Depresivni siječanjski dani bude najgore u meni - teško se odupirem strahovima, a nepopustljivo mračna sam čak i u izboru literature.
O "Sezoni uragana" čula sam samo najbolje od Zorane s Youtube kanala "Makart", i nije me razočarala. Meksička autorica Fernanda Melchor vjerno je oslikala meksičko selo, nazvavši ga La Matosa, ali zadržavajući sve njegove nijanse. Priča počinje otkrićem leša žene u selu znane kao Vještica, a nastavlja se rasplitanjem događaja koji su mučnom zločinu prethodili, i to iz perspektive brojnih stanovnika problematičnog mjesta opterećenog neimaštinom, nemoralom i ovisnostima. Rečenica Fernande Melchor silovita je i proteže se na nekoliko stranica, zbog čega je nemoguće odložiti knjigu prije nego Melchor okonča poglavlje. Ovo jest priča koja će zaintrigirati obožavatelje whodunit žanra, ali koja otkriva mučnu meksičku svakodnevicu u kojoj je teško sačuvati živu glavu.
Nakon teških boja "Sezone uragana", ruka mi je poletjela prema posljednjem romanu Cormaca McCarthyja. Čini se da sam pomalo antuntunovski naopako krenula s proučavanjem velikana kojeg je svijet lani otpratio na vječni počinak. Njegove su mi se knjige činile odveć mračnima, pisanima za probranu (mušku) publiku - a svoj sam dojam utemeljila isključivo na ekranizaciji romana "Ovo nije zemlja za starce" i pokušaju čitanja apokaliptične "Ceste" prije dvadeset godina.
"I will never be competent enough to do so, but at some point you have to try", rekao je McCarthy o pisanju o ženi. Ipak, sudba je htjela da svoj posljednji roman napiše upravo iz ženske perspektive.
"Stella Maris" komplementarni je roman "Putniku", u kojem upoznajemo Bobbyja i Aliciju, neobičnog brata i još neobičniju sestru. Priča jednog od njih tek počinje, dok se život drugog okončava. U "Stelli Maris" Bobby se samo spominje - on je u Italiji, u komatoznom stanju, a njegova sestra pobjegla je odande ne mogavši odlučiti o aparatima koji mu život znače. Neimavši kuda, prijavila se u psihijatrijsku ustanovu "Stella Maris", odlučna u tvrdnji da joj ne treba liječenje, nego utočiste. Čitav roman nalik je transkriptu razgovora Alicije i psihijatra Cohena, bez suvišnih opisa i didaskalija. Navedena metoda čini ovaj roman iznimno dinamičnim, čitkim i neposrednim.
Alicija je oduvijek bila prodigy (čudo iliti čudovište) i roman je utemeljen na njezinom pretencioznom monologu o matematičkom realizmu, procesu elektromagnetske separacije, nihilizmu, transcendentalnoj prirodi matematičkih istina ili prastaroj violini Amati, iz kojeg dr. Cohen mora razabrati ono relevantno - njezino viđenje stvarnosti (ali i snova) te njezino poimanje ljubavi prema ocu, koji je jedan od znanstvenika u Projektu Manhattan, majci, koja je svojevremeno imala živčani slom, i bratu prema kojem osjeća neobičnu privrženost (hm, da, nazovimo to tako).
Clifford Lee Sargent s "Better Than Food" nazvao je ovaj roman najtužnijim romanom koji je ikad pročitao. Ja ne bih išla tako daleko. Ipak, u silnom mudrovanju kriju se pitanja koja nam autor postavlja - razumijemo li svoj svijet i svijet u kojem živimo, vjerujemo li u knjigu života, u usud, u slučajnost, kakvo je naše viđenje ljubavi i što nas uopće zadržava na ovom (prokletom) svijetu.
Nije mi mio osjećaj nelagode koji mi se stvara ispod kože dok čitam tekst koji bi se dalo okarakterizirati kao "dijareju informacija", značenje riječi kao što su idiosinkrastično, jukstapozicija, kiralnost i palimpsest nije mi poznato, lik Alicije mi je strahovito išao na živce i njezina genijalnost nadilazila je svaku ženskost u kojoj bi mogla prepoznati nešto iole svoje, ali naposljetku jesam poželjela pročitati i roman "Putnik", saznati cijelu priču iz Bobbyjeve perspektive - čini li to McCarthyja majstorom pisane riječi ili ne? Odgovor nemam, ali neću odustati od potrage za njim.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)