Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila mlađa, kad sam bila uvjerena da mene zla ovog svijeta ne mogu dodirnuti. Sada sam dobrano zašla u svijet odraslih (iako pobjegnem od njega kad god mi se pruži prilika!), a načini na koje se čovjek umije nositi s traumom intrigirajaju me, oduševljavaju me, uznemiruju me.
Slaba sam na fiktivne likove koje bismo lakomisleno mogli opisati kao labilne ili slabe, a koji nas poučavaju intenzivnim osjećajima koje si ne dopuštamo osjetiti. Nisu Jack i Parry jedini takvi s kojima sam se susrela u zadnje vrijeme - i protagonist knjige "Hotel Tišina", romana islandske spisateljice Audur Ave Olafsdottir, jedan je od tih likova. Njegovo ime je Jonas Ebeneser, srednjih je godina, negdašnji je student filozofije bez diplome jer se odrekao studija da bi preuzeo očevu tvrtku za prodaju metalnih potrepština. Sada je u nekoj vrsti krize, ali ne one uobičajene, sredovječne, nego u krizi identiteta, krizi samoće. Njegova je majka dementna, u staračkom je domu i nalik je "struji kod koje malo-malo dolazi do kratkog spoja" - u jednom trenutku priča o njegovom djetinjstvu, u drugom ga ne prepoznaje. Jedino društvo mu je nezaposleni susjed Svanur koji mu svraća s čudnim izlikama i priča o motornim vozilima i statusu žena u svijetu, "dva područja interesa koja slobodno kombinira", a bivša supruga upravo ga je obavijestila da njegova dvadesetšestogodišnja kćerka nije njegovo biološko dijete. Ipak, kad razmišlja o tome da okonča svoj život, ne želi ostaviti nered iza sebe, i ne želi tom djetetu, čije god bilo, biti na teret. "On popravlja i dovodi u red ono što ne valja", pa odluči biti praktičan i u zadnjim tjednima svog života. Odluči otputovati u zemlju u kojoj su još vidljivi tragovi razaranja uslijed građanskog rata, ali ne kao turist, nego kao čovjek s ciljem. Ondje unajmi sobu u hotelu, a bušilica koju je ponio sa sobom pokazuje se korisnom.
"Ne mogu se natjerati reći toj mladoj ženi, koja je prošla kroz toliko toga kako bi preživjela sa svojim sinom i mladim bratom dok su bombe padale po njima - u zemlji u kojoj krv teče u riječnim koritima, a streljački vodovi samo što su otišli prije nekoliko tjedana i voda ja još boje krvi - kako sam prešao taj dugi put da bih se ovdje ubio; ne mogu objasniti tim ljudima kako sam ponio torbu za alat da bih namjestio kuku, da bušilicu nosim sa sobom kao što drugi nose četkicu za zube, ne mogu joj reći - nakon svega toga kroz što je prošla - da ću njoj i njenom bratu dati taj zadatak da me skinu. Moja nesretnost je u najboljem slučaju besmislena u usporedbi s uništenjem i prašinom koji se vide s prozora."
Zgodna je ovo i vesela knjižica o čovjeku koji je odlučio oduzeti si život. Njegova se odluka čitatelju ne čini iracionalnom - on gotovo da nema izbora, jer ostao je sam u svijetu koji ne mari ni za koga. Iako ima životno iskustvo zahvaljujući kojem bi trebao prihvatiti promjenu u svom životu, njegov um to odbija i uvjerava ga da je odlazak s ovog svijeta najbolji izbor za njega. "...promjena zapravo stvara bolno iskustvo u mozgu, slično kao što to radi udarac šakom ili slomljena kost. Taj je instinkt stvoren još u kamenom dobu...", pročitala sam danas na jednom portalu. Što smo stariji, promjene nam se sve češće čine kao prijetnje, a ne kao prilike. Ipak, Jonasova nesebična odluka da poštedi svoje bližnje pronalaska njegovog beživotnog tijela i da skonča život daleko od svoje rodne grude pokrenula je mehanizam ljubavi, prigrlila je promjenu - i dobro se dobrim nagradilo. Poučna je ovo i nadonosna (jedna od mojih omiljenih riječi) priča koja podsjeća na kobnu grešku koju činimo kad smo beznadni - povlačimo se, bježimo od gungule, zaboravljajući da dijelimo ovaj svijet, da spašavati drugog nije samo božanska vrlina, nego i ljudska. Zaboravljajući da svaka zima ima svoj kraj. Da se svakog proljeća lastavice vrate pod naše krovove, da ljubičice zamirišu, da stabla prolistaju, da se ljudi zagrle, da život nadjača smrt (ako bar na tren povjeruješ u to).
(Jedva čekam proljeće!)
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)