Početkom svega vladali su Titani, Hekatonhiri i Kiklopi, Uranovi i Gejini potomci. Onda je jedna od njih, Reja, s jednim od braće, Kronom, sjela na prijestolje i izrodila mu djecu - bogove Demetru, Hada, Heru, Hestiju, Posejdona i Zeusa, znate, sve one koji su glumili u Disneyevom Herculesu (fantastičan crtić, by the way). A onda je nastao kuršlus i nitko živ više nije mogao popamtiti sve te grčke bogove - osim profesorica iz povijesti, dakako. I naša je profesorica Nada imala sve bogove u malom prstu i pokušavala nas zagrijati za grčku mitologiju, iako ni za Homera ni za Hezioda nismo marili. Svakome je dala zadatak - naučiti priču o jednom liku iz grčke mitologije. Ja sam dobila Tetidu, majku Ahilejevu - i tu je stalo moje znanje o mitovima u Grka. No, život je okrutan, i sve ono što nisi savladao u srednjoj školi dočeka te kasnije u životu (dobro, skoro sve - još čekam da me sinus i kosinus zaskoče).
Moja je Vinska mušica zvana Andrea predložila da za lipanj čitamo "Kirku" Madeline Miller, i dobro da je jer ovo je toliko razvikana knjiga da ju ja vjerojatno nikad ne bih uzela u ruke da nije čitateljskog kluba. Ideja Madeline Miller je da Kirku, čarobnicu koja se nakratko pojavljuje u "Odiseji", postavi za protagonista romana, da se čuje ženski glas, koji je u povijesti uvijek bio zanemarivan. Sumnjičava sam prema postmodernističkim feminističkim tekstovima takve vrste - uvijek se pitam je li autor vođen misijom i vlastitim uvjerenjima ili tek pukom komercijalnom vrijednošću. Uostalom, ne smatram da žena u književnosti mora biti glavni lik da bi bila važna i utjecajna - znam da su ponekad i na filmu, i u životu, sporedni ženski likovi ti koji nose cijelu priču.
"Izišla sam iz očevih odaja. Bilo je doba dana između zalaska Sunca i izlaska moje blijede tetke. Nitko me nije vidio. Nabrala sam ono cvijeće koje pretvara u istinsko ja i odnijela ga u uvalu u kojoj se, kako se pričalo, Scila svakodnevno kupala. Slomila sam stabljike i izlila njihov bijeli sok u vodu, kap po kap. Više neće moći skrivati svoju zmijsku zloću, pomislila sam. Sva će se njezina ružnoća razotkriti. Obrve će joj se zadebljati, kosa izgubiti sjaj, nos narasti i pretvoriti se u njušku. Dvorane će odjekivati od njezinih gnjevnih urlika, a veliki će me bogovi doći bičevati, no ja ću ih srdačno dočekati jer će svaki udarac biča po mojoj koži biti tek još jedan dokaz Glauku koliko ga volim."
"Tada mi je, pod tim nebom, na um pala neobuzdana misao. Pojest ću te biljke,. I onda će ono što je uistinu u meni napokon izići. Prinijela sam ih ustima. Ali nisam imala hrabrosti. Što sam bila uistinu? Na kraju se nisam usudila saznati."
Prvenstveno, Miller je zanimalo zašto je Kirka dvadeset Odisejevih mornara pretvorila u svinje pa se odvažila na pisanje romana koji epsku priču svodi na intimni dnevnik jedne božice. U početku, Kirka odrasta uz svog oca Helija i majku Perzu. Njezina ju obitelj omalovažava, braća i sestre ju preziru, majka joj govori da ima glas kao kreštavi galeb. Jednostavno, ona nije moćna kao njezin otac ni ljupka kao njezina majka. Dok promatra smrtnike i sanjari o nekome tko će ju voljeti, shvaća da nema moći bogova, ali da ima druge vještine - vještine čarobnice. Kad ih upotrijebi protiv roda svoga, bogovi ju tjeraju na otok Eeju, zauvijek.
"Nimfe su lepršale oko mene. Njihov prigušeni smijeh plutao je hodnicima. Barem nisu došla njihova braća, govorila sam si, koja bi se razmetala, međusobno borila i lovila moje vukove. No to, dakako, nije bila stvarna opasnost. Sinove se ne kažnjava."
Kao sestra Pasifaje, majke Minotaurove, tetka Arijadne, prijateljica Dedala, ljubavnica Hermesa, rođakinja Prometeja, Kirka susreće mnoštvo mitoloških likova koje je autorica relativno uspješno infiltrirala u roman. Susret i odnos s Odisejem tobože ne zauzima najveći dio knjige, budući da je Millerica, kako govori na promocijama, željela naglasiti da je Odisej samo sporedni lik u Kirkinom životu, baš kao što je ona sporedni lik u "Odiseji". Naime, u "Odiseji" Odisej na njezin otok dolazi kao ratni veteran sa svojim iscrpljenim mornarima, koje ona pretvara u svinje. Odisej joj ne ostaje dužan pa joj, naoružan Hermesovim amajlijama, prijeti mačem, a ona ga na koljenima moli za milost i poziva ga u krevet. Millericu je užasnula takva reakcija moćne i ozloglašeno okrutne vještice pa ju je lik Kirke godinama zaokupljao. Kad je shvatila da je Kirka prva vještica u zapadnjačkoj literaturi, a da su vješticama muškarci gotovo uvijek nazivali žene koje su imale više moći nego je to muškarcima odgovaralo, odlučila joj je podariti nov život. Slično je učinila i Maggie O'Farrell u dragom mi "Hamnetu", davši nov život Anne Hathaway, supruzi Williama Shakespearea, koju povijest nije mazila, ali i Margaret Atwood u "Penelopeji", romanu o supruzi Odisejevoj, pa sam i "Kirki" morala dati priliku (i zanemariti nimalo suptilnu feminističku (iliti mizoandrijsku) propagandu nadahnutu MeToo pokretom, ali i mitom o Kasandri).
"Misle da žalim za njihovim mrtvim drugovima, i uistinu žalim. Ali ponekad se jedva suzdržavam da ih sam ne poubijam. Imaju bore, ali nemaju mudrosti. Poveo sam ih u rat prije negoli su stigli iskusiti ono što uravnoteži čovjeka. Kada su mi se pridružili, nisu bili oženjeni. Nisu imali djece. Nisu doživjeli godinu slabe žetve, kada se struže po dnu zaliha, a ni dobru godinu, kada trebaju naučiti štedjeti. Nisu vidjeli svoje roditelje kako stare i propadaju. Nisu ih vidjeli kako umiru. Bojim se da im nisam oteo samo mladost, nego i cijeli vijek."
Roman je napisan korektno, štivo je to koje je daleko kvalitetnije od npr. "Lekcija iz kemije", drugog bestselera kojeg smo proučavale na čitateljskom klubu. Štoviše, underdog Kirka čitatelju vrlo brzo priraste k srcu, što mora da je razlog zašto ovaj roman brojni booktuberi nazivaju svojim najdražim romanom. Madeline Miller piše poetično i čitatelju je očita njezina ljubav prema antičkoj klasici. Iako je ovo roman koji privlači žene svih generacija (i čini se kao idealan izbor za beach read), kladim se da je roman negdašnje profesorice grčkog i latinskog jezika ipak najprimamljiviji učenicima prvog razreda srednje škole (ova knjiga hit je na TikToku), koji uče o čudesnim bogovima Grčke koji su ljude poučavali nastanku svijeta, ali i međuljudskim odnosima.
Mit o Kirki zapravo je priča o sazrijevanju i preobrazbi mlade žene. Živeći u izolaciji mogla se posvetiti sebi, razviti vještine na kojima će joj i bogovi zavidjeti. Ukratko, Millerica je, maštajući o grčkoj mitologiji, obećala čitateljima novi mit - mit o ženi koja sve može sama. Ženi koja je neustrašiva, koja ne treba nikoga s kime bi dijelila život, koja za svoje dijete gazi podmorjem i pregovara sa čudovištima. No, tekst je pisao smrtnik i između redaka je bujala usamljenost, jer nijedan čovjek (a ni bog) nije otok, jer je svaki čovjek (pa i bog) žedan ljubavi. Zato, kraj je čitatelje mahom razočarao - ta Kirka je bila badass i trebala je ostati badass za cijelu vječnost! Međutim, iako moćna i samostalna, Kirka je i dalje bila neobično odana obitelji koja ju odbacuje. Kirka je uspjela pripitomiti i vukove i lavove, ali nije uspjela umiriti svoje srdašce - ona se često prisjeća Odiseja, zamišlja ga kako korača Itakom, snažan, pun ožiljaka. Ona ga ne vidi samo kao junaka, ona poznaje i njegove slabosti i njegove nježnosti. Njezin samotnjački zov i njezin ljudski glas podsjetio me na Andersenovu Malu sirenu - i prije nego je Odisej zakoračio na njezin otok, pomislila sam da bi se Kirka odrekla svojih moći radi ljubavi smrtnika, samo kad bi bogovi i smrtnici mogli biti združeni...
"Kirka" nije postala moja omiljena knjiga, ali pokrenula je nešto o meni. Zavirila sam ponovno u "Odiseju" i sjetila sam se da je u muževoj staroj sobi nekoć stajala knjiga o grčkim mitovima. Tu knjigu, "Deset priča iz grčke starine", koje je dobio 1993. od svog tetka Milana, donijela sam kući i počela ju čitati svojoj djeci prije spavanja, baš kao što je majka Madeline Miller čitala svojoj kćerki nekoć davno.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)