokušaj koji ju je doveo u ovo kratko izgnanstvo". Budući da joj je agent dao do znanja da su sada u modi "multiorgazmične poslovne djevojke s aktovkama", a autorica je zaključila da njezini čitatelji ne žele takve likove - ona piše za krjeposne čitatelje, koji vjeruju u mit da u basni o zecu i kornjači kornjača uvijek pobjeđuje - Edith ostavlja dojam osobe koja je dosljedna i svojeglava, koja se ne mijenja ni zbog koga.
"Kavana zamagljenih prozora, sada prozirnih i okupanih popodnevnim svjetlom, bila je gotovo prazna. Sjedeći za tihim stolom, Edith načas sklopi oči u zraci sunčanog svjetla i osjeti nepatvoreni užitak. Vrijeme se rastapalo; osjeti se širili. Pila je kavu, i dalje previše ispunjena posrednim čuvstvima da bi jela, a onda se zavalila u stolcu, ponovno zatvorenih očiju, uživajući u nagradi odmora nakon svojih mračnih i nezamjetljivih napora."
Nakon par dana boravka u hotelu, "ljudi su počeli stjecati imena." Edith je upoznala gospođu Iris Pusey, nametljivu ženu koja je u hotel došla s namjerom da shoppingira i koja je s Edith podijelila sve informacije o svom životu, i njezinu kćer Jennifer, koja je ostajala u sjeni dominantne majke koja ju je smatrala djevojčicom. One su se sažalile nad sirotom Edith koja gostuje u hotelu sama i dane provodi u svojoj sobi, i, ono što one ne znaju, pišući novi roman i pisma "milom Davidu".
"Žene dijele svoju tugu, pomisli Edith. Svoju radost rado javno pokazuju jedna pred drugom. Pobjeda, trijumf nad okolnostima, zshtijeva publiku. I onaj izraz užurbanosti i zauzetosti, koji seksualno brbljave ponekad navlače, on je tu samo zbog drugih žena. Nema tada solidarnosti."
"- Ne mogu živjeti bez nje. Oh, ne mislim time reći da bih se počela raspadati, pokazivati neke čudne simptome, postala karikaturom. Mislim nešto mnogo ozbiljnije od toga. Mislim reći da ne mogu dobro živjeti bez nje. Ne mogu misliti, ni djelovati, ni govoriti, ni pisati, pa čak ni sanjati i s trunkom energije ako nemam ljubavi. Osjećam se isključenom iz svijeta živih. Postajem hladna, poput ribe, nepokretna. Urušavam se u sebe. Moj je pojam o apsolutnoj sreći sjediti cijeli dan u sunčanom vrtu, čitati, ili pisati, potpuno sigurna u spoznaji da će osoba koju ljubim navečer doći kući k meni."
"Samo mirno, bez napora i nervoze, savjetovala je samu sebe: nemoj razmišljati. Zatvori sva vrata."
Hotel kao "gusto naseljeno organizam" služi Edith kao distrakcija od njezinih misli. Ona nevoljko govori o sebi, draže joj je promatrati druge - Monicu, lijepu ženu sa psom, Mme de Bonneuil, koja trajno stanuje u hotelu, muškarca u sivom, Puseyjeve, a čitatelj ostaje zainteresiran misterijom - kako je usamljena engleska spisateljica završila u švicarskom hotelčiću? Tiho odmotavajući klupko Edithinih misli, Anita Brookner ispisuje priču o grozničavom oporavku jedne žene, čitatelja uvjeravajući da ženi treba muškarac, a da muškarcu treba žena. Zbog tog stava je Anita Brookner, iako nagrađena Bookerom za ovaj roman, na crnoj listi svake feministice. No, ja sam stara konzerva, odveć naivna, pomalo romantik starog kova, i vjerujem u tu bajku - da jedan čovjek može savršeno nadopunjavati drugoga - pa mi se "Hotel du Lac" svidio. Riječ je o korektno old school napisanom romanu sa čist' solidnom karakterizacijom likova (svidio bi se fanovima Herculea Poirota, ali i čitateljima Jane Austen). Ležerna atmosfera (podsjetila me i na podcijenjeni filmić "Ilegalni ljubavnici", koji je baš nedavno bio na TV programu) vratila me na tvorničke postavke, usporila tempo koji su mi izdiktirala djeca prvih dana ljetovanja ("Maaama, tko god je napravio ovo more, napravio ga je preduboko!", "Mama, tko je stavio sol u more?", "Seko, ti si jedan običan trp!" (Juraj je štreber koji zna "Životinjsko carstvo" napamet), "Maaama, peku me krastice, želim van iz mora!", "Ovo je najbolji dan ikad, dva lajka!", "Maaaama, a što ako me napadnu ježinci!", "Maaama, ugrizla me pčela!", "Maaama! a kad ćeš ti skuhati ručak ako smo stalno na plaži!", "Maaama, a kad ćemo na napuhanac?", "Maaaama, a mini golf?" "E, a šta ćemo na ručak?") - pomogla mi da shvatim da mi je od iznimne važnosti šalica kave popijena u miru, kraj muža koji spava leđa namazanih Sudocremom, a da nije toliko bitno kakav se pogled pruža s mog prozora (OK, pretjerujem - pogled na more, miris soli i borova u zraku i uhu mila pjesma zrikavaca, koja svakog jutra počinje točno u 7:00, čine život malo ljepšim).
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)