Znala sam da će mi se svidjeti izbor našeg book cluba za srpanj! Naša je morska žena, Mi-a, predložila da čitamo "Otok morskih žena" i ja sam joj se iskreno obradovala! Iako sam pročitala "Sniježnicu i tajnu lepezu" Lise See tijekom studija (čitaj: prije sto godina), još uvijek ju pamtim. Pamtim osjećaje koji je probudila u meni. Pamtim žensku snagu, otpornost, prijateljstvo, sestrinstvo, običaje i tradiciju. Iako pažnju skreće na običaj vezivanja stopala u Kini, prema kojem je veličina stopala diktirala ženskim životima (ideal je bilo stopalo dugo sedam centimetara), roman je to o sponi između dvije različite žene, o ženskom prijateljstvu koje je najdelikatnija pojava u čitavom svemiru.
Kad pomislim na pismo Lise See, pamtim mekoću, pamtim bivanje ženom. "Njezina je kuća gnijezdo u kojem krije radost, smijeh, tugu i kajanja svojeg života", kaže ona već na prvoj stranici "Otoka morskih žena", a čitatelj znade - gdje ima kajanja, ima i dobre priče (kad bismo bar kroz život kročili s tom utjehom).
Ova priča počinje prizorom žilave starice koja prebire po algama na plaži otoka Jejua. Nakon što sretne obitelj korejskih Amerikanaca, koja traži informacije o svojoj pretkinji, koja se na jednoj staroj fotografiji nalazi tik do Young-sook, starica im nastoji umaknuti. No, može li se od prošlosti pobjeći?
Young-sook članica je neobične zajednice žena na vulkanskom otoku Jejuu. Osim suvremenim narativom, roman je ispripovijedan i iz perspektive Young-sook kao djevojčice i prati njezino odrastanje. Netom prije Drugog svjetskog rata Korejom je upravljao japanski generalni guverner, a Korejci su povremeno pružali otpor (Kina je podupirala otpor Korejaca protiv Japana, a sovjetska Rusija je podupirala partizanski pokret na sjeveroistoku Koreje pod vodstvom Kim Il Sunga). U Drugom svjetskom ratu saveznici su odlučili da će Koreja, nakon poraza Japana, postati neovisna država. Međutim, budući da je SSSR stupio u rat protiv Japana, sovjetske postrojbe ušle su u Koreju u srpnju 1945., a gotovo mjesec dana poslije zaposjele su ju američke snage s juga. Crta razgraničenja između vojski uspostavljena je duž 38. paralele. Godine 1948. Južna Koreja postala je Republika Koreja, a Sjeverna Koreja nazvana je Demokratska Narodna Republika Koreja. Ove činjenice nije zgoreg znati, da bismo bolje razumjeli živote morskih junakinja Lise See, jer autorica povijest zanimljivog otoka isprepleće sa sudbinama njegovih žena.
Godine 1938. Young-sookina je majka predvodnica skupine haenyeo žena. Ona poučava Young-sook i njezinu prijateljicu Mi-ju, petnaestogodišnjakinje, zaronima i izronima koji uzdržavaju njihove obitelji. One su bebe roniteljice, ali već im je jasno da se žena osjeća ženom zbog svog doprinosa svojoj obitelji i zajednici. Već prvog radnog dana, Young-sook uvjerit će se u onu: "Pohlepna roniteljica je mrtva roniteljica", ali i da je sretan onaj tko ima prijatelja koji umije čuvati njegove tajne. Iako oduvijek bliske, tragičan će događaj dodatno povezati Young-sook, kćerku vođe haenyeo žena, i Mi-ju, siročeta čiji je otac surađivao s omraženim Japancima.
Kao da život djevojke u siromašnom kraju nije dovoljno težak, udaja za pogrešnog čovjeka, gubici koje nosi majčinstvo i politička nesigurnost koja vodi do masakra stavit će na kušnju prijateljstvo dviju žena koje su se davno, nakon prvih udaha, zaklele na vječnu podršku i privrženost.
"Kako se netko zaljubi? Ako muževljevo lice prvi put ugledate na dan zaruka, ne znate kakvi će se osjećaji pojaviti s vremenom. U trenucima dok bebu vade iz vas, ono što osjećate možda i nije ljubav. Ljubav treba paziti i njegovati, onako kako haenyeo paze na svoja podmorska polja. Kod dogovorenih vjenčanja mnoge se žene brzo zaljube u svoje muževe. Nekima za to trebaju godine. No nekima će desetljeća braka biti stalno ispunjena usamljenošću i tugom jer se ne povežemo uvijek s osobom s kojom spavamo na istoj prostirci. A uz djecu svaka žena upozna strah i tugu. Radost je poslastica i luksuz koji doživljavamo uz veliki oprez jer se iza svakog ugla može pojaviti tragedija, Sve je toliko drukčije s prijateljstvom. Nitko ne bira prijateljice umjesto nas; povezujemo se svojom voljom. Nismo spojene nekim obredom ni odgovornošću da dobijemo sina; same se vezujemo dok smo zajedno. Kada se prvi put susretnemo, zaiskri. Dijelimo smijeh i suze. Stvaramo tajne koje čuvamo, cijenimo i štitimo. Čudimo se tome kako netko toliko različit može shvatiti što nam je u srcu na način na koji nitko drugi nije u stanju."
Zamišljam žene koje izranjaju i na stijenama doje djecu, predaju ih muževima pa zaranjaju na dah ponovno i do dvadeset metara na tri do četiri minute. Zaranjaju na morska polja ne bi li ulovile ulov koji će nahraniti njihovu obitelj. Muškarci kuhaju, peru odjeću, a žene donose odluke - one teško zarađeni novac neće zapiti ili prokockati - tim će novcem othraniti novu generaciju haenyeo žena i školovati novu generaciju korejskih muškaraca. Nije to matrijarhat, to je samo zajednica koja ne ide linijom patrijarhalnog otpora. Prilagodljiva zajednica. Jer nekoć su ronili muškarci, žene su njihovu ulogu preuzele u 18. stoljeću, silom prilika. Muškarci su jednostavno priznali da su u tom poslu uspješnije. To je feminizam kakav trebam u životu, to su likovi (tako živi!) koji mi govore da sam vrijedna, da sam važna, da sam snažna, da mogu sve što poželim, da mogu izdržati i ono što ne mogu promijeniti, da mogu voljeti, da mogu praštati, da pridonosim svojoj obitelji i zajednici, da sama stvaram svijet u kojem živim. Obožavam knjige čiji likovi vjeruju da je žrtva sinonim za djela ljubavi i koji znaju da oprostom ne otkidamo od sebe, nego se oslobađamo gnjeva - čini se da se Lisa See specijalizirala upravo za pisanje takvih knjiga. Njezino pismo nije ni po čemu specifično, ne bih mogla izdvojiti stilske figure za kojima ima običaj posezati, ali njezine su priče važne i ispričane s puno ljubavi, i to je dovoljno da pronađu put do srca čitatelja.
Pronađite "Otok morskih žena" ovog ljeta, čitajte ju blizu vode. Po mogućnosti, na osami. Da vas nitko ne vidi kako plačete.
"Ti si krasan muž i želim da uvijek budeš sretan", rekla sam.
"Samo, nedostaje mi more."
Okrenuo se prema meni sa zbunjenim izrazom na licu. "Ne želim biti muškarac pod suknjom, u kući koja ovisi o ženinoj zaradi."
"I ne kažem da trebaš biti takav." Pokušala sam mu objasniti na način koji će shvatiti. "Volim to kako me dodiruješ i ovo vrijeme koje provodimo na prostirkama, ali biti haenyeo..."
"... je opasno."
Ispravila sam ga. "Biti haenyeo je ono što jesam. Nešto od toga mi je potrebno. Čeznem za morem i zadovoljstvom kada iz njega nešto izvadim. Nedostaje mi društvo žena." Nisam dodala koliko mi se sviđaju ženski razgovori i smijeh u bulteoku, u kojem se ne plašimo da ćemo povrijediti osjetljive muške uši. "A najviše od svega, nedostaje mi biti korisna. Radila sam cijeli život, zašto bih sada prestala, ako si ti učitelj?"
Fotografije: Željeznički most u Osijeku/ Šljokičasta žena
P.S. Za one željne mora i školjaka, preporučujem da u Osijeku posjete Muzej školjaka i vodenog svijeta u kojem je najveća atrakcija gospodin Vladimir Filipović koji je školjke skupljao po cijelom svijetu i koji ima tisuću priča za ispričati.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)