Sačuvati ljubav

Prošlog smo vikenda Franka i ja sadile muškatle i kadife na balkonu. "Sad tu stavi zemlje", "Ne s tim", "Je l' ovako?", "A je l' mogu s grabljicama?", "Ne, uzmi lopaticu","A zašto?", "A je l' ovo dosta?", "Ne", "Umorila sam se", "Sadimo tek 2 minute", "Stavit ćemo zemlju, i? Što onda treba?", "Da donesem kanticu s vodom?", "Ne još!" "Treba i sunca da bi raslo", "Da, treba." Da biste posadili išta, i da bi to nešto izraslo, potrebna je komunikacija, nema dileme. Koliko god se dugo poznavale, moja vrtlarica Franka i ja morale smo razgovarati i pregovarati da bi cvijet posadile u zemlju, a da pritom cijeli balkon ne bude zatrpan zemljom. I morale smo to učiniti s puno strpljenja, i s puno ljubavi.

Ništa drugačije nije niti u obiteljskom, niti u bračnom životu. Moj muž i ja upoznali smo se na kraju osnovne škole i otad smo najbolji prijatelji, partneri. Dakle, poznajemo se dvadeset godina, zajedno smo odrasli. No, koliko god se dobro poznavali, dolazak djece u našu zajednicu promijenio je naš odnos. Često mislim da je izvukao iz nas i ono najbolje, i ono najgore. Zbunjuje me kad žene kažu da su se ostvarile kao majke. Ja nemam taj osjećaj - to ostvarenje - imam samo osjećaj tog nekog djelomičnog uspjeha (evo, neću koristi riječ "neuspjeh", i to je napredak) jer svakog dana preispitujem sebe kao majku, ali i svog muža kao oca naše djece. Preispitujemo se mi tako, tražimo si greške. A tko traži, nalazi. Želimo samo najbolje svojoj djeci, da budu pametni, otvoreni, velikodušni, pošteni i hrabri ljudi, i ponekad mi se čini da izgaramo od te želje.

Vratila sam se opet Jesperu Juulu, danskom obiteljskom terapeutu i autoru knjiga o roditeljstvu, jer se u parovima s kojima razgovara i čija iskustva iznosi uvijek prepoznam - prepoznam svoju obitelj. U knjizi "Sačuvati ljubav" progovara o turbulentnom životu parova s djecom, o problemima s kojima se susreću, a negdje između redaka nudi i rješenja, male upute koje mogu pomoći u kriznim situacijama. Pronaći taj "par" od kojeg je sve krenulo ponekad se čini tako teško, jer ima dana kad je svaki član obitelji u nekoj svojoj fazi, kad su svi nervozni, kad nas obveze guše, život teče prebrzo, i mi smo tako damn umorni. Ipak, najgore bude kad takvi umorni pretpostavljamo, nagađamo i očekujemo nešto jedni od drugih, i to bez ijedne riječi.

"Mnogo toga u psihoterapiji bazira se na tzv. ženskim vrijednosti", kaže Juul, i zato nema goreg nego kad žene krenu analizirati obiteljsku dinamiku. Ono što se majci čini najboljim za dijete, ne čini se takvim i ocu, i onda krene sukob i potpuno se izgubi iz vida da su majka i otac - različiti u svemu - ali zajedno u tom roditeljstvu, da bi se najprije trebali upitati što mogu učiniti jedno za drugo, da bi svima bilo bolje.

"Više nitko ne postavlja pitanje: "Kako bi nam moglo biti bolje?", već: "Kome je najgore?" A kao što svi dobro znamo, to nije jako konstruktivno."

Svi parovi s djecom s kojima je Jesper Juul razgovarao u Muchenu na temu obiteljskog kaosa i - kako sačuvati ljubav u njemu - složili su se da je atmosfera kod kuće uvelike povezana s njihovim vlastitim postupcima i raspoloženjem. Kad je mama dobro, svi su dobro - čuli ste za to. No, i tata mora biti dobro. Jedno od drugoga bi trebali znati preuzeti teret, biti si podrška, imajući na umu da ne postoji "zajednički odgoj", koliko god mi inzistirali na ravnopravnosti. Uvijek netko preuzima odgovornost u odgoju više, i to je sasvim normalno, tvrdi Juul. Žena i muškarac stvoreni su da se nadopunjuju, da si budu potpora, da upražnjavaju empatiju (a to je djetetu najpotrebnija lekcija!), a ne da jedno drugo uče pameti. Ali, zašto je to tako teško? Zašto su naša očekivanja nerealna, zašto si partneri ne čitaju misli, zašto teško određujemo svoje granice, zašto nas bijes i emocionalna iscrpljenost pretvaraju u osobe koje ne želimo biti?

Majkama (kad god generaliziram, zapravo mislim - ja, to vam je jasno, zar ne?) su djeca na prvom mjestu, ali život podrazumijeva i druge obveze, sitne radosti za našu dušu, pa je majčinska briga često popraćena majčinskom krivnjom - otrovom kojim onda bivaju otrovani i očevi. Sve što dajemo iz krivnje, jalovo je. Krivnja nije ljubav. Kad se s djetetom igramo iz krivnje, iako nas čeka hrpa drugih obveza, mi ne dajemo ljubav, i ono to zna. Krivnja vodi do nezadovoljstva, do iscrpljenosti, do tog osjećaja neuspjeha kojim se želimo loptati kao vrućim krumpirom, a nitko se ne voli loptati sam. Loptanje vrlo brzo može odgoj pretvoriti u natjecanje u kojem je cilj predbacivanje - da bismo se rasteretili, da bismo se osjećali vrijednima, često sebično zaboravljajući i svog partnera, i svoju djecu, i njihovu dobrobit.

"Nije nikakva umjetnost biti sretan. To može svatko. Ne znamo čime sreća dolazi i kako odlazi. Umjetnost je biti nesretan pa reći: "Što sad kad nije dobro?" I to naša djeca trebaju, oni trebaju tu sposobnost za život, životnu kompetenciju. A neće je steći ako svi trčkaramo okolo poput Teletubbieja i vječito smo sretni."

Nema zlatne formule koja bi jamčila skladan brak i lak odgojni proces - kako odgajamo djecu, i ona odgajaju nas, ali lako je to smetnuti s uma. Gledati svoju obitelj realno, prepoznati njezine potrebe, pa i intuitivnu vezu koju dijete ima s jednim od roditelja, tražiti vrline u najočajnijim izdanjima svojih bližnjih, prihvatiti nesavršenosti svog partnera, ali i svoje, s puno nježnosti - teško je, ali moguće, tvrdi Juul, inače se ovim poslom ne bi ni bavio. Teško je, ali ljubav, konstruktivno preispitivanje i mantranje one "dan po dan" mogu uroditi rastom - iskreno se nadam. Nadam se i živim dan po dan, sadeći, sijući, zalijevajući, okopavajući, sa svojim velikim i malim vrtlarima.

"Živa obitelj bez sukoba ne može rasti."