Preskoči na glavni sadržaj

Ja se ne zovem Lidija Deduš

ja se zovem šljokičasta žena i priznajem, posudila sam ovu knjigu samo zato što ju je preporučio kristian novak.

ja se zovem šljokičasta žena i danas mi se nije dalo prati kosu. stavila sam na kosu šampon za suho pranje pa me sad svrbucka glava. garant to radi i lidija deduš.


"ja se zovem lidija deduš. sjedim na poslovnom sastanku i osjećam kako mi se rupa na čarapi urezuje u kožu između palca i onog prsta pored."

ja se zapravo ne zovem šljokičasta žena (tko bi rek'o!) i ovu sam knjigu izvadila iz torbe par minuta nakon što sam potamanila klipić (mrvice svuda, naravno) i prolila kavu po svom biciklu (ne znam zašto sam mislila da mogu kavu dopremiti od pekare do klupice, gdje čitam za vrijeme pauze, već sam i ranije to pokušala, i rezultat je bio isti).


ja se zapravo ne zovem šljokičasta žena, ali ne volim na Internetima ispisivati svoje ime (dijagnoza: pravosudna paranoja), pa sam jako zavidna lidiji deduš koja uopće nema taj problem.

"ja se zovem lidija deduš. jednom sam gurnula lazanje u pećnicu i zaspala."

ja se zovem...uf, zamalo. nije bitno. nekako se zovem i ne čitam poeziju, najčešće me živcira. i živciraju me bube koje se penju po meni dok čitam poeziju lidije deduš na klupici. sjedeća (ne sijedeća) kontradikcija, znam.

zovem se, i čitam monolog lidije deduš - malo je nalik poeziji, ali bez prekorasnih riječi i metafora. više sliči onim dobrim starim statusima na facebooku (više nitko ne piše statuse pa više nisam na facebooku). čisti naturalizam.

ona se zove lidija deduš i pamti nepotrebne stvari, plače iz čista mira, voli opća mjesta, ima troje mačje djece, briše prašinu starim gaćama (ja sam profinjenija jer brišem starim potkošuljama), napije se pa radi dar-mar (od sebe) i voli da priča kako ona hoće.

"ja se zovem lidija deduš. često gledam u nebo, tražim boga."

ja se nekako zovem i u isti tren se pitam tko je normalan objavio ovu knjigu i kažem: baš dobro (da ne kažem - hvala Bogu!) da je fraktura objavila ovu knjigu.

ja se već nekako zovem i dok čitam ovu knjigu smijem se, osjećam susramlje i nelagodu - otprilike kao kad gledam larryja davida u "curb your enthusiasm". larry david, lidija deduš. L.D. to sam sad skužila. wow.

ja se nekako zovem i slušala sam jedan intervju Lidije Deduš i nasekirala se. nisam aktivistica i ne volim govoriti u ime svih žena. živim konvencionalan život. znam, užas. a još idem i u crkvu. bljak. lidija deduš ne bi mi nikad poželjela biti prijateljica, ali meni se njezina knjiga svejedno svidjela.

ja se ne zovem lidija deduš, i u mom kraju ima svakakvih ljudi i svakakvih običaja. npr., u mom kraju konvencijama su više opterećeni oni koji ih mrze, nego oni koji po njima žive.

"ja se zovem lidija deduš. u mom kraju čovjeka uvijek zanima što se događa u tuđim kućama. zato sjedne pored prozora i gleda tko prolazi cestom, kako je obučen i šta nosi u vrećicama, ide li biciklom ili autom, ako ide autom, koliko se ljudi u njemu vozi, ako samo jedan čovjek, zašto samo jedan kad je benzin skup, a može četvero, ako je četvero, sigurno idu nekome u goste, ako je samo jedan, sigurno se ide kurvati, a ako se ide kurvati, s kim se ide kurvati, i tu onda nastane zavrzlama, pa čovjek uzme telefon u ruke, zove i pita, i za to vrijeme u svijetu umre nekoliko ljudi, nekoliko ih se rodi, a onaj što se išao kurvati se već vraća kući."


ona se zove lidija deduš i malo mi smeta što si ime piše malim slovom, ali dobro. preživjet ću.

ja se ne zovem lidija deduš, i sličnija sam mami lidije deduš, nego lidiji deduš. dio knjige o jogi bio mi je dosadnjikav, ne vjerujem ja u te pomodarske gluposti. dio o tinderu me uplašio. imat ću noćne more - samo da ne sanjam zdravka škendera ili miroslava ilića, kao lidija deduš.

"ja se zovem lidija deduš. mnogi misle da moje dobro raspoloženje dolazi prirodno. ovime razbijam taj mit. istina je da lijek koji uzimam u mozgu otvara receptore za primanje serotonina, koji tijelo regularno proizvodi, ali ne zna kud bi s njim. serotonin se veže, ja pjevam i smijem se."

ja se ne zovem lidija deduš, i baš mi je bed što ne živim u reisnerovoj, kad već živim u osijeku (lidija deduš će znati o čemu pričam).

lidija deduš većinom laprda gluposti, ali ponekad kaže velike i bolne istine. ponekad mi zasuzi oko kad piše o nevidljivosti, a onda opet piše o prđenju na jogi pa mi bude lakše.

ja se ne zovem lidija deduš i nisu mi jasni ljudi koji ne vole klima uređaje. "ne volim kad mi puše u glavu", kažu. "Joj da, užas", kažem ja i nafrljim na 20, u glavu. to baš i nema veze s lidijom deduš, ali kontajte kako je lako navući se i ispisati čitavu knjigu ovakvih ispovijesti.

ja se zovem šljokičasta žena, a ako vam se svidio ovaj osvrt, svidjet će vam se i "ja se zovem lidija deduš", kako god se vi zvali.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...