Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife, B*Witched, a imala sam čak i jedan CD od Boyzone, kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je "Angelin prah" Franka McCourta, a filmove "The Commitments", "Leap Year" i "Once" pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde, Maggie O'Farrell (možda živi u Škotskoj, ali potječe iz Irske), C. S. Lewis (svojataju ga Englezi, ali rođen je u Irskoj) i William Trevor, a nisu mi ni Sally Rooney, Claire Keegan ni Joseph O'Connor manje dragi. Zato se nemojte čuditi kad kažem da sam pripreme za ovogodišnji (moj prvi) posjet Irskoj (taman negdje između International Literature Festival i Bloomsdaya) započela čitanjem romana nagrađivane irske spisateljice Anne Enright. Njezino "Obiteljsko okupljanje" jedan je od irskih romana nagrađen Bookerom (osim Enright, i Iris Murdoch, John Banville, Roddy Doyle, Anna Burns, a sada i Paul Lynch, diče se Bookerom).
Često mi vele da sam čudna - ne mogu si pomoći, ali volim romane koji započinju smrću u obitelji, jer svaka nesretna obitelj je nesretna na svoj način, kako je rekao Tolstoj, i svaka se sa smrću obračunava na drukčiji način. O tom obračunu u "Obiteljskom okupljanju" saznajemo od Veronice Hegarty, tridesetdevetogodišnje supruge i majke. Iako je jedna od devetero braće i sestara, upravo ona ima zadaću svojoj majci priopćiti da je njezin brat Liam mrtav. To jest teška zadaća, ali suočiti se s obiteljskim grijesima iz prošlosti i preživjeti okupljanje klana bit će još veći izazov.
"Vrlo nam je malo ljudi dano da ih volimo. Želim to reći svojim kćerima, da je svaka zaljubljenost važna, pa i kad ti je devetnaest godina. Osobito kad ti je devetnaest. A ako one koje voliš u devetnaestoj možeš nabrojiti na prste jedne ruke, u četrdesetoj će ti obje ruke biti više nego dovoljne. Vrlo nam je malo ljudi dano da ih volimo i svi su nam privrženi."
Nije Liama ubio alkohol, ali nije mu ni pomogao. Dok šaptom pripovijeda u prvom licu, Veronica sve teže razlikuje prošlost od sadašnjosti, sne od jave. Dok joj nije umro brat nije joj smetalo što "živi pod navodnicima", a sada preispituje niz događaja koji je doveo do njegove smrti, do njezinih bračnih problema, do njezine depresije (depresija se u ovoj knjizi ne spominje riječju, ali paralizirajuća nemoć koja se stvara ispod Veronicine kože opipljiva je). Njezine misli sve česšće bježe u kuću njezine bake, u kojoj su Liam i ona boravili kad god je majka trebala odmor od poroda ili gubitka trudnoće.
"Nešto se čudesno dogodi kad netko umre, sve stane, i sve ono u čemu mislimo da smo nezamjenjivi postane sasvim nevažno. Muž vam ipak zna nahraniti djecu, zna rukovati novom pećnicom, zna naći kobasice u hladnjaku. I onaj njegov važan sastanak nije uopće bio važan, niti malo. I dovest će djevojčice iz škole, i opet ih ujutro odvesti. Starija će se kći sjetiti uzeti inhalator, a mlađa će ponijeti opremu za tjelesni, i sve je baš onako kao što ste i pretpostavljali - većina onog što radite jednostavno je glupo, doista glupo, uglavnom samo zanovijetate, cmizdrite i pospremate za onima koji vas od lijenosti nisu u stanju ni voljeti, čak ni to, a kamoli pronaći vlastite cipele ispod vlastitog kreveta; onima koji vam u lice spočitnu - urlajući ponekad - što ne mogu naći drugu cipelu."
Veronica zapisuje događaje uz života svoje bake Ade i djeda Charlieja, a prisjeća se i bakinog nesuđenog odabranika, gospodina Lamberta Nugenta. Prva polovica teksta čitatelju se možda čini konfuznom - razglabanje o ljubavnom, pa i fizičkom odnosu Veronicine bake i djeda smetalo mi je, činilo mi se mi autorica njime prkosi, odvlači me od istine koja vrije između redaka. No, s Ircima valja biti strpljiv, jer čitanje njihovih priča nalik je guljenju luka - slojevite su, od njih nam se ponekad plače, a gotovo uvijek ljekovito djeluju na nas. Stil Anne Enright tipično je irski - motivi i teme su mračni, opterećeni višestoljetnim sramom i šutnjom pod dominacijom Katoličke crkve, ali i prožeti čudnim crnim humorom. Hm, rekla bih da irski književnici imaju puno toga zajedničkog s hrvatskim pismom. Kao i likovi brojnih hrvatskih spisateljica, i likovi Anne Enright živopisne su biljke, žene koje znaju što žele (urednu kuću i pristojnu djecu), a svejedno često plaču nad sudoperom. Podsjetila me Enright na "Emet" Ivane Šojat - ona bira riječi kojima može dočarati surovost života i smrt, crvi, stidne dlačice, mrtva koža neki su od njezinih motiva. Međutim, za razliku od Šojat, koja uvijek uspije čitatelju pružiti tračak svjetla u s tom silnom mraku, Enright ne garantira nadu. Samo potonuće u beživotni mrak, u živi pijesak depresije, u crnu rupu prošlosti. Prošlosti jedne prgave familije i jedne prgave nacije.
"Možda nisam u pravu. Možda su stalno razgovarali jedno s drugim, ali im je govor bio tako intiman da ga ja nisam mogla čuti, ni upamtiti - kao što se teško prisjećamo kako se smijao netko koga smo voljeli."
Svidjeli su mi se fizički detalji kojima Enright smješta čitatelja u prostor. Svidjela mi se i Veronicina zbunjenost, učinila mi se iskrenom, jer tuga nas umije izbezumiti, učiniti da više ne vjerujemo sami sebi, da se pretvaramo u nevjerodostojne pripovjedače svoga života. Njezina tuga za Liamom dirnula me - poglavlje koje počinje Veronicinim opsesivnim razmišljanjem o stanju Liamova tijela nakon što je izvučeno iz vode rasplakalo me. Na klupici. U parku. Iznenadilo me. Iznenadila me spoznaja da toliko toga u našim obiteljima podrazumijevamo, pouzdajući se da je naša tiha prisutnost dovoljna, da može nadoknaditi sve neizrečeno. Zatekla me spoznaja da stvaramo površne obrasce ponašanja, često računajući da pozitivan stav i humor mogu izliječiti sve boljke. Šalama se ljude ne može uvjeriti da su vrijedni, da su bitni, da su dostatni - da mogu biti sretni. Riječi liječe, ponekad izgovorene naglas, ponekad zapisane u samoći. Zagrljaji također (a tako malo grlimo...)...
"Kad bih vjerovala u ono što se zove ispovijed, otišla bih se ispovjediti i priznala bih da ne samo da sam se smijala svom bratu nego sam pustila da se on smije sam sebi, cijeli svoj život."
"Tako svi preživimo. Zaboravimo sve rane osim onih najstarijih."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)