Znate kako funkcioniram - ako svijetom knjigoljubaca vlada hype u vezi neke knjige, nema šanse da ću ja tu knjigu pročitati! U redu, postoji jedna iznimka od tog pravila - pročitat ću ju na prijedlog žena iz mog čitateljskog kluba. Ovaj put, Tihomira nas je usosila predloživši za veljaču "Lekcije iz kemije", debitantski roman Bonnie Garmus, koji je prodan u četiri milijuna primjeraka, koji je preveden na četrdesetak jezika, nagrađen brojnim nagradama i ekraniziran već godinu dana nakon objavljivanja. Ne mogu lagati, takvi me rezultati umiju isprovocirati da uzmem knjigu u ruke, ali iskustvo mi je pokazalo da me čitanje razvikanih naslova gotovo uvijek razočara. (Pa kaže! - "Mislila sam da si ti izuzetak, kako naivno, kako naivno...")
Da bih samoj sebi susret s hitom "Lekcije iz kemije" učinila zanimljivijim, odlučila sam svoje dojmove zabilježiti tijekom čitanja.
Dan prvi
Na samom početku bilo mi je poznato samo da je riječ o prvom romanu šezdesetčetverogodišnje copywriterice, što samo po sebi jest inspirativno. Mogla bi to biti priča iskusne žene koju vrijedi saslušati.
Početkom šezdesetih 20. stoljeća u Kaliforniji živi Elizabeth Zott. Ona je darovita i ambiciozna kemičarka koja brine o kognitivnom razvoju svoje četverogodišnje kćeri i koja, potaknuta gubitkom stalnih primanja, prihvaća posao televizijske kuharice u emisiji "Večera u šest". Iako je uvijek ozbiljna i nikad se ne smije, po sažetku na koricama da se naslutiti da će njezina emisija osvojiti srca gledatelja. No, iznenađujuće je to da je Elizabeth nesretna, depresivna čak - ili bar tako kaže autorica (jer Elizabeth je kraljica potisnutih emocija i, ako ste željni romana koji će vas dirnuti u dušu, odustanite od čitanja ovog).
Roman se u sljedećem poglavlju vraća deset godina unatrag, u dan kad je Elizabeth, tada zaposlena kao kemičarka u institutu Hastings, upoznala slavnog kemičara, Calvina Evansa. Nakon prvotnih nesuglasica i nakon meet-cute tipičnog za rom-com, Calvin i Elizabeth udružili su svoje čudnovate glave, tijela i prebivališta. Uvažavajući Elizabethinu ambiciju i prijezir prema braku, Calvin se činio kao muškarac uz čiju bi podršku mogla poletjeti, no, autorica je situaciju drukčije zamislila (ne daj, Bože, podrške u obliku muškarca!). Strpala je svu silu melodramatičnih zapleta u jednu priču, a ja nisam mogla odvratiti pogled - jer ne možeš odvratiti pogled od Eden i Cruza, Marisol i Jose Andresa i kompanije.
Mogla bih reći da me Elizabet Zott nije oduševila kao većinu svijeta jer sam alergična na postmodernističke feminističke propagande, ali ne radi se samo o tome. Bonnie Garmus ne samo da je lik super privlačne znanstvenice aka snažni ženski lik oživjela u komercijalne svrhe, nego je odlučila, kao i mnogi danas, ikonu feminizma 21. stoljeća obući u vintage krpice i posjesti ju na retro scenu Kalifornije, zavaravajući čitatelje da se ovo djelo svrstava u povijesnu fikciju, a ne u znanstvenu fantastiku. No, što se mora (za book club), nije teško - odlučila sam progledati kroz prste autorici i nadobudnu Elizabeth, koja je više nalik Temperance Brenan nego ijednoj ženi iz šezdesetih, promatrati kao mladu ženu koja je, kao i sve mi, u kojem god stoljeću rođene bile, bila željna dokazati sebi i svima ostalima da je vrijedna, inteligentna i marljiva, uvjerena da ju posao može usrećiti, da ju ostvarene ambicije mogu zadovoljiti. Vjerovala sam da će se nakon tragedije i niza nesretnih događaja njezini prioriteti promijeniti pa sam nastavila čitati.
Dan drugi
No, Bonnie Garmus nije Elizabeth namijenila takvu priču - za nju je postojao samo jedan put i ni prijateljstvo s odrješitom susjedom ni majčinstvo nije od nje učinilo ženu koja ima uspone i padove i koja se ponekad boji s njima suočiti. Ona je snažna i nepokolebljiva, i ti to kao čitatelj moraš prihvatiti. Jasno mi je da je Bonnie Garmus imala namjeru dati Elizabeth, koja je bila ispred svog vremena (plus, potpuno je nesvjesno iskoristila činjenicu da je privlačna glavešinama na televiziji koji su joj ponudili posao), platformu s koje će progovarati masama - nije škodio ni primjer televizijskog showa Julije Child koji je na PBS-u startao početkom šezdesetih. Osim toga, nisam vidjela potrebu da se radnja odvija u šezdesetima, ta i danas se žene podcjenjuju, i danas su manje plaćene za isti posao, i danas su seksualno uznemiravane, i danas se ženu šikanira na radnom mjestu jer je iskoristila pravo na rodiljni dopust (u toj vrsti šikane žena je ženi vuk) i danas se smatra uspješnom ona žena koja je i majka, i supruga, i domaćica i karijeristica, koja drži do sebe, dakako. Žena može sve i žena mora ostvariti svoj potencijal, kud puklo da puklo - na toj postavci autorica temelji svoju priču, ne mareći za literarno stvaranje povijesnog konteksta.
Drugi dan čitanja donio mi je susret s Elizabethinom susjedom Harriet, ženom koja mrzi svog supruga, ali se iz vjerskih razloga ne može razvesti (autoričin prijezir prema religiji je sveprisutan). Za razliku od Elizabeth, koja je sličnija kiborgu nego ženskom čeljadetu (jasno mi je, tako je dosadno biti prosječna žena, a i neurorazličitost je in), Harriet je lik koji čitatelju nudi unutarnju borbu, koji ima postulate kojih se drži, koji je uvijek tu za Elizabethinu kćerku Mad, koja predstavlja novu generaciju žena i koju majka odgaja da bude slobodna od okova patrijarhata (znam da četverogodišnja djevojčica može čitati Normana Mailera, ali bi li zaista trebala?).
Stil Bonnie Garmus nema posebnih značajki, uglavnom je njezino pismo nalik komercijalnom scenariju. Ima šarmantnih sci-fi momenata, kao npr. perspektiva Elizabethinog psa, ali ukratko - "Lekcije iz kemije" lijek su za neurogenijsku deprivaciju (pojam je to o kojem sam saznala upravo čitajući ovu knjigu), za razbibrigu mozga u kasno poslijepodne i u tome leži tajna uspjeha ove knjige.
Dan treći
Kulinarska emisija u kojoj Elizabeth ne poštuje scenarij ni urednike nego kuha koristeći se kemijski formulama i reakcijama možda je neke od čitatelja uspjela zabaviti, ali ne i mene. TV-lice koje ženama u šezdesetima propovijeda o vegetarijanizmu i ateizmu, a pripremajući složenac uspijeva spomenuti i Rosu Parks zaprepastilo me. Pomisao da su milijuni čitateljica u neuvjerljivoj Elizabeth Zott pronašli nadahnuće rastužila me, a autoričinu protureligijsku propagandu, koja ne pridonosi ni raspletu priče ni karakterizaciji likova, smatrala sam krajnje napornom i neukusnom.
Dan četvrti
U trenutku kad se pastor Wakely, nekadašnji Calvinov poznanik, ušulja u priču, Elizabeth se pojavljuje na naslovnici Voguea, a Calvinova se prošlost predvidljivo vraća u život The Zott Girls stilu meksičke telenovele, teško se prisiljavam na čitanje ove knjižurine. Pretvorba Elizabeth Zott u životnog trenera iscrpila me - uostalom, moderiranje života iritantna je odlika današnjice koja ne bi trebala imati mjesto u povijesnoj fikciji. Pretvorivši iole zanimljivu premisu u pamflet, Bonnie Garmus nije preostalo ništa drugo nego da na promocijama uvjerava zbunjene čitateljice da je ovo roman o ravnoteži. Kako pronaći ravnotežu u fiktivnom životu koji bi trebao imitirati živote stvarnih žena, a u kojem protagonistica nije biće od krvi i mesa, nego ignorira traume, nema sumnji, ne promišlja, ne ispituje, ne lomi se? Ja sam željna drugačijih uzora. Mene moja prošlost definira, iz nje crpim svoju snagu, ona me motivira da budem bolja, da za sebe pronađem razumijevanje, a za druge toleranciju. Ja očajnički u fikciji tražim prosječnu ženu, i slabu i snažnu, i tihu i glasnu, i odlučnu i neodlučnu, i zaljubljenu i samostalnu, i neustrašivu i prestravljenu, i snalažljivu i izgubljenu, ženu koja umije podnijeti teret ovog svijeta znajući da je upravo sposobnost nošenja tereta nužna za preživljavanje - ne samo ženama, nego i muškarcima. Jer život je težak, kako god se ti zvao, gdje god se ti rodio, koji god broj cipela nosio, kojom god se osobnom zamjenicom koristio.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)