Preskoči na glavni sadržaj

Nepodnošljiva težina postojanja (iliti moj prvi Cormac McCarthy)

Depresivni siječanjski dani bude najgore u meni - teško se odupirem strahovima, a nepopustljivo mračna sam čak i u izboru literature.

O "Sezoni uragana" čula sam samo najbolje od Zorane s Youtube kanala "Makart", i nije me razočarala. Meksička autorica Fernanda Melchor vjerno je oslikala meksičko selo, nazvavši ga La Matosa, ali zadržavajući sve njegove nijanse. Priča počinje otkrićem leša žene u selu znane kao Vještica, a nastavlja se rasplitanjem događaja koji su mučnom zločinu prethodili, i to iz perspektive brojnih stanovnika problematičnog mjesta opterećenog neimaštinom, nemoralom i ovisnostima. Rečenica Fernande Melchor silovita je i proteže se na nekoliko stranica, zbog čega je nemoguće odložiti knjigu prije nego Melchor okonča poglavlje. Ovo jest priča koja će zaintrigirati obožavatelje whodunit žanra, ali koja otkriva mučnu meksičku svakodnevicu u kojoj je teško sačuvati živu glavu.

Nakon teških boja "Sezone uragana", ruka mi je poletjela prema posljednjem romanu Cormaca McCarthyja. Čini se da sam pomalo antuntunovski naopako krenula s proučavanjem velikana kojeg je svijet lani otpratio na vječni počinak. Njegove su mi se knjige činile odveć mračnima, pisanima za probranu (mušku) publiku - a svoj sam dojam utemeljila isključivo na ekranizaciji romana "Ovo nije zemlja za starce" i pokušaju čitanja apokaliptične "Ceste" prije dvadeset godina.

"I will never be competent enough to do so, but at some point you have to try", rekao je McCarthy o pisanju o ženi. Ipak, sudba je htjela da svoj posljednji roman napiše upravo iz ženske perspektive.


"Stella Maris" komplementarni je roman "Putniku", u kojem upoznajemo Bobbyja i Aliciju, neobičnog brata i još neobičniju sestru. Priča jednog od njih tek počinje, dok se život drugog okončava. U "Stelli Maris" Bobby se samo spominje - on je u Italiji, u komatoznom stanju, a njegova sestra pobjegla je odande ne mogavši odlučiti o aparatima koji mu život znače. Neimavši kuda, prijavila se u psihijatrijsku ustanovu "Stella Maris", odlučna u tvrdnji da joj ne treba liječenje, nego utočiste. Čitav roman nalik je transkriptu razgovora Alicije i psihijatra Cohena, bez suvišnih opisa i didaskalija. Navedena metoda čini ovaj roman iznimno dinamičnim, čitkim i neposrednim.

Alicija je oduvijek bila prodigy (čudo iliti čudovište) i roman je utemeljen na njezinom pretencioznom monologu o matematičkom realizmu, procesu elektromagnetske separacije, nihilizmu, transcendentalnoj prirodi matematičkih istina ili prastaroj violini Amati, iz kojeg dr. Cohen mora razabrati ono relevantno - njezino viđenje stvarnosti (ali i snova) te njezino poimanje ljubavi prema ocu, koji je jedan od znanstvenika u Projektu Manhattan, majci, koja je svojevremeno imala živčani slom, i bratu prema kojem osjeća neobičnu privrženost (hm, da, nazovimo to tako).


Clifford Lee Sargent s "Better Than Food" nazvao je ovaj roman najtužnijim romanom koji je ikad pročitao. Ja ne bih išla tako daleko. Ipak, u silnom mudrovanju kriju se pitanja koja nam autor postavlja - razumijemo li svoj svijet i svijet u kojem živimo, vjerujemo li u knjigu života, u usud, u slučajnost, kakvo je naše viđenje ljubavi i što nas uopće zadržava na ovom (prokletom) svijetu.

Nije mi mio osjećaj nelagode koji mi se stvara ispod kože dok čitam tekst koji bi se dalo okarakterizirati kao "dijareju informacija", značenje riječi kao što su idiosinkrastično, jukstapozicija, kiralnost i palimpsest nije mi poznato, lik Alicije mi je strahovito išao na živce i njezina genijalnost nadilazila je svaku ženskost u kojoj bi mogla prepoznati nešto iole svoje, ali naposljetku jesam poželjela pročitati i roman "Putnik", saznati cijelu priču iz Bobbyjeve perspektive - čini li to McCarthyja majstorom pisane riječi ili ne? Odgovor nemam, ali neću odustati od potrage za njim.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...