Ja se ne zovem Lidija Deduš

ja se zovem šljokičasta žena i priznajem, posudila sam ovu knjigu samo zato što ju je preporučio kristian novak.

ja se zovem šljokičasta žena i danas mi se nije dalo prati kosu. stavila sam na kosu šampon za suho pranje pa me sad svrbucka glava. garant to radi i lidija deduš.

"ja se zovem lidija deduš. sjedim na poslovnom sastanku i osjećam kako mi se rupa na čarapi urezuje u kožu između palca i onog prsta pored."

ja se zapravo ne zovem šljokičasta žena (tko bi rek'o!) i ovu sam knjigu izvadila iz torbe par minuta nakon što sam potamanila klipić (mrvice svuda, naravno) i prolila kavu po svom biciklu (ne znam zašto sam mislila da mogu kavu dopremiti od pekare do klupice, gdje čitam za vrijeme pauze, već sam i ranije to pokušala, i rezultat je bio isti).

ja se zapravo ne zovem šljokičasta žena, ali ne volim na Internetima ispisivati svoje ime (dijagnoza: pravosudna paranoja), pa sam jako zavidna lidiji deduš koja uopće nema taj problem.

"ja se zovem lidija deduš. jednom sam gurnula lazanje u pećnicu i zaspala."

ja se zovem...uf, zamalo. nije bitno. nekako se zovem i ne čitam poeziju, najčešće me živcira. i živciraju me bube koje se penju po meni dok čitam poeziju lidije deduš na klupici. sjedeća (ne sijedeća) kontradikcija, znam.

zovem se, i čitam monolog lidije deduš - malo je nalik poeziji, ali bez prekorasnih riječi i metafora. više sliči onim dobrim starim statusima na facebooku (više nitko ne piše statuse pa više nisam na facebooku). čisti naturalizam.

ona se zove lidija deduš i pamti nepotrebne stvari, plače iz čista mira, voli opća mjesta, ima troje mačje djece, briše prašinu starim gaćama (ja sam profinjenija jer brišem starim potkošuljama), napije se pa radi dar-mar (od sebe) i voli da priča kako ona hoće.

"ja se zovem lidija deduš. često gledam u nebo, tražim boga."

ja se nekako zovem i u isti tren se pitam tko je normalan objavio ovu knjigu i kažem: baš dobro (da ne kažem - hvala Bogu!) da je fraktura objavila ovu knjigu.

ja se već nekako zovem i dok čitam ovu knjigu smijem se, osjećam susramlje i nelagodu - otprilike kao kad gledam larryja davida u "curb your enthusiasm". larry david, lidija deduš. L.D. to sam sad skužila. wow.

ja se nekako zovem i slušala sam jedan intervju Lidije Deduš i nasekirala se. nisam aktivistica i ne volim govoriti u ime svih žena. živim konvencionalan život. znam, užas. a još idem i u crkvu. bljak. lidija deduš ne bi mi nikad poželjela biti prijateljica, ali meni se njezina knjiga svejedno svidjela.

ja se ne zovem lidija deduš, i u mom kraju ima svakakvih ljudi i svakakvih običaja. npr., u mom kraju konvencijama su više opterećeni oni koji ih mrze, nego oni koji po njima žive.

"ja se zovem lidija deduš. u mom kraju čovjeka uvijek zanima što se događa u tuđim kućama. zato sjedne pored prozora i gleda tko prolazi cestom, kako je obučen i šta nosi u vrećicama, ide li biciklom ili autom, ako ide autom, koliko se ljudi u njemu vozi, ako samo jedan čovjek, zašto samo jedan kad je benzin skup, a može četvero, ako je četvero, sigurno idu nekome u goste, ako je samo jedan, sigurno se ide kurvati, a ako se ide kurvati, s kim se ide kurvati, i tu onda nastane zavrzlama, pa čovjek uzme telefon u ruke, zove i pita, i za to vrijeme u svijetu umre nekoliko ljudi, nekoliko ih se rodi, a onaj što se išao kurvati se već vraća kući."

ona se zove lidija deduš i malo mi smeta što si ime piše malim slovom, ali dobro. preživjet ću.

ja se ne zovem lidija deduš, i sličnija sam mami lidije deduš, nego lidiji deduš. dio knjige o jogi bio mi je dosadnjikav, ne vjerujem ja u te pomodarske gluposti. dio o tinderu me uplašio. imat ću noćne more - samo da ne sanjam zdravka škendera ili miroslava ilića, kao lidija deduš.

"ja se zovem lidija deduš. mnogi misle da moje dobro raspoloženje dolazi prirodno. ovime razbijam taj mit. istina je da lijek koji uzimam u mozgu otvara receptore za primanje serotonina, koji tijelo regularno proizvodi, ali ne zna kud bi s njim. serotonin se veže, ja pjevam i smijem se."

ja se ne zovem lidija deduš, i baš mi je bed što ne živim u reisnerovoj, kad već živim u osijeku (lidija deduš će znati o čemu pričam).

lidija deduš većinom laprda gluposti, ali ponekad kaže velike i bolne istine. ponekad mi zasuzi oko kad piše o nevidljivosti, a onda opet piše o prđenju na jogi pa mi bude lakše.

ja se ne zovem lidija deduš i nisu mi jasni ljudi koji ne vole klima uređaje. "ne volim kad mi puše u glavu", kažu. "Joj da, užas", kažem ja i nafrljim na 20, u glavu. to baš i nema veze s lidijom deduš, ali kontajte kako je lako navući se i ispisati čitavu knjigu ovakvih ispovijesti.

ja se zovem šljokičasta žena, a ako vam se svidio ovaj osvrt, svidjet će vam se i "ja se zovem lidija deduš", kako god se vi zvali.