Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo.
Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih komedija. Od senex comicusa pa do piste za komarce, Pavličić u svom stilu opisuje načine na koje nas priroda vara pa se držimo dobro za svoje godine, daje nam savjete kako obući gaće u godinama kad se lako gubi ravnoteža, kad je kašalj dio staračkog disanja, otkriva nam vezu mode i starosti, određuje točno vrijeme početka starenja, govori o odnosu starosti i mladosti i ruši mit da starce ne pokreće strast.
"Većina ljudi uvjerena je u njihovu mudrost, ali je malo tko voljan poslušati njihove savjete."
Upoznala sam ga kroz lektirnu "Trojica u Trnju" (moj muž još uvijek ju navodi kao omiljenu knjigu), a zavoljela sam ga pročitavši "Večernji akt" (isprika za "starčića" prihvaćena!). Fascinirao me Pavličić oduvijek, pogotovo otkako sam pročitala da je romane pisao nad veš mašinom, sjedeći na rubu kade, kad mu je sin bio mali. Valjda to tate mogu (ja se ne mogu nigdje od svojih hahara sakriti), što me dovodi do jednog zaključka - ako mislite da je Pavličić duhovit u svojim analizama i dosjetkama o starosti, zamislite tek kakav urnebes bi o starenju napisala žena njegovih godina! Nek to bude hint mladoj Julijani, kojoj je tako dirljivo posvetio ove staračke litanije. Let's leave it at that (ove anglizme koristim samo kako bih dokazala svoju mlađahnost, dakako).
Dvojaki su dojmovi na ovu knjigu - stariji se prepoznaju pa oduševe, a mladi se naživciraju, jer mlađariju inače starci sekiraju. Ja sam negdje između. Rutina me oduševljava, ali plaćanje računa me ne uzbuđuje, ne radim event od toga. Iako bi se ovaj blog mogao smatrati prpošenjem i iako post uvijek započnem historijatom, nisam ovu knjigu čitala isključivo iz perspektive žene koja bi se trebala uvjeravati da su tridesete nove dvadesete. Bilo mi je zanimljivo vidjeti što vrijeme učini jednom muškarcu. Pomoglo mi je da malo bolje razumijem svog muža, pa i njegove brige, strahove. Imaju ih i muškarci - ta neustrašiva bića koja o celulitu ne brinu niti sekunde u svom životu. Tko bi rekao!
Brinuli o borama svakodnevno ili se uvjeravali da su godine samo broj, starosti se svi bojimo. Bojimo se bolesti, nemoći, samoće, i bilo bi suludo reći da je starenje privilegija koja se s nestrpljenjem čeka. Razmišljala sam najviše o kreditnoj sposobnosti koju Pavao Pavličić spominje - o stvarima koje je bitno prepustiti budućnosti, ali i o onima koje joj ne smiju biti prepuštene. Bit će bolje sutra. Od ponedjeljka idem na dijetu. Možda mu uskoro kažem što osjećam. Možda nagodinu pronađem posao koji me veseli. To su rečenice koje izgovaramo sigurni u svoju kreditnu sposobnost. Starost si to ne može priuštiti. No, ima određene slobode u toj budućnosti koja ostarjelom čovjeku ne pripada, zar ne? S mišlju na nju valja ulagati danas, da bismo pod stare dane uživali u dividendi života, usprkos tom vražjem gebisu i lumbagu. Mislim da je to ono što je ovaj mudri pisac, da ne kažem - starac, htio reći.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)