Preskoči na glavni sadržaj

Ja se ne zovem Lidija Deduš

ja se zovem šljokičasta žena i priznajem, posudila sam ovu knjigu samo zato što ju je preporučio kristian novak.

ja se zovem šljokičasta žena i danas mi se nije dalo prati kosu. stavila sam na kosu šampon za suho pranje pa me sad svrbucka glava. garant to radi i lidija deduš.


"ja se zovem lidija deduš. sjedim na poslovnom sastanku i osjećam kako mi se rupa na čarapi urezuje u kožu između palca i onog prsta pored."

ja se zapravo ne zovem šljokičasta žena (tko bi rek'o!) i ovu sam knjigu izvadila iz torbe par minuta nakon što sam potamanila klipić (mrvice svuda, naravno) i prolila kavu po svom biciklu (ne znam zašto sam mislila da mogu kavu dopremiti od pekare do klupice, gdje čitam za vrijeme pauze, već sam i ranije to pokušala, i rezultat je bio isti).


ja se zapravo ne zovem šljokičasta žena, ali ne volim na Internetima ispisivati svoje ime (dijagnoza: pravosudna paranoja), pa sam jako zavidna lidiji deduš koja uopće nema taj problem.

"ja se zovem lidija deduš. jednom sam gurnula lazanje u pećnicu i zaspala."

ja se zovem...uf, zamalo. nije bitno. nekako se zovem i ne čitam poeziju, najčešće me živcira. i živciraju me bube koje se penju po meni dok čitam poeziju lidije deduš na klupici. sjedeća (ne sijedeća) kontradikcija, znam.

zovem se, i čitam monolog lidije deduš - malo je nalik poeziji, ali bez prekorasnih riječi i metafora. više sliči onim dobrim starim statusima na facebooku (više nitko ne piše statuse pa više nisam na facebooku). čisti naturalizam.

ona se zove lidija deduš i pamti nepotrebne stvari, plače iz čista mira, voli opća mjesta, ima troje mačje djece, briše prašinu starim gaćama (ja sam profinjenija jer brišem starim potkošuljama), napije se pa radi dar-mar (od sebe) i voli da priča kako ona hoće.

"ja se zovem lidija deduš. često gledam u nebo, tražim boga."

ja se nekako zovem i u isti tren se pitam tko je normalan objavio ovu knjigu i kažem: baš dobro (da ne kažem - hvala Bogu!) da je fraktura objavila ovu knjigu.

ja se već nekako zovem i dok čitam ovu knjigu smijem se, osjećam susramlje i nelagodu - otprilike kao kad gledam larryja davida u "curb your enthusiasm". larry david, lidija deduš. L.D. to sam sad skužila. wow.

ja se nekako zovem i slušala sam jedan intervju Lidije Deduš i nasekirala se. nisam aktivistica i ne volim govoriti u ime svih žena. živim konvencionalan život. znam, užas. a još idem i u crkvu. bljak. lidija deduš ne bi mi nikad poželjela biti prijateljica, ali meni se njezina knjiga svejedno svidjela.

ja se ne zovem lidija deduš, i u mom kraju ima svakakvih ljudi i svakakvih običaja. npr., u mom kraju konvencijama su više opterećeni oni koji ih mrze, nego oni koji po njima žive.

"ja se zovem lidija deduš. u mom kraju čovjeka uvijek zanima što se događa u tuđim kućama. zato sjedne pored prozora i gleda tko prolazi cestom, kako je obučen i šta nosi u vrećicama, ide li biciklom ili autom, ako ide autom, koliko se ljudi u njemu vozi, ako samo jedan čovjek, zašto samo jedan kad je benzin skup, a može četvero, ako je četvero, sigurno idu nekome u goste, ako je samo jedan, sigurno se ide kurvati, a ako se ide kurvati, s kim se ide kurvati, i tu onda nastane zavrzlama, pa čovjek uzme telefon u ruke, zove i pita, i za to vrijeme u svijetu umre nekoliko ljudi, nekoliko ih se rodi, a onaj što se išao kurvati se već vraća kući."


ona se zove lidija deduš i malo mi smeta što si ime piše malim slovom, ali dobro. preživjet ću.

ja se ne zovem lidija deduš, i sličnija sam mami lidije deduš, nego lidiji deduš. dio knjige o jogi bio mi je dosadnjikav, ne vjerujem ja u te pomodarske gluposti. dio o tinderu me uplašio. imat ću noćne more - samo da ne sanjam zdravka škendera ili miroslava ilića, kao lidija deduš.

"ja se zovem lidija deduš. mnogi misle da moje dobro raspoloženje dolazi prirodno. ovime razbijam taj mit. istina je da lijek koji uzimam u mozgu otvara receptore za primanje serotonina, koji tijelo regularno proizvodi, ali ne zna kud bi s njim. serotonin se veže, ja pjevam i smijem se."

ja se ne zovem lidija deduš, i baš mi je bed što ne živim u reisnerovoj, kad već živim u osijeku (lidija deduš će znati o čemu pričam).

lidija deduš većinom laprda gluposti, ali ponekad kaže velike i bolne istine. ponekad mi zasuzi oko kad piše o nevidljivosti, a onda opet piše o prđenju na jogi pa mi bude lakše.

ja se ne zovem lidija deduš i nisu mi jasni ljudi koji ne vole klima uređaje. "ne volim kad mi puše u glavu", kažu. "Joj da, užas", kažem ja i nafrljim na 20, u glavu. to baš i nema veze s lidijom deduš, ali kontajte kako je lako navući se i ispisati čitavu knjigu ovakvih ispovijesti.

ja se zovem šljokičasta žena, a ako vam se svidio ovaj osvrt, svidjet će vam se i "ja se zovem lidija deduš", kako god se vi zvali.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...