Preskoči na glavni sadržaj

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i WestlifeB*Witched, a imala sam čak i jedan CD od Boyzone, kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je "Angelin prah" Franka McCourta, a filmove "The Commitments", "Leap Year" i "Once" pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde, Maggie O'Farrell (možda živi u Škotskoj, ali potječe iz Irske), C. S. Lewis (svojataju ga Englezi, ali rođen je u Irskoj) i William Trevor, a nisu mi ni Sally Rooney, Claire Keegan ni Joseph O'Connor manje dragi. Zato se nemojte čuditi kad kažem da sam pripreme za ovogodišnji (moj prvi) posjet Irskoj (taman negdje između International Literature Festival i Bloomsdaya) započela čitanjem romana nagrađivane irske spisateljice Anne Enright. Njezino "Obiteljsko okupljanje" jedan je od irskih romana nagrađen Bookerom (osim Enright, i Iris Murdoch, John Banville, Roddy Doyle, Anna Burns, a sada i Paul Lynch, diče se Bookerom).

Često mi vele da sam čudna - ne mogu si pomoći, ali volim romane koji započinju smrću u obitelji, jer svaka nesretna obitelj je nesretna na svoj način, kako je rekao Tolstoj, i svaka se sa smrću obračunava na drukčiji način. O tom obračunu u "Obiteljskom okupljanju" saznajemo od Veronice Hegarty, tridesetdevetogodišnje supruge i majke. Iako je jedna od devetero braće i sestara, upravo ona ima zadaću svojoj majci priopćiti da je njezin brat Liam mrtav. To jest teška zadaća, ali suočiti se s obiteljskim grijesima iz prošlosti i preživjeti okupljanje klana bit će još veći izazov.


"Vrlo nam je malo ljudi dano da ih volimo. Želim to reći svojim kćerima, da je svaka zaljubljenost važna, pa i kad ti je devetnaest godina. Osobito kad ti je devetnaest. A ako one koje voliš u devetnaestoj možeš nabrojiti na prste jedne ruke, u četrdesetoj će ti obje ruke biti više nego dovoljne. Vrlo nam je malo ljudi dano da ih volimo i svi su nam privrženi."

Nije Liama ubio alkohol, ali nije mu ni pomogao. Dok šaptom pripovijeda u prvom licu, Veronica sve teže razlikuje prošlost od sadašnjosti, sne od jave. Dok joj nije umro brat nije joj smetalo što "živi pod navodnicima", a sada preispituje niz događaja koji je doveo do njegove smrti, do njezinih bračnih problema, do njezine depresije (depresija se u ovoj knjizi ne spominje riječju, ali paralizirajuća nemoć koja se stvara ispod Veronicine kože opipljiva je). Njezine misli sve česšće bježe u kuću njezine bake, u kojoj su Liam i ona boravili kad god je majka trebala odmor od poroda ili gubitka trudnoće.

"Nešto se čudesno dogodi kad netko umre, sve stane, i sve ono u čemu mislimo da smo nezamjenjivi postane sasvim nevažno. Muž vam ipak zna nahraniti djecu, zna rukovati novom pećnicom, zna naći kobasice u hladnjaku. I onaj njegov važan sastanak nije uopće bio važan, niti malo. I dovest će djevojčice iz škole, i opet ih ujutro odvesti. Starija će se kći sjetiti uzeti inhalator, a mlađa će ponijeti opremu za tjelesni, i sve je baš onako kao što ste i pretpostavljali - većina onog što radite jednostavno je glupo, doista glupo, uglavnom samo zanovijetate, cmizdrite i pospremate za onima koji vas od lijenosti nisu u stanju ni voljeti, čak ni to, a kamoli pronaći vlastite cipele ispod vlastitog kreveta; onima koji vam u lice spočitnu - urlajući ponekad - što ne mogu naći drugu cipelu."


Veronica zapisuje događaje uz života svoje bake Ade i djeda Charlieja, a prisjeća se i bakinog nesuđenog odabranika, gospodina Lamberta Nugenta. Prva polovica teksta čitatelju se možda čini konfuznom - razglabanje o ljubavnom, pa i fizičkom odnosu Veronicine bake i djeda smetalo mi je, činilo mi se mi autorica njime prkosi, odvlači me od istine koja vrije između redaka. No, s Ircima valja biti strpljiv, jer čitanje njihovih priča nalik je guljenju luka - slojevite su, od njih nam se ponekad plače, a gotovo uvijek ljekovito djeluju na nas. Stil Anne Enright tipično je irski - motivi i teme su mračni, opterećeni višestoljetnim sramom i šutnjom pod dominacijom Katoličke crkve, ali i prožeti čudnim crnim humorom. Hm, rekla bih da irski književnici imaju puno toga zajedničkog s hrvatskim pismom. Kao i likovi brojnih hrvatskih spisateljica, i likovi Anne Enright živopisne su biljke, žene koje znaju što žele (urednu kuću i pristojnu djecu), a svejedno često plaču nad sudoperom. Podsjetila me Enright na "Emet" Ivane Šojat - ona bira riječi kojima može dočarati surovost života i smrt, crvi, stidne dlačice, mrtva koža neki su od njezinih motiva. Međutim, za razliku od Šojat, koja uvijek uspije čitatelju pružiti tračak svjetla u s tom silnom mraku, Enright ne garantira nadu. Samo potonuće u beživotni mrak, u živi pijesak depresije, u crnu rupu prošlosti. Prošlosti jedne prgave familije i jedne prgave nacije.


"Možda nisam u pravu. Možda su stalno razgovarali jedno s drugim, ali im je govor bio tako intiman da ga ja nisam mogla čuti, ni upamtiti - kao što se teško prisjećamo kako se smijao netko koga smo voljeli."

Svidjeli su mi se fizički detalji kojima Enright smješta čitatelja u prostor. Svidjela mi se i Veronicina zbunjenost, učinila mi se iskrenom, jer tuga nas umije izbezumiti, učiniti da više ne vjerujemo sami sebi, da se pretvaramo u nevjerodostojne pripovjedače svoga života. Njezina tuga za Liamom dirnula me - poglavlje koje počinje Veronicinim opsesivnim razmišljanjem o stanju Liamova tijela nakon što je izvučeno iz vode rasplakalo me. Na klupici. U parku. Iznenadilo me. Iznenadila me spoznaja da toliko toga u našim obiteljima podrazumijevamo, pouzdajući se da je naša tiha prisutnost dovoljna, da može nadoknaditi sve neizrečeno. Zatekla me spoznaja da stvaramo površne obrasce ponašanja, često računajući da pozitivan stav i humor mogu izliječiti sve boljke. Šalama se ljude ne može uvjeriti da su vrijedni, da su bitni, da su dostatni - da mogu biti sretni. Riječi liječe, ponekad izgovorene naglas, ponekad zapisane u samoći. Zagrljaji također (a tako malo grlimo...)...

"Kad bih vjerovala u ono što se zove ispovijed, otišla bih se ispovjediti i priznala bih da ne samo da sam se smijala svom bratu nego sam pustila da se on smije sam sebi, cijeli svoj život."

"Tako svi preživimo. Zaboravimo sve rane osim onih najstarijih."


Fotografija: Moja "irska" polica i Natašini čupavci

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...