Preskoči na glavni sadržaj

Nujna irska duša

Na koricama ove knjige pisala je sljedeća preporuka Sunday Telegrapha: "Knjiga koja se može pročitati u dva sata, ali pamtit će se desetljećima." Nije li to idealna preporuka za let od Zagreba do Dublina? Pokušala čitati jesam, ali ni dobra knjiga nije me uspokojila visoko iznad Europe. Ovaj, najcjenjeniji roman irskog književnika Johna McGaherna ipak sam dovršila u kišnom Osijeku.

Miris kaline, crnilo tresetišta, dostava mlijeka na kućni prag, blejanje ovaca u daljini možda jesu stvorili atmosferu ruralne Irske, ali u ovom je romanu izostalo popularno irsko vedro raspoloženje - protagonist romana je tipični Irac starog kova, ali i tipični istraumatizirani starac teške naravi.


"Kad je oslabio, Moran se počeo bojati svojih kćeri", prva je rečenica knjige "Među ženama". No, čitajući dalje, čitatelj može pomisliti da se Moran ne čini kao osoba koju je lako zastrašiti (što li mu se dogodilo?). On je veteran IRA-e oko kojeg su se sjatile njegove kćeri sa željom da ga prenu iz onog što one smatraju staračkom malodušnosti. Iako žive u Dublinu i u Londonu, one se vraćaju na rodnu grudu, u okrug Leitrim, i žele oživjeti sajam Monaghan day u Mohillu, jer je povodom tog dana oca običavao posjetiti njegov ratni drug McQuaid i otac je bio dobrog raspoloženja.

"I što smo dobili za to? Državu, ako ćete njima vjerovati. Nekoliko naših momaka na vodećim položajima, umjesto nekoliko Engleza. Više od pola moje obitelji radi u Engleskoj. Zašto smo se borili? Cijela ta stvar bila je obična prevara."

Michael Moran čangrizavi je starac kojeg spomen Monaghana, ali i činjenica da su si njegove kćeri i sinovi stvorili život u Dublinu i Londonu, daleko od njega, neizmjerno boli. Zato se u mislima vraća u posljednji sajmeni dan, nakon kojeg je prijateljstvu s McQuaidom došao kraj. Svaki kraj donosi novi početak, pa je tako i kraj prijateljevanja s McQuaidom njemu donio priliku za novi život - život s njegovom drugom suprugom, prostodušnom Rose Brady, koja je i njega i njegovo petero djece prihvatila takve kakvi jesu.



"Ne brini, Michaele", rekla je. "Kad se vratiš iz škole, moraš samo reći da ti je žao i sve će biti kao prije. Otac te veoma voli."
"Nisam bio kriv. Soljenka se sama prevrnula. Nisam ništa učinio."
"Michaele, dobro znaš da se ne radi samo o soljenki."
"U posljednje vrijeme neprestano me ima na zubu."
"Znaš svog oca. Sad se neće promijeniti. Moraš se samo doimati kao da mu popuštaš i nakon toga sve će učiniti za tebe. Svima u ovoj kući samo dobro."
"Hvala ti, Rose", osmjehnuo se ustajući od stola. Njezin mali govor doveo ga je na rub suza. Želio je izaći iz kuće prije nego što se razliju. Rose je primijetila suze u njegovim očima i njoj naviru. Bila je siguran da će sve ponovno biti dobro. Čim Moran ustane, reći će mu koliko je Michael bio skrušen tog jutra i pobrinut će se da sve krene prema pomirenju i bezuvjetnoj ljubavi koju je sama osjećala cijelim svojim srcem."

John McGahern lik Michaela Morana mora da je utemeljio na svom ocu, rigidnom članu irske garde koji je živio u sklopu policijskih baraka i koji je svoju obitelj posjećivao tek vikendima, sve dok njegova supruga, učiteljica i farmerica, nije preminula u četrdesetima, ostavivši ga samog s pet kćeri i dva sina, od kojih je John bio najstariji. Plaha Rose osjeća poštovanje prema Moranu ("bila je neumjereno zahvalna kad se ponašao normalno"), a još više strah ("on je bio izvor većine njezina zadovoljstva i sve njezine patnje"). Ona se boji njegove tame, može ju predvidjeti. Iako je Moran zadrti katolik koji svakodnevno moli krunicu (i sam naslov na neki je način izvučen iz Zdravomarije), i to na način da stavlja novine na beton i spušta se na koljena uz stol, on verbalno zlostavlja i suprugu i djecu. McGahern je odgojen u katoličkoj vjeri i za života je čvrsto vjerovao da čovjek ne smije pljuvati na ono što je nekoć bilo "sacred weather of his early life" (McGaherna je užitak kako čitati tako i slušati) i čitatelj zaista osjeća poštovanje između redaka prikaza kontradiktornog Morana, koji je toliko nalik svakom katoliku koji gleda trun u oku bratovom, a nije sposoban vidjeti brvno u svom oku. On je čovjek koji misli da je, nimalo katolički, iznad svih i koji nikad nije zadovoljan. Njegove tri kćeri i mlađi sin, kao i supruga Rose, nastojali su mu ugoditi, ali najstariji sin nije - Luke živi u Engleskoj, daleko od oca, uvjeren da s ocem mogu živjeti samo žene (i tom navodu dugujemo naslov). Žene u obitelji nisu razumjele Morana, ali su ga voljele - znale su da je oca nemoguće promijeniti i da "siroti tata ne misli ozbiljno", u toj spoznaji leži njihova stamenost. Međutim, kad bi otac bio dobre volje, sve bi odahnule - njegovo dobro raspoloženje bilo je na cijeni više nego li uobičajeno dobro raspoloženje zdrava čovjeka.

"Bez obzira na to koliko bi se daleko sestre odvažile u razgovoru, kao privučene magnetom uvijek su se vraćale na to što bi se tati svidjelo, a što ne bi, što bi odobrio ili ne. Njegovu nepredvidljivu nasilnost opraštale su kao što bi oprostile provale bijesa neposlušnog djeteta. Raspoloženja je mijenjao kao što ih mijenja dijete tijekom dana, a Rose im se sad znala prilagoditi i bolje od njih. Ponekad je bio neodoljivo šarmantan, na primjer kad bi zamolio neku od djevojaka da provjeri s njim goveda u polju, kao da ih poziva na posebno mjesto u svom srcu."


Moran je kompleksan lik kojeg nećete poželjeti za prijatelja, koji će svemu naći zamjerku, onaj tip ljudi koji se boji da će biti ostavljen (tko će brinuti o njegovim poljima?), a rade sve da ih se ostavi. Kada obiteljski dom napuste njegove kćeri, a njegov najmlađi sin napusti školu i pobjegne od kuće, čitatelj se mora zapitati - na koji način će Moran sada ispoljiti svoj bijes? Zaslužuje li bar Rose svoj happy end ili će ju intenzivni vrtlog Moranove nujne duše povući sa sobom? Hoće li Moranove kćeri, jednom kad ga ne bude, osjetiti olakšanje ili će patiti za ocem, usprkos njegovoj prijekoj naravi? Za Johna McGaherna kažu da je najistaknutiji romanopisac od Becketta (zanimljivo, i sam Beckett branio je McGaherna kad mu je prvi roman, "The Barracks" zabranjen na temelju Zakona o cenzuri, a on zbog toga dobio otkaz na mjestu učitelja u školi kojom je, kao i u većini škola danas u Irskoj, upravljala Crkva). U potpunosti mogu razumjeti tu tvrdnju - "Među ženama" je remek djelo utemeljeno na karakteru osebujnog protagonista - onakvo kakvo mogu napisati samo pisci koji razumiju kako sebe tako i lica ljudi oko sebe. Ono jest sporog tempa, teške atmosfere, ali ostavlja intenzivan dojam - baš kao i život s kojim se svakodnevno nosimo kako znamo i umijemo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...