Preskoči na glavni sadržaj

Nujna irska duša

Na koricama ove knjige pisala je sljedeća preporuka Sunday Telegrapha: "Knjiga koja se može pročitati u dva sata, ali pamtit će se desetljećima." Nije li to idealna preporuka za let od Zagreba do Dublina? Pokušala čitati jesam, ali ni dobra knjiga nije me uspokojila visoko iznad Europe. Ovaj, najcjenjeniji roman irskog književnika Johna McGaherna ipak sam dovršila u kišnom Osijeku.

Miris kaline, crnilo tresetišta, dostava mlijeka na kućni prag, blejanje ovaca u daljini možda jesu stvorili atmosferu ruralne Irske, ali u ovom je romanu izostalo popularno irsko vedro raspoloženje - protagonist romana je tipični Irac starog kova, ali i tipični istraumatizirani starac teške naravi.


"Kad je oslabio, Moran se počeo bojati svojih kćeri", prva je rečenica knjige "Među ženama". No, čitajući dalje, čitatelj može pomisliti da se Moran ne čini kao osoba koju je lako zastrašiti (što li mu se dogodilo?). On je veteran IRA-e oko kojeg su se sjatile njegove kćeri sa željom da ga prenu iz onog što one smatraju staračkom malodušnosti. Iako žive u Dublinu i u Londonu, one se vraćaju na rodnu grudu, u okrug Leitrim, i žele oživjeti sajam Monaghan day u Mohillu, jer je povodom tog dana oca običavao posjetiti njegov ratni drug McQuaid i otac je bio dobrog raspoloženja.

"I što smo dobili za to? Državu, ako ćete njima vjerovati. Nekoliko naših momaka na vodećim položajima, umjesto nekoliko Engleza. Više od pola moje obitelji radi u Engleskoj. Zašto smo se borili? Cijela ta stvar bila je obična prevara."

Michael Moran čangrizavi je starac kojeg spomen Monaghana, ali i činjenica da su si njegove kćeri i sinovi stvorili život u Dublinu i Londonu, daleko od njega, neizmjerno boli. Zato se u mislima vraća u posljednji sajmeni dan, nakon kojeg je prijateljstvu s McQuaidom došao kraj. Svaki kraj donosi novi početak, pa je tako i kraj prijateljevanja s McQuaidom njemu donio priliku za novi život - život s njegovom drugom suprugom, prostodušnom Rose Brady, koja je i njega i njegovo petero djece prihvatila takve kakvi jesu.



"Ne brini, Michaele", rekla je. "Kad se vratiš iz škole, moraš samo reći da ti je žao i sve će biti kao prije. Otac te veoma voli."
"Nisam bio kriv. Soljenka se sama prevrnula. Nisam ništa učinio."
"Michaele, dobro znaš da se ne radi samo o soljenki."
"U posljednje vrijeme neprestano me ima na zubu."
"Znaš svog oca. Sad se neće promijeniti. Moraš se samo doimati kao da mu popuštaš i nakon toga sve će učiniti za tebe. Svima u ovoj kući samo dobro."
"Hvala ti, Rose", osmjehnuo se ustajući od stola. Njezin mali govor doveo ga je na rub suza. Želio je izaći iz kuće prije nego što se razliju. Rose je primijetila suze u njegovim očima i njoj naviru. Bila je siguran da će sve ponovno biti dobro. Čim Moran ustane, reći će mu koliko je Michael bio skrušen tog jutra i pobrinut će se da sve krene prema pomirenju i bezuvjetnoj ljubavi koju je sama osjećala cijelim svojim srcem."

John McGahern lik Michaela Morana mora da je utemeljio na svom ocu, rigidnom članu irske garde koji je živio u sklopu policijskih baraka i koji je svoju obitelj posjećivao tek vikendima, sve dok njegova supruga, učiteljica i farmerica, nije preminula u četrdesetima, ostavivši ga samog s pet kćeri i dva sina, od kojih je John bio najstariji. Plaha Rose osjeća poštovanje prema Moranu ("bila je neumjereno zahvalna kad se ponašao normalno"), a još više strah ("on je bio izvor većine njezina zadovoljstva i sve njezine patnje"). Ona se boji njegove tame, može ju predvidjeti. Iako je Moran zadrti katolik koji svakodnevno moli krunicu (i sam naslov na neki je način izvučen iz Zdravomarije), i to na način da stavlja novine na beton i spušta se na koljena uz stol, on verbalno zlostavlja i suprugu i djecu. McGahern je odgojen u katoličkoj vjeri i za života je čvrsto vjerovao da čovjek ne smije pljuvati na ono što je nekoć bilo "sacred weather of his early life" (McGaherna je užitak kako čitati tako i slušati) i čitatelj zaista osjeća poštovanje između redaka prikaza kontradiktornog Morana, koji je toliko nalik svakom katoliku koji gleda trun u oku bratovom, a nije sposoban vidjeti brvno u svom oku. On je čovjek koji misli da je, nimalo katolički, iznad svih i koji nikad nije zadovoljan. Njegove tri kćeri i mlađi sin, kao i supruga Rose, nastojali su mu ugoditi, ali najstariji sin nije - Luke živi u Engleskoj, daleko od oca, uvjeren da s ocem mogu živjeti samo žene (i tom navodu dugujemo naslov). Žene u obitelji nisu razumjele Morana, ali su ga voljele - znale su da je oca nemoguće promijeniti i da "siroti tata ne misli ozbiljno", u toj spoznaji leži njihova stamenost. Međutim, kad bi otac bio dobre volje, sve bi odahnule - njegovo dobro raspoloženje bilo je na cijeni više nego li uobičajeno dobro raspoloženje zdrava čovjeka.

"Bez obzira na to koliko bi se daleko sestre odvažile u razgovoru, kao privučene magnetom uvijek su se vraćale na to što bi se tati svidjelo, a što ne bi, što bi odobrio ili ne. Njegovu nepredvidljivu nasilnost opraštale su kao što bi oprostile provale bijesa neposlušnog djeteta. Raspoloženja je mijenjao kao što ih mijenja dijete tijekom dana, a Rose im se sad znala prilagoditi i bolje od njih. Ponekad je bio neodoljivo šarmantan, na primjer kad bi zamolio neku od djevojaka da provjeri s njim goveda u polju, kao da ih poziva na posebno mjesto u svom srcu."


Moran je kompleksan lik kojeg nećete poželjeti za prijatelja, koji će svemu naći zamjerku, onaj tip ljudi koji se boji da će biti ostavljen (tko će brinuti o njegovim poljima?), a rade sve da ih se ostavi. Kada obiteljski dom napuste njegove kćeri, a njegov najmlađi sin napusti školu i pobjegne od kuće, čitatelj se mora zapitati - na koji način će Moran sada ispoljiti svoj bijes? Zaslužuje li bar Rose svoj happy end ili će ju intenzivni vrtlog Moranove nujne duše povući sa sobom? Hoće li Moranove kćeri, jednom kad ga ne bude, osjetiti olakšanje ili će patiti za ocem, usprkos njegovoj prijekoj naravi? Za Johna McGaherna kažu da je najistaknutiji romanopisac od Becketta (zanimljivo, i sam Beckett branio je McGaherna kad mu je prvi roman, "The Barracks" zabranjen na temelju Zakona o cenzuri, a on zbog toga dobio otkaz na mjestu učitelja u školi kojom je, kao i u većini škola danas u Irskoj, upravljala Crkva). U potpunosti mogu razumjeti tu tvrdnju - "Među ženama" je remek djelo utemeljeno na karakteru osebujnog protagonista - onakvo kakvo mogu napisati samo pisci koji razumiju kako sebe tako i lica ljudi oko sebe. Ono jest sporog tempa, teške atmosfere, ali ostavlja intenzivan dojam - baš kao i život s kojim se svakodnevno nosimo kako znamo i umijemo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...