Većinu svog života umišljala sam si da sam pisac. Da me bilježenje razrednih kronika, pisanje zadaćnica i članaka u srednjoškolskom i studentskom listu čini spisateljicom. Jednu sam svoju pričicu uspjela i objaviti, emocija jest odlepršala s krila moje bake Julke u mnoge domove, ali sada je to samo lijepa uspomena. Slatka priča za moju djecu. Jednog dana. Sad ih to ne impresionira.
Tek me objavljivanje knjige otrijeznilo - nisam ja pisac i ne biva se piscem lako, pogotovo ne na ovom mjestu, pogotovo ne u ovom vremenu. Više se ne zanosim dječjim snovima, ali još uvijek, s vremena na vrijeme, poželim pročitati o tajnama zanata pravih majstora.
Smiješno je za reći, ali o vještini pisanja Elene Ferrante pročitala sam više knjiga negoli sam pročitala djela koje je napisala. Nakon "Frantumalje", koju mi je sestra dopeljala iz Crne Gore, nisam mogla odoljeti ni zbirci eseja koje je Elena Ferrante napisala za bolonjsko sveučilište, "Na margini: O užitku čitanja i pisanja".
U prvom eseju Elena se prisjeća pisanja zadaćnica i ograničenja koja su joj zarana nametnuta. Lijevu je marginu uspijevala ispoštovati, ali preko desne su se njezina slova vazda prelijevala. "Toliko su me često kažnjavalo da je osjećaj za tu granicu postao dio mene tako da, kad pišem rukom, osjećam prijetnju okomite crvene niti makar je na papirima koje upotrebljavam već odavno nema."
"...iako je muški glas nestao, preostala je neka zapreka, dojam da me koči upravo moj ženski mozak, ograničava me, kao neka urođena sporost. Ne samo da je pisanje samo po sebi bilo teško nego sam k tome još i žena, stoga nikad neću uspjeti pisati knjige poput velikih pisaca. Kvaliteta tih tekstova, njihova moć, u meni je budila ambicije, diktirala mi ciljeve za koje mi se činilo da su daleko izvan mojih mogućnosti." Elena jasno govori o svom unutarnjem glasu i ambicijama koje su gasnule pred moćnim piscima. Nevjerojatno, ali žena koja se toliko divila muškarcima koji su stvarali književnost sada je predvodnica suvremenog ženskog pisma (u mom rječniku "žensko pismo" moćna je sintagma), sada je sinonim za vjerodostojno, osobno, snažno i odvažno pisanje.
"Prije više od trideset godina pomislila sam: kad zbilju nastojiš prikazati onakvom kakva jest, to te može paralizirati jer od zbroja bezbrojnih promašaja i vrlo rijetkih slučajnih uspjeha riskiram postati gluhonijemom nihilisticom; stoga ću ju pokušati prikazivati kako mogu pa tko zna, možda mi se posreći i prikažem je onakvom kakva jest. I nastavila sam metodom pokušaja i pogrešaka. U početku sam to činila prije svega da ruku koja je manijakalno revno htjela pisati izmaknem praznini. Ali poslije sam se sve više usredotočivala. Stvorila sam pripovjedačicu koja piše u prvom licu, i potaknuta slučajnim sudarima sa svijetom, izobličuje formu koju si je s mukom dodijelila te iz tih nagnječenja i distorzija i oštećenja cijedi nove neočekivane mogućnosti; a sve to dok napreduje uz liniju priče kojom sve manje vlada, možda čak ni priče, možda tek spleta u koji se zaplelo ne samo pripovjedno ja nego sama autorica, čisto pisanje."
Rasplakala me Elena, tko god ona bila (veli da, kad piše ni ona ne zna tko je, ona je, riječima Virginije Woolf - dvadeset osoba), svojim spoznajama o grčevitoj radnji - pisanju. Njezina spremnost da citira svoje najveće književne uzore (Woolf, Stein, Stampa, Diderot, Beckett, Dante i dr.) oduševila me, svak zna da za pisca nema intimnijeg od toga. U ovoj je zbirci odlučila opravdati i svoj način pripovijedanja, objasniti zašto je "prikazati stvari onakvima kakve jesu" teže nego se čini, i otkriti svoja "mala otkrića", mala nadahnuća za stvaranje "Mučne ljubavi", "Dana zaborava" i "Mračne kći", ali i tekstove koji su joj pomogli da se udalji od Delije, Olge i Lede i približi prijateljicama iz napuljske tetralogije.
"Kako samo volimo izražavati da nam nešto pripada. Zapravo je prvi veliki korak kad je riječ o pisanju otkriti upravo suprotno: ono što pobjedonosno smatramo svojim pripada drugima. Da, doticaji sa svijetom u svakom su vremenu potpuno naši. Ali riječi - pisana forma u koju ih smještamo pazeći na crvene margine svojih bilježnica - ne. Treba prihvatiti činjenicu da nijedna riječ nije doista naša. Treba odustati od ideje da pisati znači nekim čudom osloboditi vlastiti glas, vlastiti ton: ja mislim da je to bezvoljan način da govorimo o pisanju. Pisati pak znači ući svaki put u beskrajno groblje u kojem svaki grob čeka da ga netko oskvrne. Pisati znači udobno se smjestiti u sve što je već napisano - u veliku književnost i u komercijalnu, ako treba, u roman, esej i u scenariji - i napuniti se, u granicama vlastite vrtoglavosti, individualnošću, koja je pak pisanje. Pisati znači prisvojiti sve što je već napisano i polako naučiti trošiti to golemo bogatstvo."
Ova me zbirka ponukala (moje je čitanje često nalik brainstormingu) da pročitam "Mučnu ljubav", njezin prvijenac. Roman je to koji započinje kao i mnogi romani prije njega i nakon njega - smrću majke. Nije to bila mila majka, ali njezina smrt ostavila je reski okus u ustima protagonistice Delije. Njezina je majka pronađena utopljena, a na sebi je nosila samo fancy grudnjak u kakvom ju se nikad ne bi moglo zateći dok je bila živa. Delija se povodom majčine smrti vraća u rodni Napulj i pokušava saznati više o majčinim posljednjim danima.
"Kad uđete u dom nedavno preminule osobe, teško je povjerovati da je prazan. Dom neće zadržati duhove, ali hoće posljedice posljednjih radnji počinjenih za života. Prvo sam čula da curi voda u kuhinji i na djelić sekunde, naglim izvrtanjem stvarnog i varljivog, pomislila da mi majka nije umrla, da je njezina smrt tek predmet duge tjeskobne maštarije koja je počela tko zna kada. Bila sam uvjerena da je u stanu, stoji pred sudoperom, pere posuđe mrmljajući si u bradu. No grilje su bile zatvorene, stan mračan. Upalila sam svjetlo i vidjela da iz stare mjedene slavine obilno curi voda u prazan sudoper."
Nalik pisanju Albe de Céspedes, i stil Elene Ferrante iznimno je intiman, gotovo podrazumijeva čitanje u samoći, krišom, onako kako se čitaju tuđi dnevnički zapisi. Njezino je pisanje nalik tamnoj čokoladi, profinjeno, gorko na prvu, ali zatomljuje potrebu za užitkom, topi se u ustima. Nalik je žestokoj crnoj kavi - razbuđuje sva osjetila, okrepljuje duh.
"Majka je po cijele dane pedalirala na singerici kao odbjegli biciklist. Kod kuće je bila neuredna i povučena, skrivala kosu, raznobojne šalove, haljine. Ali, baš kao i otac, sumnjičila sam je da se vani drugačije smije, drugačije diše, da pokrete tijela usklađuje tako da je svi gledaju razrogačenih očiju."
Mahnita atmosfera i upečatljivi detalji ("Polazeći ispred zrcala, nehotice sam se nasmiješila da se umirim."), kojima Elena Ferrante uspijeva čitatelja uvući u igru u kojoj se naprasno otkrivaju figura majke i tajne Delijine obitelji, čine ovaj roman delicijom za čitatelje (iako mi je "Dani zaborava" još uvijek najdraža njezina knjiga).
"Sad kad je umrla, netko joj je sastrugao kosu i izobličio joj lice kako bi je prilagodio mojem tijelu. To se dogodilo nakon što sam godinama iz mržnje, iz straha htjela izgubiti svaki korijen koji sam imala u njoj, čak i najdublji: njezine kretnje, njezinu modulaciju glasa, način na koji prima čašu ili pije iz šalice, kako navlači suknju, kako haljinu, raspored predmeta u kuhinji, u ladicama, načine na koje pere najintimnije dijelove, prehrambene sklonosti, što joj se gadi, što je oduševljava, potom jezik, grad, ritam disanja. Preinačiti sve kako bih postala ja i odvojila se od nje."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)