Preskoči na glavni sadržaj

Dražesno štivo svibanjsko

"Da pišeš kraće osvrte, možda bi se više čitali", znaju mi reći prijatelji. Ne, kratko nije moj đir, pogotovo kad me netko ili nešto oduševi, ali tu i tamo naletim na kratku recenziju koja me raspameti pa požalim sve što sam o kratkoj formi izgovorila ili napisala. Na Goodreadsu je neki gospon Tony komentirao knjigu Williama Trevora ovako:

"If a class of would-be writers sat before me and asked 'how', I would give them this slip of a book and say 'like this'. Here is a world where everything matters, every word counts, and cadence connetcs us all."





Pročitavši navedeno, putem s posla sam skoknula u knjižnicu i posudila knjigu ovog samozatajnog Irca kojeg nazivaju kraljem engleske kratke priče (Alice Munro je kraljica, kažu) i najvećim irskim suvremenim piscem. Korice su mi bile poznate, kao i svakom revnom primatelju SysPrintovog Drva znanja, ali nisam ništa znala o Williamu Trevoru. Nisam jedina - naime, ako je suditi po datumima posuđivanja, ova knjiga nije dugo osjetila papilarne grebene na svojim listovima, unatoč činjenici da je riječ o prvoklasnom primjerku lijepe književnosti.

"Zašto bismo još čekali?" pitala je Heloise kada je čovjek otišao. "Ako je istina to u što vjeruju ribari u Kilauranu, ništa nije preostalo. Ako su u krivu, za mene je to strahota za koju ne želim znati. Ako sam drukčija od svih majki na svijetu, ako bi one ostale zauvijek puzati po šljunku i stijenama tražeći nit vrpce koje bi se mogle sjećati, onda ja jesam drukčija. Ako sam odvratna i slaba i puna strahova koje ne razumijem, onda jesam odvratna. Ali mogu jedino reći da u svom nemilosrdnom kajanju ne bih mogla podnijeti da spustim pogled i vidim ogoljene kosti svog djeteta i doznam previše."



Roman "Priča o Lucy Gault" Trevor započinje slikom satnika Gaulta koji na svom imanju ranjava mladića "u desno rame u noći dvadeset prvog lipnja, godine tisuću devetsto dvadeset prve". Rat za irsku neovisnost počeo je 1919. Bio je to dvogodišnji gerilski rat koji nije mario za pravila ratovanja i obitelj Gault nije se osjećala sigurno na svom imanju Lahardaneu, u okrugu Cork. Svojoj su jedinici, devetogodišnjoj Lucy, rekli da namjeravaju otputovati u Englesku, domovinu njezine majke. Pomisao je bila nepodnošljiva - napustiti sve. Strah je zavladao Irskom, a Lucy se prisjetila kolibe Paddyja Lindona u šumi. Njezina je odjeća pronađena u stijenama, a plima je odnijela ostalo. Shrvani, ali i odlučni, satnik Gault i njegova supruga spakirali su kofere. "Oboje su odbijali beskorisno sažalijevanje." Sjeli su u vlak za Dublin, i "samo putovali dalje." Lucy je pronađena nakon tjedan dana, ozljeđena, ali itekako živa. Posluga zadužena za prekrivanje kuće plahtama, za pribijanje dasaka na prozore, Bridget i Henry, brinuli su o njoj pokušavajući poslati brzojav njezinim roditeljima koji su mimo svih planova putovali i tražili mjesto za nov početak, daleko od Lahardanea i života koji im nije bio suđen.



Možda vam se čini da je ovaj osvrt pun spoilera, ali čak i da otkrijem sve zaplete i rasplete, ovaj bi roman, kojeg mnogi nazivaju najbolji Trevorovim, bio vrijedan čitanja. Rečenice Williama Trevora su tople i meke, a čitatelj prelazeći preko njih mora škiljiti, sakrivati se od svjetla koje "prodire kroz krošnje kestena." Gotovo može vidjeti hortenzije, čuti zujanje pčela, vidjeti pjegavu Lucy, očiju boje neba, koja svijet uvjerava da je sretna, a onda, već sljedeći trenutak, bježi od svijeta. Može vidjeti Henryja koji soli maslac, Bridget čije ruke su sve usporenije, pa i sramežljivog učitelja Ralpha koji je dugo, osim odvjetnika i svećenika, bio jedini posjetitelj imanja.

Knjiga je ovo o irskim protestantima, o slučaju, ali lišena politike. Priča je ovo o slomljenim srcima, o odlascima i čežnji koja će i najtvrđe orahe natjerati da popiju čaj s mlijekom negdje ispod drveta jabuke, s knjigom na krilu. "Kada volimo, otimamo nešto što nam ne pripada, što nam nitko ne duguje", misli Lucy, a čitatelj se pita - je li moglo drukčije? Je li nesreća doista "uobličila jedan život", ili ga je Lucy Gault sama uobličila? Je li ikada imala izbor? Koje izgnanstvo je gore - ono koje odvodi čovjeka izvan granica ili ono koje ga sprječava da granice prijeđe?



"Dive se njezinoj mirnoći. Zato dolaze, da se stalno iznova čude što postoji takav mir: sve što su čule i što i dalje slušaju ne govori ništa o tome. Nesreća je uobličila jedan život kad se, jednom davno, slučaj tako okrutno poigrao. Nesreća je uobličila priču koja se propovijeda, i ona je i razlogom za priču: je li to što znaju, mimo svega toga, slatki plod tegobne žetve nesreće? Drago im je tako misliti: ona je naslutila da im je drago."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...